Recenzija filma: X-Men: Dark Phoenix

Od malih nogu veliki sam fan fantasy i SF filmova, a jedna od filmskih saga koje imaju svoju posebnu poziciju u mom srcu i većini djetinjstva i mladenaštva, upravo je X-Men, saga o mutantima. Od početka 2000.-ih pratim poznate likove iz stripova (iako stripove o X-Menima nisam još počela čitati, no i to planiram), kao što su Wolverine, Profesor Charles Xavier, Magneto, Mystique, Storm, Jean Grey i mnogi drugi. Ne lažem kad kažem da sam preko desetak puta pogledala originalnu X-Men trilogiju, onu koja je izlazila u kinima od 2001. do 2003. Ja sam tad, naravno, gledala filmove s par godina zakašnjenja, posuđene u videotekama. Stvarno mi nedostaje to doba.

Što su godine odmicale, nicalo je još X-Men filmova, većinom prequeli, od kojih mi je najbolji i najdraži onaj iz 2011., First Class. Taj sam gledala u supetarskom ljetnom kinu s tatom i kroz godine još sigurno 5, 6 puta. Ostala sam vjerna i ostalima – u kino sam išla gledati i Days of the future past i Logana (taj sam gledala sama i nekako sam sretna radi toga jer ne bih voljela da je itko vidio koliko sam suza prolila na taj film), preskočila sam Apocalypse pa ga pogledala naknadno kod kuće i s tim nastavkom ostala pomalo razočarana. No, pravi fanovi ne odustaju čak ni ako je film malo slabiji od prosjeka. Uostalom, toliko ih je već snimljeno da je apsurdno pomisliti da bi nešto novo moglo nadmašiti originalnu trilogiju (X-Men, X-Men: X2, X-Men: The Last Stand). Za mene ništa ne nadmašuje originale i točka.

U gledanje desetog, posljednjeg X-Men filma ove generacije koja je krenula od Wolverinea nadalje, ušla sam malčice skeptično jer, kao što sam rekla, noviji su mi se filmovi postupno sve manje sviđali. Hermina i ja dobile smo priliku surađivati sa Cinestar kinom te smo dobile svoju press karticu preko koje možemo imati jednu besplatnu ulaznicu za kino-projekciju. Prije rastanka za ovo ljeto i odlaska na more, odlučile smo zajedno otići pogledati najnoviji film, Dark Phoenix. Dan nam je, kao i obično, počeo glupiranjem u gradu, a naposljetku je to i ostalo jedini highlight dana, budući da nas je obje film jako razočarao.

Izbor glumaca, naprotiv, pohvaljujem, jer su mi još od First Classa James McAvoy kao mladi Charles Xavier i Michael Fassbender kao mladi Magneto, apsolutno najbolji mogući izbori za te likove. Ista je stvar i s ostalom gardom mlađih mutanata, a posebno mi je draga i Jessica Chastain, koja se pojavila kao negativka u ovom filmu. Dark Phoenix prati jednu od najpoznatijih mutanica, Jean Grey, Loganov, odnosno Wolverineov te Scottov, odnosno Cyclopsov ljubavni interes. Tko dobro poznaje početnu trilogiju, sjetit će se da je Jean Grey bila najmoćniji mutant, moćnija i od samog Profesora X-a te je skončala na kraju filma The Last Stand, budući da više nije mogla kontrolirati razornu snagu svojih moći. Ipak, ta prva linija radnje, poništena je u filmu Days of the future past pa je tako X-Men svijet dobio više mogućnosti za pisanje kako prošlosti, tako i budućnosti koja se razlikuje od originala.

Iako smo možda trebale biti pripremljene na to, Dark Phoenix šokirao nas je pojedinim smrtima likova u filmu (neću spoilati, iako su fanovi mutantskog svijeta vjerojatno već pogledali film), no ono što nam objema nikako nije leglo, bio je scenarij. Imam osjećaj da se u cijelom filmu izmjenjivalo nekoliko istih rečenica – mlada Jean koju tumači stvarno odlična Sophie Turner, Sansa iz Igre prijestolja, samo ponavlja i varira izjave da ne zna što joj se događa i kako kontrolirati dobivene moći, Charles ponavlja da joj ne zna pomoći, a Erik, Magneto, sve to nezadovoljno promatra i najradije bi ih sve odvalio komadom metala u glavu. Poistovjećujem se s Magnetom na kraju filma.

Na filmu se prikazuje razdoblje 90.-ih godina, no kostimografija mi se čini kao da je ostala ovdje u 2019. – također jedan od mojih minusa za film. Neobjašnjene završne scene, kao i spomenute smrti likova, koje unatoč novim mogućnostima koje je otvorio kraj Days of the future past nisu u potpunosti jasne nama fanovima koji već godinama pratimo tu franšizu i znamo tko kad umire i živi, doprinijele su samo zbunjenim licima publike na izlazu iz kina. Čudan, baš jako čudno sklopljen film, tako mi ga je najlakše opisati.

Sve pohvale glazbi, Hans Zimmer definitivno je najbolji filmski skladatelj i to je jedna od najsvjetlijih točaka ovog filma. Kao i svaka scena gdje je Erik Lensherr, svima poznat kao Magneto; Michael Fassbender jedan je od najboljih, a ne tako široko spominjanih glumaca današnjice.
Sve u svemu, za jedan X-Men film, ostala sam prilično nezadovoljna. Voljela bih reći da je to samo do jedne stvari, no više me toga ostavilo zbunjenom i ljutitom, a nakon toliko godina posvećenog gledanja filmova o mutantima, mogu samo reći da ću ovaj preskočiti u ponovnom gledanju.

Stay tuned za nove recenzije filmova. Ovog sam se ljeta nagledala svega pomalo!

One thought on “Recenzija filma: X-Men: Dark Phoenix

  1. Gledala sam kao manja X-Mene no MCU franšiza je ostavila veći utisak na mene. Glumci su najbolja stvar po pitanju X-Mena. Čula sam brojne loše stvari o filmu i na kraju nisam ga gledala, nisam htjela sama ići ali sam čula o smrti M i to prije nego je izašao. Više se veselim vidjeti X-Mene kao dio MCU i kako će ih Kevin Feige, grubo rečeno, popraviti. Pratim malo stripova i mislim da Fox je loše prikazao dosta toga i veselim se onome što dolazi. I definitivno mislim da bi trebali sačuvati par trenutnih glumaca.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s