Recenzija: Ray Bradbury, Fahrenheit 451 – Svijet bez knjiga, ali ispunjen čistom vatrom

451 FAHRENHEITA: temperatura na kojoj se papir zapali i gori

Zamislite stvarnost u kojoj ne postoje knjige.

Odnosno, postojale su, nekoć davno, kao i svi drugi oblici umjetnosti, no onda su došli Vatrogasci i stigla je nova vlast i jedino što je svijetu važno jest televizija, ogromni ekrani razvučeni po svim zidovima stanova i doslovni virtualni život. Pisana riječ postala je prijetnja, razmišljanje je postalo opasnost, a sve što odvlači pozornost u dublje misli i ljubav prema nečemu što nije samo materijalno, postalo je zabranjeno.

Milijuni knjiga spaljeni su naočigled svjetske publike naglo zatupljenih ljudi, koji navijaju, koji sve to s oduševljenjem promatraju, koji ne znaju za povijest i koji ne znaju za bolje.

Vatra koja uništava – vatra koja čisti.

Fahrenheit 451 zvuči kao moderna interpretacija trenutnog života u 21. stoljeću, gdje ljudi radije biraju satima buljiti u ekrane svojih mobitela, nego u rukama držati papirnatu knjigu i upijati mudrost koju samo pisana riječ može potpuno prenijeti u ljudsku svijest. Bilo bi sasvim logično pomisliti da je to knjiga napisana relativno nedavno.

Zastrašujuće je što nije. Ray Bradbury napisao je svoj kratki roman Fahrenheit 451, prema noveli koja je prvotno bila nazvana Vatrogasac, još davne 1953. i time postao jedan od onih bizarnih pisaca-proroka, zamalo nagovještavajući praznu budućnost koja nas možda jednog dana čeka.

Za roman sam prvo čula putem njegove filmske adaptacije, kad sam na HBO Go-u naišla na istoimeni film iz 2018. godine. Naslov me privukao, ali kratki sadržaj uvukao me do te mjere da sam odmah pustila sve što sam radila i počela s gledanjem filma. U konačnici, film mi je bio u redu, ali ništa posebno, no sama ideja me apsolutno raspametila. Čim prije posudila sam u knjižnici roman i u par dana ga pročitala. Pomalo me podsjetio na lektire i klasike kojima se bavim na faksu, osobito zbog stila pisanja. Kome ne leže stari romani, osobito s početka ili polovice 20. stoljeća, možda će biti malo teže priviknuti se, no kad radnja jednom krene, nema zaustavljanja.

Podijeljen je u 3 dijela, čiji su naslovi redom; Ognjište i daždevnjak, Sito i pijesak, Jako gorenje; a sveukupno roman ima samo 155 stranica. Mislim da je za svakog ljubitelja knjiga i umjetnosti, ova tema nešto što plaši do samih kostiju, barem je meni tako bilo. Živjeti u svijetu gdje su knjige spaljene, gdje su zauvijek izgubljena najveća djela svjetske književnosti, zvuči mi kao nešto što nikada ne bih htjela doživjeti. Iako mi je najveći strah vatra, rekla bih: Spalite i mene skupa s mojim knjigama. Najozbiljnije.

Već me par uvodnih rečenica ostavilo da malo preplašeno žmirkam pred knjigom i teškog srca razmišljam o širini ljudske mašte koja ponekad može nenamjerno nagovijestiti surovu budućnost.

Užitak je bio paliti.

Osobit je užitak bio gledati kako stvari nestaju, kako crne i mijenjaju se. S bakrenom štrcaljkom u rukama, tim velikim udavom koji svoj otrovni petrolej pljuje u svijet, krv mu je udarala u glavi, a ruke su mu bile nekakvog čudesnog dirigenta koji izvodi sve simfonije plamsanja i paljenja kako bi satro ostatke i pougljenjele ostatke ljudske povijesti.

Guy Montag središnji je lik romana čiju svijest pratimo od prve od zadnje stranice. On je jedan od vatrogasaca, no on ne gasi vatru, već se njome koristi i izaziva požare. U modernom svijetu u kojem živi, s mehaničkim psima i dnevnim boravcima koji na sva četiri zida imaju ekrane od poda do stropa, prozvani salonima, zabranjeno je posjedovati i čitati knjige. Montagova supruga Mildred toliko je opijena televizijom i virtualnim životom da ne može živjeti bez svoje salonske obitelji, mase ljudi na ekranima koji su neprestano dio njezinog dnevnog rituala životarenja. Još od samog početka romana, Montagove misli daju nam do znanja da više ni sam nije siguran zašto je s Mildred, voli li ju uopće i što će od takvog života. Njegov narednik voda vatrogasaca, Beatty, favorizira Montaga i istovremeno ga uči svim lošim stranama povijesti, književnosti i umjetnosti.

-Nećete zamjeriti što ću vas upitati? Koliko dugo radite kao vatrogasac?

-Od svoje dvadesete, to jest već deset godina.

-Pročitate li ikad ikoju od knjiga koje palite?

Nasmijao se. -To je protuzakonito.

-Oh! Naravno.

-Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo.

No, kad jedne noći nakon racije paljenja, Montag susretne zagonetnu mladu ženu po imenu Clarisse McClellan i započne seriju zbunjujućih pitalica i odgovora u njenom društvu, njegovo se razmišljanje postupno mijenja.

Po prvi put, Montag vidi dalje od isprazne modernosti grada u kojem živi, naglas i vrlo često, pita samoga sebe zašto se osjeća loše kad pali knjige te naposljetku, nakon jedne nove racije, gdje se jedna žena pred očima cijelog njegovog voda, zapalila zajedno sa svojom kućom prepunom knjiga, Montag kući donese jednu knjigu.

I s njom započne svoj put prema iskupljenju.

Malo pomalo, Montag se odvaja od Beattyevog utjecaja, ma koliko on bio jak. Svađa se s Mildred, skuplja još knjiga, zaustavlja ju kad ih pokušava spaliti, traži pomoć na sve strane jer sad konačno razumije i svim srcem želi sačuvati knjige, pisanu riječ, ispovijesti nekih davnih ljudi koje vrijede, vrijede bez obzira na to što njih možda više nema. Montag je lik koji ustaje protiv sustava, protiv tiranije i smrti umjetnosti. Pod cijenu svega, on će se truditi zadržati se u korijenju vlastitih uvjerenja, ne slušajući više apsolutno nikoga – ni Mildred ni Beattya – već samo sebe.

-I na kraju još nešto – rekao je Beatty. -Bar jednom u karijeri, svakog vatrogasca nešto zagolica. Što piše u knjigama, pita se. Oh, kako utoliti tu znatiželju? Pa, Montag, vjeruj mi na riječ, u svoje sam ih vrijeme nekoliko morao pročitati da doznam o čemu je riječ, a u njima ne piše ništa! Ništa što bi poučilo ili čemu bih povjerovao. U njima se piše o nepostojećim ljudima, izmišljotinama mašte, ako je riječ o fikciji. A ako se ne radi o fikciji, onda je još gore: jedan profesor naziva drugoga idiotom, jedan filozof vrišti drugom u uho. Svi pak jure u krug, gaseći zvijezde i zamračujući sunce. Tu se čovjek posve izgubi.

Fahrenheit 451 na jednom je internetskom portalu proglašen najboljom knjigom s popisa 30-ak svjetskih romana u žanru distopijske fikcije i znanstvene fantastike. Od prvog trenutka kad sam pročitala sažetak, shvatila sam da je to jedna od onih knjiga koje želim imati doma; jedan strašan proročki klasik s centralnim glavnim likom za kojeg ćemo uvijek navijati, bez obzira na to odakle je i kako započeo.

Ovo je roman kojeg svaki iskonski ljubitelj knjiga jednom u životu treba pročitati i zapitati se što bismo učinili da se u svijetu počinju događati slične stvari?

Knjiga koju sam pročitala posuđeni je primjerak nakladnika Biblioteke Kronos, iz supetarske gradske knjižnice, no kod nas se može pronaći i kod izdavača Vorto Palabra, klikom ovdje. Toplo vam preporučam čitanje Fahrenheita. Mislim da nećete požaliti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s