ZBIRKA PJESAMA I KRATKIH PRIČA: Sve što je boljelo, sve što se voljelo & Ljubavni Dosjei A (20. dio)

XVIII.

Cijelo sam ovo ljeto provela u sličnom raspoloženju kao i svako drugo, ali puno je toga bilo drukčije.

Na primjer, i dalje gledam oko sebe kad god prolazim kraj kafića gdje je on obično sjedio. Znam da ga neću vidjeti tamo, ali navika je ostala. Kad se postavlja stol za ručak vani, ponekad mi se dogodi da prebrojavam više tanjura no što je potrebno. Kad na plaži ili u gradu ugledam tamnokosog muškarca s bradom, moram više puta trepnuti i besramno se okretati da se uvjerim da to nije on.

Bio je tu mjesec i pol jedno jedino ljeto i ostavio mi ukorijenjene navike tihe potrage za njim.

Vrag nek’ ga nosi, anđela lijepog.

Bilo je daleko lakše podnijeti njegov odlazak prošle godine, nego ove, iako to zvuči totalno proturječno.

Kad je otišao iz Supetra prošlo ljeto, već u rujnu sam se pripremila na to da će kad-tad otići. Nisam očekivala da će ostati prokletih godinu dana u Zagrebu. Čak i kad smo se nalazili na onih par kava tijekom zime, sve sam vrijeme iščekivala njegov nagli odlazak. Kad je u lipnju tijekom našeg kratkog susreta na utakmici s Dancima, rekao da je konačno našao stan, vrištala sam od sreće i tog sam trenutka povjerovala da nam se možda nešto na nebo ipak osmjehnulo.

I baš kad je odlučio ostati u Zagrebu, dobio je posao na drugom kraju Europe.

Više i ne brojim koliko puta tjedno gledam u nebo i pitam ga zašto mi ga jednom ne može ostaviti blizu kad se stvari krenu rješavati.

Ne mogu vjerovati samoj sebi da teže prihvaćam njegov odlazak ondje, nego primjerice na drugi kontinent, gdje je itekako dugo živio do nedavno. To totalno nema veze s vezom, ali iz nekog valjda samo meni poznatom razlogu, lakše mi je pomisliti da je u dalekoj pustinji, nego na nekom otočiću. Možda je stvar u tome što je, iako je daleko, još dovoljno blizu na geografskoj karti pa se moje srce poveseli da i nije tako teško skočiti avionom do njega. Ali čak i kad razmišljam kako bi bilo da ode na lijevi kraj svijeta, negdje na Aljasku trenirati grizlije nogometu, shvatim da mi ni najveća udaljenost na svijetu ne može izbrisati njegov lik iz svijesti.

Kad ga na par dana potisnem u stalnim mislima, frajer mi iskoči u snovima.

Pa jel’ mene ovdje netko stvarno zajebava?

XIX.

Pred kraj, želim nešto reći o svojem literarnom stvaralaštvu, jelte, pisanju, otkako se cijela ova stvar s njim dogodila.

Prilično neuobičajeno za mene samu, dugo vremena nisam mogla gotovo ništa o njemu napisati.

Proza, koja mi je glavna vrsta za pisanje, nije me išla što se njega tiče, da ga šišaš, šiško, nije išlo. Ovo je ustvari jedina cjelovita proza koju imam o nama i shvatila sam da sam jedino u ovom polutragikomičnom tonu način uspjela dovoljno zorno prenijeti naše događaje od zadnje 3 godine otkako je opet ušao u moj život. Ipak, ovo su samo opisi situacija, uz pokoji moj komentar.

Opis pravih emocija, kao što sam mogla prozno izbacivati tijekom srednje škole, o svim onim ludim mladenačkim zaljubljenostima, iz sebe sam izvukla na malo drukčiji način.

Nisam nikad očekivala da ću pisati pjesme.

Napisala sam ih do ovog ljeta malo, sveukupno manje od 10, od kojih sam dobrima smatrala samo 3 posvećene moru i jednu posvećenu bratu, onu koju sam čitala na sprovodu. Nakon ovog ljeta, mogu se pohvaliti da ih imam dovoljno da sklopim malu zbirkicu.

Cijelu jednu zbirku.

Nije to otprve išlo s namjerom za veći rad.

Samo sam jednog toplog poslijepodneva sjedila s I. na surferskim drvenim ležaljkama i, krišom ga promatrajući kako zamišljeno čita neke važne dokumente na tabletu, napisala prvu pjesmu o njemu. Ispalo je da je ta moja prva službeno napisana pjesma, ustvari ona posljednja u zbirci i, ako ih možda još napišem, ona će uvijek stajati kao završna, čisto zbog glavnog stiha, koji je ujedno i dio naslova same zbirke.

Ideju za početak pjesme dobila sam još prošlo ljeto kad sam jedne večeri šetala s mamom po rivi i na površini tamnog mora zamišljala njegovo lice, ali nisam ju zapisala sve do nedavno. Žvrljala sam po bilježnici samo par minuta, a onda je zadovoljno odložila do svojih nogu. Kad se I. razbudila od slušanja Krankšvestera, pitala me što sam danas zapisala, budući da je trajalo duplo kraće no inače, a kad sam nonšalantno ispalila: Pjesmu., cura je skoro pala s ležaljke od šoka.

Istu stvar ponavljala sam idućih dana. Na izletu u Bol, dok se I. izležavala na ručnicima u hladovini, napisala sam drugu pjesmu, koja je opisivala jednu sliku koju sam često tijekom zime 2016., ponekad ga se sjetivši i razmišljajući kako mu je u toj dalekoj pustinju, te pripremila i treću, koju sam u potpunosti završila već slijedećeg dana.

Sve u svemu, u prvih tjedan dana imala sam gotovih desetak pjesama, a vrlo brzo, napisane su i ostale i brojka se popela na 19, koliko ih je trenutno.

Ne znam hoću li ikada povećati njihov trenutačni broj.

Isto tako, nemam pojma hoće li pjesme ikad stići i do njega.

Možda, samo možda.

Ili, kako bi on rekao: Vidjet ćemo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s