Recenzija: Christina Dalcher, Vox – Što ćete učiniti kad vam uzmu glas?

Ovo je prva knjiga na engleskom koju recenziram i jedini dosadašnji roman Christine Dalcher, poznate spisateljice flash-fictiona. Kupljena na rimskom aerodromu, ova me knjiga vrebala s police otprilike 3 mjeseca, dok se nisam natjerala da ju ponesem sa sobom na more, unatoč tome što sam već ponijela 10-ak drugih i imala dva krcata kofera. Vox je što namjerno, a što slučajno, u posljednji čas uskočio u prednji pretinac jednog od mojih suputnika-mrcina i ne mogu biti sretnija zbog toga.

Nakon čitanja Atwoodine Sluškinjine priče, gledanja istoimene serije te gledanja filma Fahrenheit 451, bila sam pošteno navučena na praćenje žanra distopijske fikcije pa mi je na pamet palo da je i Vox knjiga iz tog žanra, samo što sam ja bila malo sporija u razmišljanju. Kad sam je kupovala, privukao me natpis s korica, osvrt jednog od britanskih časopisa, koji je glasio: A petrifying reimagining of The Handmaid’s Tale. Prijevod: Zastrašujuće novo zamišljanje Sluškinjine priče. Dakako, kratki sadržaj s poleđine bio je ono što je presudilo kupovini, no zaintrigiralo me u kolikoj mjeri jedan roman može sličiti nečemu toliko nesvakidašnjem kao što je Sluškinjina priča. Odgovor je: u velikoj, a ipak originalnoj.

Sjedinjene Američke Države, ne tako daleka budućnost. Sve se, zapravo, čini relativno uobičajenim i normalnim. Nema spaljene zemlje, nema letećih automobila, nema Orwellovog Big Brothera, nema Bradburyevih Vatrogasaca koji pale knjige, nema Atwoodinih Sluškinja i Gileadske republike… U čemu je onda stvar?

Žene.

Sve žene u SAD-u imaju zabranu rada, osim brige za kućanstvo, a također su prisiljene oko zapešća nositi brojače nalik satovima. Brojače riječi. U Dalcherinoj distopijskoj Americi ženama nije dozvoljeno na dan izgovoriti više od 100 riječi. Svaki prelazak preko granice, manifestira se u obliku strujnog udara iz brojača. Žene su, barem za prvih nekoliko godina novonastale vlasti, u potpunosti i doslovce utišane.

Morgan hasn’t finished. He picks up a pen and jabs the air with it. ”You need to get it in your head, Jean. You women aren’t dependable. The system doesn’t work the way it was. Take the fifties. Everything was fine. Everyone had a nice house and a car in the garage and food on the table. And things still ran smoothly! We didn’t need women in the workforce. You’ll see, once you get over all this anger. You’ll see it’s going to be better. Better for your kids.

Prijevod: Morgan nije završio. Podiže olovku i njome probada zrak. ”Moraš si to utuviti u glavu, Jean. Vi žene niste ovisne. Sistem ne funkcionira kako je prije. Uzmi za primjer pedesete. Sve je bilo dobro. Svi su imali lijepu kuću i auto u garaži i hranu na stolu. I stvari su i dalje tekle glatko! Nismo trebali žene u poslu. Vidjet ćeš, kad prijeđeš preko sveg tog bijesa. Vidjet ćeš da će biti bolje. Bolje za tvoju djecu.

Čitajući Vox iz stranice u stranicu prestravljivala me nevjerojatna mogućnost da bi se, ako svijet to dopusti, takvo što uistinu i moglo dogoditi. Prije svega koji mjesec, na internetu sam naišla na vijest da je senat u Alabami zakonom zabranio bilo kakvu vrstu abortusa, čak i u slučajevima kad je žena silovana. Uhvatila sam se za glavu i pogledala u Sluškinjinu priču koja je točno u tom trenutku ležala sa zabilješkom kraj mene na krevetu i pomislila: Nije vrag da ovako počinje? Nepuna 3 dana kasnije, izašla je slika na kojoj se nalaze slike i izjave Republikanaca o temi silovanja. Jasno kao dan upamtila sam jednu rečenicu koja je glasila otprilike kao: Ako žena ne može učiniti ništa i shvaća da će biti silovana, najbolje je da se samo opusti i pokuša uživati. Taj dan nisam jela ručak. Do večere mi se smučilo kad sam shvatila da je jedna od spomenutih izjava pripadala ženi.

Monsters aren’t born, ever. They’re made, piece by piece and limb by limb, artificial creations of madmen who, like the misguided Frankenstein, always think they know better.

Prijevod: Čudovišta se ne rađaju, nikad. Ona se stvaraju, komad po komad i ud po ud, umjetne kreacije luđak koji, kao i izgubljeni Frankenstein, uvijek misle da znaju bolje.

Možda ovo nema tolike veze sa samim romanom, no pokušavam vam predočiti ono o čemu aktivno razmišljam već tjednima, pogotovo nakon što sam pročitala Vox. Žene su se stoljećima borile za svoja prava, konačno ih i dobile, samo da bi se u jednoj 2019. godini u jednoj saveznoj državi proglasila apsolutna zabrana kontrole nad vlastitim tijelom. U našoj stvarnosti, žene u Alabami nemaju pravo odlučiti što žele sa svojim tijelom; u Dalcherinoj fikciji, žene u cijeloj Americi nemaju pravo koristiti dio svog tijela – svoja usta, svoj jezik, svoj glas, ništa više od linije dopuštenog, koja je spuštena na goli minimum.

After all, one day my daughter will be expected to shop and to run a household, to be a devoted and dutiful wife. You need math for that, but not spelling. Not literature. Not a voice.

Prijevod: Naposljetku, jednog dana od moje će se kćeri očekivati da kupuje i da vodi kućanstvo, da bude posvećena žena s dužnostima. Za to ti treba matematika, ali ne slovkanje. Ne književnost. Ne glas.

Cijeli je roman ispričan iz perspektive glavnog lika, žene po imenu Jean McClellan, bivše doktorice kognitivne neurolingvistike. Prije no što je novi poredak stupio na snagu, Jean je bila dio tima koji je radio u laboratoriju na serumu, lijeku koji bi pomogao odstraniti posljedice puknuća aneurizme. Specifično, radi se o Wernickeovoj afaziji koja za sobom u ljudskom mozgu ostavlja jezičnu barijeru. Čovjek je živ, čovjek je svjestan svega, ali ne može izgovoriti niti jednu suvislu rečenicu, riječi se samo miješaju u potpuno nerazumljive besmislice.

Već sam prije, u jednoj recenziji spomenula kako volim čitati romane pisane u prvom licu, no samo ako su izvrsno detaljni. Vox je jedan od takvih romana. Jean je jedan snažan ženski, obiteljski lik – ona ima muža, Patricka te četvero djece; najstarijeg sina Stevena koji je u tinejdžerskoj dobi, blizance koji imaju 11 godina te kćerku Soniu, najmlađu, u dobi od 6 godina. Sonia također nosi brojač.

The way things are, the way women are, no one would want a girl. No sane parent would want to choose a wrist-counter color for a three-month-old.

Prijevod: Kako stvari stoje, kako žene stoje, nitko ne bi htio djevojčicu. Nijedan normalan roditelj ne bi htio birati boju brojača za zglob tromjesečnog djeteta.

Jean provodi dane u kući, s obitelji, čineći sve isto kao i ostale žene; brinući se o kućanstvu i djeci. Istovremeno, prisjeća se svoje ne tako davne prošlosti, kad je vodila normalan život, kad je provodila vrijeme s Lorenzom, svojim ljubavnikom koji ju je poznavao bolje od njenog vlastitog muža, a onda, do nje dolazi poruka od samog predsjednika. Predsjednikov mlađi brat ozlijeđen je prilikom skijanja te je pretrpio puknuće aneurizme. Baš slučajno, radi se o Wernickeovoj afaziji. Predsjednik ima zamolbu za Jean – okupljanje starog tima koji je radio na nikad dovršenom projektu anti-Wernickeovog seruma, u zamjernu za skidanje brojača riječi s Jeaninog zapešća.

No, Jean je pametnija od toga. Ona traži, i uspijeva u svojem naumu, da se brojač skida i s ruke njezine kćeri Sonie, a potom, zajedno sa svojim starim timom, prijateljicom Lin i ljubavi svog života, Lorenzom, odluči pronaći način da izliječi predsjednikovog brata. I možda uz to, sruši postojeću vlast.

Zapanjujuće je bilo čitati Vox, osobito zbog Jeaninog detaljnog i psihološki produbljenog pripovijedanja. Zapanjujuće, zastrašujuće i impresionirajuće. Jer, ovaj roman, osim što kroz prizmu moguće distopijske budućnosti prikazuje što bi se moglo dogoditi ako pustimo da svijet ode k vragu, također i brutalno jasno pokazuje što je sve jedna žena sposobna učiniti kad želi svojoj kćeri osigurati normalan život.

Baš kao što piše na poleđini knjige: For herself, her daughter, and every woman ever silenced, Jean will reclaim her voice.

Prijevod: Za sebe, svoju kćer, i svaku ikad utišanu ženu, Jean će vratiti svoj glas.

Voljela bih da je Vox kod nas preveden, jer bih ga preporučila baš svima da pročitaju, no kako je i engleski nekad malo teži za čitanje, osobito zbog detalja i vokabulara, bojim se da ne može svatko samo tako uzeti ovu fantastičnu knjigu u ruke. Ja sam se u početku pribojavala koliko će mi vremena trebati da pročitam, no u konačnici sam završila za dva dana, i tražila samo par medicinskih pojmova putem prevoditelja. Ipak, bilo bi odlično ako bi se koji izdavač uhvatio prevođenja Voxa.

Držimo fige!

I glasno govorimo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s