SREBRNA BOGINJA: Kristina Kemešić/ Natječaj Boemi – Kratka priča

Sjedila je na udobnom starom naslonjaču uz prozor i kroz poluprljava stakla promatrala kišu kako ispire grad. Svaka kap koja bi udarila o prozorsko staklo je zajedno sa onom koja je žurno sletjela na metal uz prozor proizvodila rapsodiju utješnih zvukova. U takvoj noći misli nam lako odlutaju. U takvoj noći vrijeme se brzo gubi na naizgled nevažne stvari… Ali, sa svakim je udarcem kiše o prozor ogoljen po jedan dio njene duše… Otkrit će sebe noćas, to zna. Ali, hoće li joj se svidjeti ono njeno, iskonsko i ogoljeno kada konačno skupi hrabrosti pogledati ga u oči? I hoće li ikada smoći hrabrosti pokazati svijetu sebe, pravu sebe? U iščekivanju nepoznatog zadrijemala je nakratko. Ruka na koju je oslonila svoje lice kliznula je s prozorske daske ostavljajući dovoljno praznog prostora za tresak glavom o drvo koje joj se učinilo nikad tvrđim. Šok prouzročen boli razbudio ju je u trenu. Pogledala je na sat i shvatila da je u tom nezgodnom položaju odspavala cijelih 3 sata i da je trenutno 4 sata. Dok je bol pulsirala njezinom bradom, kroz zube sve do očiju, postalo joj je jasno da noćas više neće oka sklopiti. Zaželjela je se svježeg zraka pa je koliko je god nečujno to mogla učiniti otvorila prozor. Hladni jesenski vjetar zapuhnuo je njezino lice i svemu dao novu jasnoću. Obožavala je te prohladne noći, zvuk kiše na prozoru i šum vjetra u pozadini. Koliko god da su ju ti zvukovi oduvijek plašili, nosili su sa sobom komadiće njezine duše i vraćali ju prirodi u sebi. Zagledala se u srebrnu točku na klupi preko puta njezina prozora. U želji da vidi ono s druge strane ulice sve je se više naginjala kroz prozor. Iako i dalje nije vidjela o čemu je riječ srebrni se sjaj iz sekunde u sekundu sve više pojačavao. U ušima joj je glasno zašumilo. Kao kad prislonimo školjku uz uho pa imamo osjećaj da čujemo šum mora. Šum je uskoro prerastao u zvuk udaranja valova o morske hridi, zatim u zvuk šuštanja lišća na tlu kad ga vjetar podigne i zavrti. Zvuk se konačno počeo stišavati uz miris cvijeća. Pokušavala je odgonetnuti miris kojeg cvijeća joj se upravo širi nosnicama kad joj je nepoznati ženski glas u njezinoj glavi tiho šapnuo: „Ljubičice. Osjećaš miris ljubičica.“ Trgnula se toliko da je laktom srušila šalicu sad već hladnog čaja na pod. Uplašivši se da će probuditi ukućane stavila je ruku preko vlastitih usta kako ne bi vrisnula kad je glas opet progovorio toplim, ali odrješitim glasom: „Smiri se, kćeri. Oduvijek si znala da će ovaj trenutak doći. Udahni duboko i sjedni, moram s tobom razgovarati.“

Ispričala joj je nevjerojatnu priču koja joj se činila čudno poznatom, a negdje duboko u sebi znala je da to nije samo priča. To je njezina povijest, povijest njezine obitelji, povijest svih žena… Žena s kojom je razgovarala bila je moćno biće, jedna od Srebrnih boginja koje su nekoć hodale našim planetom osiguravajući harmoniju i sreću, nudeći ljudima poput muza inspiraciju kad god im je zatrebala. Došle su s planeta s druge strane Sunca, na poziv Majke Prirode Zemlje. Tada su ljudi još bili bića unutar kojih su živjela oba spola u jednoj duši. Harmonija je vladala Zemljom dugo, sve dok nisu uz maglu i zvuk groma stigli Sivi. Oni su bili sušta suprotnost Srebrnih boginja. Već je sam njihov skok na zemlju stvorio rascjepe u njezinoj dubini razdvajajući tako kontinente, a s njima i ljudska bića. Srebrne boginje, tako razjedinjene gubile su svoje moći. Kad su bile na okupu, okružene ljudima, njihove su moći bile snažne, a sad su one, kao i ljudi bile pogubljene… Zatražile su Majku za pomoć, a ona im je vjetrom poslala poruku da ma što se dogodilo, kažu ljudima da se ne razdvajaju. Ako ostanete cijeli, oni vam neće moći nauditi. Sivi su željeli zavladati ovom planetom, a da bi u tome uspjeli tražili su 7 muških dijelova ljudskih bića, po jedno za svaki kontinent koji su stvorili. Osjetili su više hladnoće s muškog dijela ljudskog bića i u njoj prepoznali potencijal za svoje namjere. Bića koja će svijetom širiti strah, rat i bijedu u zamjenu za obećanje vječnog života na njihovoj planeti ako u 44 godine postignu osnovne ciljeve Sivih i polože temelje za njihovu vladavinu. Ljudi su čuli za Majčin savjet o nerazdvajanju, no zbog straha, gladi i hladnoće gubili su vjeru u nju. Do tada su ljudi i životinje živjeli u harmoniji, ljudi nisu jeli životinje već su ih Srebrne boginje hranile posebnim eliksirom života i oni stoga nikad nisu bili gladni. No nevolja je bila u tome što su Srebrne mogle eliksir stvarati samo zajedno, okupljene u krug oko Stabla života držeći se za ruke, a razdvojeni kontinenti sprječavali su ih u tome, a njihove su moći bile preslabe za prekooceanski let. Budući da ljudi do tada nisu znali za zlo, nisu ni znali da je njihova sreća rezultat harmonije u kojoj žive s ostatkom bića na planeti. Slabiji među njima su uz utjecaj Sivih postajali sve agresivniji i tmurniji, čak je i njihova koža gubila zdravu puninu te je posivjela. Spolovi su se borili unutar bića, no živjeli su relativno mirno sve dok glad nije u potpunosti zavladala. Bio je dovoljan samo jedan trenutak da sve promijeni. Trenutak u kojem je Judais odlučio da bi mogao pojesti ždrijebe koje je drijemalo u hladu krošnje drveta te je bez imalo milosti ubio to prelijepo stvorenje. S prvim ugrizom počeo je se cijepati na dvoje. Užasan zvuk proizvelo je cijepanje njegove duše kad se konačno rascijepila na pola i stvorila dva tijela, jedno ženskog, a drugo muškog spola. Onako gladan muški je dio nastavio gristi ždrijebe dok je žena stajala uz njega i pokušavala ga odgovoriti od tog gnjusnog djela. Njega ništa nije moglo odgovoriti, te ju je u trenutku kad je iz najdubljeg očaja skočila na njega pokušavajući ga spriječiti, ugušio vlastitim rukama. Od tog je trenutka njegova koža postala još sivljom, glad većom, a postajalo mu je i sve hladnije. Ubivši drugi dio svoje duše ubio je svaki trag topline i ljubavi u sebi. Ista stvar dogodila se na svim kontinentima, a sluge Sivih su nakon odvajanja od svojih ženskih polovica prisiljavali i druge na isto. Uskoro je Zemljom zavladao rat između ljudskih bića i onih drugih, nevinih, koji su im vjerovali sve do posljednjeg trenutka. Sivi su porobili ljude, a muškarci žene i sva druga bića na planeti. Sivi su odlučili napustiti Zemlju i pustiti Prvu sedmoricu da nastave njihov zadatak davši im točne upute što činiti Srebrnim boginjama. Sivi su od toga vremena crpili svoju životnu snagu iz zla koje su ljudi širili Zemljom. Stoljećima su ljudi na njihovu zapovijed lovili Srebrne boginje, te su pritom mnoge žene ubili optužujući ih da su vještice koje surađuju sa Srebrnima. Sivi su osmislili i religiju koja im je u tome pomogla, osuđujući od starta žene kao slaba bića na bijedne živote i užasnu sudbinu. Jer čovjeka je najlakše nagovoriti na zlo kad ga uvjeriš da ga ne čini za sebe već to bog od njega zahtijeva. Osuđujući ih kao prljave i zle, jedinu šansu za iskupljenje su im dali u obliku prokazivanja vlastitih sestara za zločine Srebrnih. Tri su Srebrne boginje ubijene, tri su pobjegle na svoj planet, a jedna je odlučila ostati. Znala je koliko su žene izgubile okrećući se jedna protiv druge i odlučila im pružati utjehu. Raspršila je se u tlu čvrsto odlučivši da će tu zauvijek ostati, pružajući ženama blagost i toplinu svoja krila tamo gdje je mogla. Od tog su vremena žene posebno uživale u vrtlarenju i stvaranju života vlastitim rukama osjećajući nagovještaje neke davno oduzete moći u svojim rukama.

„E sad, znam da već intuitivno shvaćaš istinu i pouku ove priče, ali moram te upozoriti na sljedeći dio. Dio koji te se osobno tiče. Sjećaš se da sam spomenula tri ubijene Srebrne boginje? Jedna od njih, Violasea je ona od koje ti potječeš. Uvijek kad bi se ona negdje pojavila osjetio se umirujući miris ljubičica. Zato toliko voliš miris ljubičica i zato sam ti ga poslala prije no što sam ti se obratila, da te umirim. Njezina kćerka je pokolj preživjela samo zato što nitko nije znao za nju i što ona nikada nije saznala tko je. Tvoja intuicija je ono po čemu sam te odmah prepoznala. Violasea je bila, među ostalim, i boginja intuitivnosti, a u tebi ima puno više njenoga no što bi se očekivalo nakon tolikih generacija između vas dvije.„

Nakon što je glas utihnuo, u Heleni se ponovno javio crv sumnje.

Glas je ponovno progovorio… „Znala sam da te neću lako uvjeriti, ali ovaj si trenutak čitav svoj život čekala. Čekanja više nema. Tu si. Molim te da me saslušaš do kraja. Odluka je ionako samo na tebi.“

„Kakva odluka? A sad me slušaj…

Svijet koji ti poznaješ više ne postoji. Većina ljudi je toliko zapela u kolotečini da uopće ne primjećuju koliko se svijet promijenio. Većina ne vidi ono što ti intuitivno naslućuješ. Otkako su žene izašle iz uske uloge majke, domaćice i žene i započele pozitivne promjene u svojim zajednicama, svijet je postao bolje mjesto za život. Ljudi manje ratuju, žive duže i postaju sretniji. Tako barem sve izgleda izvana. Međutim, istina je da Sivi već nekoliko desetljeća stvaraju novu vojsku koja će se boriti za njihovu prednost. No ta se vojska više ne bori na starom frontu, oružjem i direktnim napadom. Ne. Oni se danas bore lobijima, zakonima i vladaju iz sjene. Nisi li primijetila pošast novih zakona i pravila koji su zapravo samo reciklirani primjeri diskriminacijskih zakona iz prošlosti? Žene se progoni, ali ne više kao nekoć, otvoreno i javno. Sad se to čini suptilnije. Namjerno vam otežavaju ili čak onemogućavaju ostvarenje karijere uz obiteljski život. Naziva vas se svakakvim pogrdnim imenima kad se borite za svoja prava. Nastoje vas ponovno porobiti, ali ovaj put žele da se same predate. Da priznate poraz i dobrovoljno im predate moć koju niste ni svjesne da imate. Ti si naročito moćna jer si potomak Srebrne boginje. Jer u sebi osjetiš tu iskru moći koja se probija kroz sve zidove kojima su te zatvorili u sebe samu. Ti ih moraš povesti. Ali, ne brini, nećeš biti sama. Moje sestre već okupljaju tvoje ljude.“

„Čekaj, kako to misliš da ih ja moram povesti? Ja nisam vođa.“

„Znala sam da ćeš to reći. Koliko god genijalnom bila, previše si predvidljiva, dušo moja. Ti jesi vođa, oduvijek si to bila. Ali nikad nisi dobila priliku to i dokazati. Meni ne moraš glumiti lažnu skromnost i tvoj strah me neće navesti na sumnju. Ti se samo bojiš i to je sasvim normalno. Svatko bi se bojao otkrića svoje moći. Bojiš se da ju nećeš moći kontrolirati, da će se odvojiti od tebe i postati razornom silom. Ali, zato sam ti i rekla da nećeš biti sama. Bit ćeš okružena ljudima kojima u potpunosti možeš vjerovati.“

„Recimo da se odlučim pristati na ovo, želim znati što se od mene očekuje?“

„Prvo ću ti reći zašto ti trebaš pristati na to, a onda ću ti objasniti o čemu je riječ. Znam koliko se nemoćno često osjećaš. Znam koliko si se toga odrekla da dođeš tu gdje si danas kao i da znaš što druge žene u tvojoj blizini proživljavaju svaki dan, već stoljećima. Znam kako si se osjećala kad je tvoju prijateljicu muž ubio, nakon što ga je godinama prijavljivala policiji i tražila pomoć posvuda. Zakon koji je tu da vas štiti, štiti zločince. Uvijek. Prodaju vaša tijela jedni drugima kao da ste bezvrijedne stvari i još vas optužuju za to. Vaša je dužnost da se branite, a ako se morate braniti tako što ćete kršiti zakone koji su tu da vas štite, onda ćete to učiniti uz našu pomoć. Ovo više nije pitanje vaših želja i nije bitno smatrate li se feministicama. Ono što je bitno je da shvatite situaciju u kojoj se nalazite. Nema drugih rješenja i nema vremena za suptilnosti. Kasno je za diplomatske pokušaje i manipulaciju. Svaku sekundu za koju odgodimo naše djelovanje u mučnim uvjetima umire još barem jedna žena, a opstanak čitavog planeta postaje sve upitnijim. Želiš li stvarno odgađati ono neizbježno premda znaš da time dopuštaš uništavanje nevinih života? Ovo je stvar preživljavanja. Vi ili oni, sloboda ili ropstvo. Jer, budi sasvim sigurna u ovo što ću ti sada reći, oni će uvijek odabrati sebe, a vas više vole vidjeti porobljene nego sebi jednake, da im izazivate upitnu muškost sposobnostima koje su vam tisućama godina negirali.“

Što je boginja dulje govorila, vatra u njoj ju je sve više prožimala. Znala je da će pristati i prije no što je to izgovorila. Znala je, ako ne pristane, ta će ju vatra jednoga dana živu proždrijeti.

„Prije no što odlučiš otiđi po onaj srebrni kolut u koji si tako znatiželjno gledala. Onaj s druge strane ulice. Kad se vratiš, objasnit ću ti zašto.“

Vatra je u njoj još gorjela te je bez ijednog pitanja učinila ono što je od nje zatražila. Brzo i nečujno je izašla iz stana na 3. katu zgrade, no dok je pogledom ispitivalački pretraživala mjesto na kojem je s prozora ugledala srebrni odsjaj, pomislila je koliko je čudno što zna u kakvu se opasnu pustolovinu upušta, a po prvi puta u svom životu uopće se ne boji. Vatra u njoj se ovoga puta neće ugasiti i ostaviti ju da se u hladnoći svojih vlastitih strahova bori za dah. „Za ovo sam rođena“, pomisli. „Znači, takav je osjećaj živjeti svoju sudbinu.“ Ugledala je srebrni odsjaj i s prašnjavog tla podigla nešto za što je znala koliko je dragocjeno premda mu nije znala točnu namjenu. Popela je se u stan, sjela u naslonjač i duboko udahnula čekajući da joj se boginja opet obrati. Nakon nekoliko trenutaka tišine začula je poznat glas. „Možda ne izgleda tako, ali taj je srebrni kolut najveća dragocjenost koju trenutno posjeduješ. Taj srebrni kolut će ti od sada služiti kao sredstvo komunikacije s tvojim timom. Ali, on ima još jednu bitnu karakteristiku. Uz pomoć njega ćeš se teleportirati u vaše sjedište.“

„Teleportirati? Kao u filmovima? Sad me već ozbiljno zafrkavaš!“

„Da, teleportirati, ali ne baš kao u filmovima. Iako moram priznati, da ste u nekim filmovima prilično dobro prikazali taj princip. Ovo će ipak biti nešto drukčije. Moraš razumjeti da ćeš se uvijek moći teleportirati samo u vaše sjedište i to je tako zbog tvoje sigurnosti. Budući da tvoje tijelo nije naviklo na teleportaciju, u početku ćeš to činiti samo na nekoliko metara udaljenosti, za vježbu. Ali, u konačnici, ono će ti služiti kao sredstvo bijega kada situacija postane preopasna.“

„Spomenula si neko sjedište i moj tim… Voljela bih da mi kažeš nešto više o tome, premda bih zapravo najviše voljela znati što se zapravo od mene očekuje. Mislim, shvaćam što nam je cilj, ali ne razumijem kako ga planiramo postići.“

„Znam da imaš milijun pitanja i na sve ću ti odgovoriti nakon što te upoznam s Prvim timom. Ali prije moram biti sigurna u tvoj pristanak. Moram biti sigurna da si spremna učiniti ono za što si stvorena.“

Rekavši da tom čudnom biću koje je osjećala tako bliskim Helena je po prvi puta u svom životu bila potpuno sigurna u svoju odluku.

O AUTORICI:

Moje ime je Kristina Kemešić. Rođena sam 10. rujna 1987. godine u Vukovaru iz kojeg smo se uslijed ratnih zbivanja odselili. U Vinkovcima sam završila osnovnu školu kao i opću gimnaziju. 2015. godine završila sam Pravni fakultet u Osijeku, smjer međunarodnog prava. Za vrijeme fakulteta najviše sam bila zainteresirana za područje međunarodnog prava i zaštitu ljudskih prava zbog čega sam i sudjelovala u raznim međunarodnim projektima, seminarima i pravnim školama vezanim uz ovu temu. Tijekom svog sam školovanja jedan semestar provela u Pečuhu u Mađarskoj zahvaljujući Erasmus programu studentske razmjene. Ovo me je iskustvo, kao i neke druge razmjene mladih, obogatilo za razna nova znanja. Ono najvažnije je bila tolerancija i učenje o sebi kroz učenje s drugima i o njima. Oduvijek puno pišem, rijetko kada ono napisano ikome pokažem. Tijekom godina izmjenjivale su se u meni faze intenzivnog pisanja i one za vrijeme kojih mi je kronično nedostajalo vjere u sebe i svoje sposobnosti. Prošlo sam se ljeto po prvi puta odvažila svoje riječi podijeliti s drugima prijavivši se na Međunarodni natječaj za kratku priču časopisa Kvaka. Na istom sam natječaju pobijedila sa pričom koju sam nazvala „Suza života“. Ta mi je pobjeda dala dugo priželjkivani vjetar u leđa. Svoju inspiraciju pronalazim u ljudima oko sebe jer ponekad je stvarno istinita ona da život piše najbolje, premda često i najtragičnije priče, kao i u knjigama koje su mi oduvijek bile najvjerniji i najdraži prijatelji. Čitajući kao da udišem inspiraciju kroz tuđe priče dok ju pisanjem izdišem pišući svoju priču. Pisanje je oduvijek bilo moj „medij“, moj ispušni ventil i najdraži način izražavanja. Ali tek od nedavno mu dajem istinsku šansu. Nadam se da će vam se moja priča svidjeti, potaknuti vas na razmišljanje ili možda čak i inspirirati na pisanje vlastite. Jer tome priče i služe. Putem njih mi kojih ih pišemo ogoljavamo dio sebe povezujući se pritom s onima koji ih imaju volje i želje pročitati.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s