Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke”: Mjesto gdje sol ispire ožiljke, ali neke se rane ipak ne zatvaraju

Prije malo manje od mjesec dana stigla sam na otok Brač. Točnije, u mjesto po imenu Supetar, najveći grad na otoku, drugi najbliži Splitu poslije Šolte i glavna otočka trajektna luka. Ovdje imamo obiteljsku kuću, jer su tatini pokojni roditelji oboje bili rođeni na Braču; djed u Bolu, a baka u Supetru, gdje su naposljetku živjeli cijelog života.

Kad me netko upita koje mi je najljepše mjesto, grad na svijetu, uvijek ću odgovoriti da je Supetar, unatoč tome što sam već vidjela više velikih europskih gradova te što sam se susrela s možda jednako lijepim mjestima na Jadranu. Moje malo mjesto već mi je godinama ljetno utočište koje mi predstavlja bijeg od zamornog Zagreba. Dolazim ovdje na 2 i pol, skoro 3 mjeseca da napunim baterije, da u miru pročitam hrpicu odabranih knjiga, da skupim dovoljno inspiracije da osmislim cijele nove romane i uvijek, baš uvijek osjećam se potpuno zadovoljnom i sretnom kad sam tu.

Tako je bilo, sve do ove godine.

Dobro, možda ne točno do ljeta 2019. Već je i protekla godina bila malo teža od prosjeka, 2017. je bilo jedno ljeto sasvim za pamćenje (pomalo istovremeno u pozitivnom i negativnom smislu), dok je 2016. godine proletjelo brzo i pomalo u zataškavanju boli od jednog traumatičnog događaja koji nam se dogodio u obitelji. U ovom nas mjestu svi znaju i s polovicom smo u nekakvom daljem rodu – recimo da je moje ”pleme” Marinkovića jedno od najpoznatijih u gradu i ne možeš proći rivom, a da ne pozdraviš barem troje ljudi i u prolazu vidiš još njih desetak. To u svakom drugom slučaju može biti ugodno; poznaješ sve i svakoga, zagarantirano ti je dobro društvo i provod, kao i eventualni popusti u dućanima ili na štandovima, svi te hvale ako imaš neka postignuća kojima se možeš pohvaliti.

No, ako postoji nešto loše, nešto što se dogodilo relativno nedavno i svi se toga još prisjećaju, počinješ aktivno izbjegavati sve oko sebe, samo da te svojim nenamjernim sućutnim pogledima ne bi izbacili iz takta ravno u valovito more. Jedna sam od onih osoba koja glavom bez obzira bježi od žaljenja i suosjećanja, osobito kad je upućeno ravno meni, radi nečeg što sam proživjela.

U proljeće prije 3 godine, kad sam bila na rubu završetka gimnazije i odbrojavala točno 7 dana do svog 19. rođendana, izgubila sam brata.

Zvao se Marko, imao je najbolji smisao za humor, debelog crno-bijelog psa Tanju, nosio je vojničke hlače i mirisao po duhanu i u svojim je zelenim očima imao toliko tuge koja ga je na kraju pritisnula i uzela u drugi svijet, negdje daleko od nas. Mnogo ga je ljudi u Supetru dobro poznavalo; unatoč svemirima boli koje je nosio duboko u sebi, bio je veseo i stalno se šalio i izlazio je s hrpicom ljudi s kojom i ja sad ponekad izlazim. Sve su to divni i zanimljivi ljudi u 30-ima i svi su se oni vraški trudili da me ne gledaju onako potišteno i s pretjeranim suosjećanjem kao što bi činili neki koje bih slučajno susretala po rivi pa od panike skakala iza obližnjih palmi.

Sad su već prošle 3 godine i, iako se čini kao da nikad neće zarasti, rana se pomalo zatvorila. Nikad, doduše, u potpunosti. To sam shvatila nedavno, kad sam prilikom susreta s poznanicima na uobičajenoj plaži, doznala jednu sasvim banalnu stvar, koja me polomila za narednih 10-ak dana.

Ima jedan domaći, iznimno drag i lijep dečko, također u 30-ima. Ima izrazito svijetle oči, vitko sportsko tijelo i voli životinje. Nisam sigurna koliko ima pasa, ali znam da ih je sigurno 2 ili 3 i ako nije na biciklu, poslu ili treningu, može ga se vidjeti kako hoda s nekoliko smiješnih četveronožaca u isto vrijeme. Poznajemo se već 3 godine, a od ljeta 2017. među nama ima jedna interna fora, izvučena iz konteksta mog učenja za jedan od najtežih ispita koje sam polagala na komparativnoj.

Kad me jednom prilikom pitao čime se sve bavim na komparativnoj književnosti, rekla sam mu da sam se prilično namučila s učenjem za izborni predmet s kroatistike, Hrvatsku ljubavnu liriku 15. i 16. stoljeća. Osim što se, blago rečeno, pokidao od smijeha na toliko dug naslov kolegija, otad me redovno na plaži ili u gradu zove ”Šiško Menčetić”, ”Hanibal Lucić” ili, ako je baš jako raspoložen za zafrkanciju, ”Jur nijedna na svit vila”. Tako sam stekla najluđu paletu nadimaka što mi je netko u posljednjih par godina podario, uključujući i ”Lepinja”, koji su mi nadjenuli moja dvojica najboljih prijatelja, Matija i Toni, u 2. razredu srednje škole.

Jur nijedna na svit vila i spomenuti Šetač pasa tako se pozdravljaju već treće po redu ljeto, dok jednog sunčanog poslijepodneva nisu zbunjeno utihnuli jedno pred drugim. U prelasku s plaže na plažu, vidjela sam ga kako sjedi pored svoje obitelji i pod nogama mu je ležao jedan od pasa, 14-godišnji kratkonogi mješanac zlaćane dlake. Kao svaki ljubitelj pasa, tu se moja kolegica Hermina može posebno poistovjetiti, ne može mi proći dan, a da ne pozdravim sve pse na ulici i, što bi se reklo, pošteno se s njima ”ispričam”. Dok je ostatak mojeg društva razgovarao s njegovom obitelji, ja sam se približila njemu i psu, mazeći dobrog starog Bennya po glavici, dok me ovaj nacereno pozdravljao s:

”Di si, Jur nijedna na svit vilo?”

Osim što smo se smijali mom novom fakultetskom pothvatu, pisanju seminarskog rada na temu kolegija Vizualna kultura 60-ih, ja sam se u jednom trenutku sagnula do Bennya i stala ga ispitivati je li ikad upoznao našu debelu kujicu Tanju. Očekivala sam odgovor, primjerice, da ju je vidio kad je šetala s mojim tatom ili s nama svima zajedno, no ono što sam čula skoro me prevalilo na vreli asfalt na kojem sam čučala pred psom.

”Zna on Tanju. Marko i ja smo ih zajedno šetali.”

Gledali smo se neko vrijeme, samo u tišini, dok su vrućina i sunce pritiskali sa svih strana neba i zemlje. Bennyeva dlaka bila mi je vlažna pod rukama, ali nastavljala sam ga maziti samo da bih se nečime okupirala – samo da, nipošto, upravo nasred plaže ne bih zaplakala. Nisam znala da je i on bio Markov prijatelj. Otkriti nešto sasvim jednostavno, djelić njegovog starog društva za koje nisam bila svjesna da je kroz godine postalo i moje društvo, odjednom mi je postalo toliko nepodnošljivo teško da sam vjerovala da ću se ponovno vratiti u vrtlog depresije kao i kad sam ga izgubila. Kad sam se ohrabrila da ga ponovno pogledam, jedino s tužnim osmijehom koji sam uspjela kao porculansku masku navući na lice, njegove su lijepe oči bile crvene, a glas mu je bio čudnovato hrapav kad je ponovio:

”Zajedno smo ih šetali…”

Od mog razgovora sa spomenutim Šetačem prošlo je već dosta, gotovo 2 tjedna, ali još nisam uspjela pustiti ono što sam čula. U prvim danima poslije, osjećala sam da me odjednom zidovi poznate kuće, vijugave ulice i planine preko puta otoka guše. Kao da se ti nevidljivi zidovi zatvaraju oko mene i na kraju ostajem samo ja, u tišini, i rečenica koja odzvanja:

”Zajedno smo ih šetali. Zajedno smo ih šetali. Zajedno smo ih šetali.”

Toliko je ljudi znalo moga brata, s tolikim njemu bliskima i ja sam postala bliska (s nekima čak i previše pa smo se udaljili, što kilometrima, a što srcima), a ovaj me jedan njegov prijatelj, kolega po šetanju kućnog ljubimca, uspio navesti da se vratim u stanje prebolijevanja tragedije koju nije moguće nikada u potpunosti preboljeti.

Supetar je možda moje fiktivno utočište, ali nigdje ga ne mogu zapravo pronaći ako sa sobom nosim toliko starih boli. Jedan dan je lakše, drugog ponovno nije, trećeg se prisjetim nečeg urnebesnog, a četvrtog mi ponovno zasuze oči.

Svi mi nosimo u sebi mnoštvo uspomena, samo, neke su malo teže od drugih. Neke se malo lakše iznesu van na površinu sa samo nekoliko riječi. Neke se, nikada zapravo ne operu suzama.

Pokušavam pronaći način da bi mi Šetač ili netko treći, možda još netko tko je dobro znao Marka, ispričao nešto više o njihovom razdoblju prijateljstva. Voljela bih čuti i njihove uspomene na njega. Čak, i ako ne mogu odmah sve podnijeti.

Možda će mi biti lakše ako sam u svom Supetru. Nije uvijek najsretnije mjesto, ali je moje mjesto.

Samo bih trebala naučiti da se od prošlosti ne može pobjeći, makar i stigla na sama vrata svog otočkog raja.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s