Posljednji čuvar: Margita Boko/ Natječaj Boemi – Kratka priča

Livada se pružala dokle mu je god pogled sezao, nije ni znao da postoji ovakva nijansa zelene. Podigao je glavu visoko, uspravno da bude sto bliže zrakama sunca. Uspeo se na vrhove prstiju i gledao ravno u njega  sve dok ga oči nisu zaboljele, a onda se poigravao crnim sjenama koje su  plesale pred njim. Znao je da ovdje ne pripada, da ove žarke boje i ugodna toplina na licu nisu dio njegovog svijeta, njegovog pakla.

U daljini začuje jeku, kao da  netko, zarobljen između dva svijeta, doziva njegovo ime. Zatrepće nekoliko puta i stisne oči ne bi li spojio osobu s glasom .  Jeka se približavala i sada je jasno čuo ženski glas kako ga doziva.

“ Nikola, Nikola“

Glas je postepeno poprimao obrise i onda se u svjetlosti jačoj od sunčeve pojavila ona, nju je čekao, ona ga je tražila, ona će ga učiniti djelom ovoga svijeta .

Čudan spoj ljepote,boli, prošlosti i sadašnjosti prožimao se njenim bićem.  Bila je nešto najljepše na što je položio svoj pogled. Duga crvena valovita kosa mreškala joj se po bijelim obrazima. Tirkizna haljina opušteno je padala preko njenih oblina.  Bose noge nosile su jutarnju rosu. Pružila je ruke prema njemu, a kad je ponovno uhvatila zrak da ga dozove nije čuo ništa više osim tišine. Tišine koja je za sobom nosila strepnju, jezu i strah koji su se mu se izmjenjivali  cijelim tijelom od nožnih prstiju do živaca iza smeđih očiju. Na mjestu gdje su joj prije nekoliko trenutaka noge dodirivale tlo stvorile su se pukotine koje su oslobodile crno korijenje gutajući put između njih. Pružio joj je ruku da je spasi ali u treptaju oka nestala je u ponor. 

Hladnoća koju je osjetio vratila ga je u stvarnost, a bol iz rane na desnom boku brisala je zadnja sjećanja na njenu  kosu boje krvi, njegove krvi koja se laganim plesom širila po bijeloj odori koja je pripadala čuvaru. Prstima je lagano prešao preko rane koja mu je otežavala disanje. Znao je da nema puno vremena i više od ozljede boljela ga je pomisao da je iznevjerio svoj narod, svoje ljude i svoj poziv Čuvara, a ponajviše nju, Lauru. Bljeskovi koji su mu se javljali nisu bili snovi, bili su stvarnost koja je u ponor odnijela gradove, države, ljude, Lauru. Nakon što su dva čuvara pala, on je ostao jedina prepreka narodu Nubes u njihovom planu da izbrišu Zemlju i naprave mjesto tamnim oblacima u kojima su robovi za njih gradili gradove popločane krvlju i znojem. Krikovi koji su noću odzvanjali iz crnih oblaka ulijevala je strah u kosti i najhrabrijim budalama.

Desnom rukom odgurnuo se od zemlje da se uspravi i nasloni na stablo koje je štitio, dok se lijevom rukom držao za ranu koju je omotao pojasom koji je nosio oko odore. „Kvragu“ opsovao je kao da će mu to olakšati bol bar na trenutak. Noć je bila hladna ali ispod smeđe kose koja mu je sezala sve do očiju pojavile su se kapljice znoja. Duboko je uzdahnuo, iako je znao da će biti bolno ali morao se skoncentrirati. Vrtio je u glavi sve ono što je učio na akademije, ponavljao sve predaje i legende koje je slušao kao dijete. Morao je naći način da im se odupre. 

Hrastovo stablo koje mu je činilo oslonac svoje korijenje na istom mjestu puštalo već tristo godina i bilo je zadnja linija obrane Zemlje koja je činila dom Ljudima i Druidima.Kao dječak Nikola se uvijek skrivao ispod stola i osluškivao šapate starih koji bi za punog mjeseca prepričavali legendu o Tri Starješine i Tri stabla koja su spasili Zemlju nakon prvog napada prije skoro tristo godina. Pričali su o Nubesima, narodu koji je nastao u tami koja je vladala milijunima godina nakon Velikog praska, sve do pojave prvih zvijezda i ostalih planeta. Preživljavali su hraneći se ništavilom koje ih je okruživalo i smatrali su da svemir pripada njima i da svaki planet i narod koji je nastao nakon njih samo zauzima mjesto i troši energiju. Oni su bili ti koji su došli prvi, koji su prošli najteže trenutke preživljavajući kao štakori u crnilu kanalizacije.To ih je učinilo osjetljivim na svjetlo, a njihov izobličeni um preslikavao se i na njihova izobličena tijela koja su podsjećala na čudovišta iz dječjih priča. Zavist ih je izjedala poput gangrene i svoj ego hranili su sakaćenjem i uništavanjem šireći tamu, gaseći svjetlo. Rođenim u mraku, noć ih je činila jačim i moćnijim protivnicima koji su uništavali sve pred sobom. Svoje gradove i oružje gradili su na tamnim gustim oblacima načinjenim od prašine, vodenih kapljica i otpada i tako se kretali kroz svemir. Vodila ih je samo jedna pomisao, mržnja. Kada su prvi put napali Zemlju za sobom su širili pustoš, beznađe i smrad propadanja. Zemlja je bila prvi planet koji su napali i tada nisu ni pomišljali da na životu ostave ijedno biće. Tek s vremenom će uvidjeti da im stanovnici drugih planeta mogu biti od koristi služeći im kao robovi u njihovom naumu da zauzmu mjesta koja su drugi zvali domom.

Snagom i nagonom za preživljavanjem ljudi i magijom i mudrošću Druida, Zemljani su pokušali obraniti svoj dom, ali Nubesi su svojim oblacima zaklonili sunce i tako dobili na prednosti i snazi. Samo svojom pojavom ulijevali su strah svakog stanovnika Zemlje. Marširali su Zemljom u društvu smrti. Kada su uvidjeli da Zemlja neće preživjeti, i da unatoč slozi i činjenicom da su branili svoj dom ipak nisu dorasli oružju i snazi vojnika Nubesa Zemljani su morali naći drugo rješenje. Trojica najstarijih predstavnika Ljudi i Druida već su neko vrijeme tražili pomoć u zaboravljenim spisima i predajama. Morali su naći načina da oslobode sunčevu svjetlost. Prošlo je već dosta vremena otkada su Druidi štovali svoje bogove i elemente zemlje. Tehnologija je bacila u zaborav sve ono sto su njihovi preteci godinama prenosili svojim potomcima. Druidi su s vremenom odbacili stare običaje i više se približili normalnim životima kave su i ljudi vodili. Stari spisi sadržavali su magiju koja je već godinama bila zaboravljena. Nakon toga priča se račvala na nekoliko strana, svaki od starih koje je Nikola kao dječak slušao imao je neku svoju teoriju, međutim nitko do danas nije točno znao što su Starješine napravile i koje su rituale izveli. Spasili su zemlju tako što su oslobodili snagu sunca ili neku drugu kozmičku ili božju silu koja je svjetlila svjetlom jačom od sunca i poput smrti koja je uz bok kao sluga pratila Nubese pretvorila u prah svoje gospodare. Nubesi su se uvlačili u rupe  koje su napravili u Zemlji ali nije im bilo spasa. Jedina slabost im je bila svjetlost i ovaj put ih je dokrajčila ili su Zemljani tako mislili. Nakon sto su Nubesi nestali sa Zemlje ljudi su se nesvjesno okupili na mjestu gdje su zadnji put viđene Starješine, a koje je za Druide nekoć davno predstavljalo sveto mjesto gdje se sastaju svi zemljini elementi. Na sredini oltara koje su okruživale uspravno postavljene stijene u lokvi krvi pronađena su tri sjemena s uputama gdje da se posade. Zemljani su bez razmišljanja učinili kako im je naloženo, jer su znali da je ono sto se desilo tog dana na ovom svetom mjestu spasilo njihove živote i dom od zaborava. U trenutku kada su Zemljani posadili sjeme hrasta, jasena i masline na različitim dijelovima Zemlje stabla su nikla tvoreći štit, kupolu koji je Zemlju učinio nedodirljivom za Nubese ili bilo koju drugu prijetnju koja bi silom pokušala doci na Zemlju. Slušajući te priče kao dijete Nikola je znao da će svoj život posvetiti čuvanju stabla hrasta, jer je ime njegovog naroda nosio njegovo ime.

U današnji dan vratio ga je pištavi zvuk koji je parao nebom i njegovim bubnjićima i ugledao Tragače koji su za Nubese obavljali posao izvidnika.

Sjetio se kada je prvi put čuo taj zvuk sličan udaljenoj grmljavini i bljeskova svijetla kojima su tražili ljude koje će odvesti kao robove. Ležao je s Laurom u krevetu i milovao joj golo atletsko tijelo. To mu je bio najdraži dio dana, kada su njih dvoje imali cijeli svijet samo za sebe. Buka ih je privukla na cestu ispred kuće u kojoj su živjeli i tada je je vidio posljednji put. Ipak koliko god ga je mučila ta pomisao da je više nikada neće vidjeti, draže mu je da ju je odnijela smrt nego da su je odnijeli Tragači. Nubesi koji su prije tristo godina nestali duboko u Zemlji skrivali su se, razmnožavali i čekali pravi trenutak kada će se osloboditi. Prisluškivali su, kovali planove i kada su znali da ih ima dovoljno krenuli u osvetu. Znali su lokaciju sva tri stabla i nakon što su ih planirali iščupati sa zadnjim korijenom pridružit će im se braća koja su na oblacima čekala gašenje štita. 

Stresao je glavu kao da se želi riješiti tih slika pred očima i sklupčao se koliko je mogao skrivajući se u mraku, znao je da ga minute dijele od trenutka kada će tragači otkrit  lokaciju zadnjeg stabla kojeg je čuvao. Znao je da su druga dva čuvara zajedno sa svojim vojskama izgubila bitku protiv Nubesa i da je njegovu vojsku snašla ista sudbina. Tragači koje su Nubesi poslali nekoć  bili ponosan narod, a sada su pijuni u Nubesovoj misiji da sebi prisvoje svako mjesto koje su zauzimale planete. Nekada su imali svoj planet i imali žene, djecu, obitelji, a sada su samo oružje u njihovoj igri osvajanja u zamjenu da sačuvaju svoj planet od kako su Nubesi nazivali, brisanja. Na trenutak je bljesak iz Tragačevog  izvidničkog broda osvijetlio livadu koja se nalazila pred njim i ugledao ih je. Svoje prijatelje, suborce, heroje. Njihova beživotna osakaćena tijela naslagana na hrpe kao bačene lutke iz nekih starih dućana. Nubesi su sebi dali dovoljno vremena da uživaju u mučenju i sakaćenju naroda zbog kojih su proveli godine u utrobi smrdljive Zemlje. Znali su da im ovaj ut nema spasa i nije im se žurilo.

Nikola je hvatao zrak i pokušavao se staviti u kožu Starješina koje su već jednom spasili Zemlju. Hladnoća mu je obuzela tijelo, gubio je svijest. Dao je život da bi obrani stablo, svoj dom. U daljini je čuo zvuk marširanja Nubesa koji su mu se približavali, zemlja se tresla. Krv iz rane na desnom boku koji je zadobi u bitci širila se njegovom odorom i kapala preko njegovog dlana na zemlju na kojoj je ležao. Osjeti je kako ga netko podiže s tla i miluje mu kosu. Nije više znao gdje se nalazi ali osjetio je zrake sunca na licu koje su mu donijele spokoj i mirnoću. Ako je ovo smrt pomislio je, neće joj se opirati. Ugledao je kako se zrake sunca šire s njegovog tijela na zemlju na kojoj je maloprije ležao i tad je shvatio što su starješine napravile prije svih tih godina na svetom mjestu. Žrtvovali su svoja zemaljska tijela za spas svog naroda. To su večeras napravila tri čuvara koja su čuvali stabla izrasla na sjemenu u koja su starješine utkale svoju dušu nakon smrti. Nije se više bojao znao je da je svojom smrću spasio svoj dom.Osjetio je kako ga netko drži za ruku i ugledao ih, svima im je znao imena, njegovi prijatelji i suborci, obitelj i ona, Laura. Obitelj je došla po njega i više nikada neće biti sam.

O AUTORICI:

Margita Boko, rođena je u Splitu. Nakon godina piskaranja  upisala je Kreativnu radionicu u gradskoj knjižnici Marko Marulić. Početne nervoza, treskanje nogom i zamuckivanje u glasu kod prvih čitanja, uskoro se pretvorilo u red smijeha, zabave, kreativnih savjeta i najvažnije, rečenica koje nije ni znala da postoje u njoj.   

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s