Recenzija: Kate Hamer, Djevojčica u crvenom kaputu – Nesvakidašnji psihološki triler

Nisam pročitala toliko puno psiholoških trilera da bih mogla reći da sam stručnjak za taj žanr, no ova je knjiga definitivno dobar početak za one koji se žele uključiti u tu čitalačku struju. Zahvaljujući suradnji s Mozaik knjigom, stigao mi je taj neobičan roman za koji sam već prije čula pohvale. Malo je reći da se ne ispušta iz ruku, iako ima 360 stranica, zbog mekog uveza djeluje stvarno minijaturno (stane u svaku torbu – provjereno!). Tu malenu, ali toliko emotivnu i napetu knjižicu, nisam micala od sebe dva dana, koliko mi je trebalo da ju pročitam. Za recenziju mi je, doduše, trebalo dosta dugo, jer sam htjela podrobno složiti sve misli i dojmove.

Već prve dvije rečenice nagoviještaju samu radnju, a to je nestanak osmogodišnje djevojčice po imenu Carmel te paralelno pripovijedanje njezine majke, o nošenju s tim gubitkom.

Često sanjam o Carmel. U mojim snovima, uvijek hoda natraške.

Beth je samohrana majka, netom razvedena od Carmelinog oca, Paula, i svim se silama trudi održati kćeri i sebi dobar, normalan život. Slabo zainteresirani Paul nastavlja svoj život uz novu ženu, a tek povremeno posjeti Carmel, uz redovitu razmiricu s Beth. Godinu dana Beth je provela zakopana duboko u depresiji i anksioznosti zbog razilaženja s Paulom, a onda, iz dana u dan, obuzeta tugom koju u sebi još nije razriješila, počinje sve više strepiti nad svojom kćeri. Carmel je drukčija od ostale djece; često je toliko zamišljena i u svome svijetu, da ne može pojmiti ništa drugo što se oko nje događa. Često zna i odlutati. Često povjeruje krivim ljudima.

A u sebi krije jednu posebnu sposobnost, nešto poput dara radi kojeg će postati plijen…

U romanu naizmjence se susrećemo s pripovijedanjem same Carmel i njezine majke Beth, oba u 1. licu. Napetost se postupno gradi od prve stranice, gdje već znamo da će Carmel u jednom trenutku nestati, a njezina majka kao da sve vrijeme predosjeća da će je izgubiti. Sve što je ikada htjela bilo je da zaštiti svoje dijete, no kad joj Carmel doslovce isklizne iz ruku, Beth ostaje potpuno sama. Kate Hamer izvrsno je opisala čas majčin očaj i pokušaj nastavljanja života unatoč opsesivnom traženju nestalog djeteta, čas kćerino neshvaćanje zašto se našla odvojena od obitelji, od jedinog svijeta koji je do sad poznavala.

Noćas ću je ponovno sanjati, osjećam to. Osjećam je u sutonu, kako sjedi visoko u kopljastim granama bukove krošnje i doziva me. No noćas će, u mom snu, natraške koračati prema kući – ili se možda udaljavati? – tako da se nikada ne primakne.

Ponekad se pitam hoće li mi i u smrti biti suđeno da je još tražim. Hoću li se pretvoriti u sovu i noćima nadlijetati polja, obrušavati se nad pogrbljenim živicama i mračnim putovima? Stupovi dima iz dimnjaka razletjet će se i zalelujati od zamaha mojih krila dok prolazim. Ili ću sjediti s njom, visoko u bukovoj krošnji, igrajući igre?

Na Festivalu bajki, Carmel se u gužvi odvaja od majke, u gustoj magli koja je obavila cijelu livadu sa šatorima, a jedino po čemu ju Beth može prepoznati, ikonični je crveni kaputić koji djevojčica nosi. Carmelin nestanak zapravo je poprilično jednostavan – i upravo unosi najveći šok i strah u stranice romana. Barem je tako meni bilo, apsolutno me prestravila ideja da bi zbog jedne nesmotrene odluke roditelja, dijete moglo povjerovati potpunom strancu, možda i luđaku, samo zato što mu je jedan dio života bio zatajen.

Beth već godinama ne razgovara s vlastitim roditeljima, zbog njihovog neodobravanja koje su iznijeli u vezi Paula, kad su tek počeli hodati. Stoga Carmel nikada nije upoznala svoje baku i djeda, nikada nije vidjela njihove slike te naravno, naravno da je povjerovala dragom, sijedom čovjeku koji joj je zabrinuto prišao i rekao:

-Ja sam tvoj djed.

Dani se smjenjuju, kao i tjedni i mjeseci, a majka i kći su razdvojene, sve udaljenije, dok policija tapka u mraku i uzaludno traga. Carmel putuje, s tim neobičnim čovjekom za kojeg uistinu vjeruje da je njezin djed, s drugim ljudima koji joj ubrzo postaju prisilna obitelj, a u nju vjeruju, kao u samoga Boga, da je predodređena da koristi svoj dar, svoju posebnu moć da može izliječiti bilo kakvu ljudsku bolest.

A zatim – premda znam da je to nemoguće, posve nemoguće – čujem u zraku neki glas, a to je glas moje mame. Znam da je to samo u mojoj glavi no čujem ga kako mrmori u krošnjama stabala. Isprva ne razabirem što mi glas u krošnji govori, ali zatim uzdahne i čujem ga jasno poput zvona: ”Budi hrabra, Carmel. Budi hrabra.”

Beth pokušava živjeti, no živi u mislima koje tragaju za Carmel, ponekad želi odustati od života, pita se je li ona sama tolikom brigom navukla nesreću nad svoj život, no još uvijek vjeruje, još se uvijek nada da će se Carmel jednoga dana vratiti.

Ona moja odlučnost u vlaku, kako li se samo brzo istopila. I sve bi, znam, bilo zaboravljeno da mi taj dan nije zauvijek urezan u pamćenje, a moja panika postala opeka u zgradi koju su, iz sata u sat, zidali događaji – da stoji za vijeke vjekova, umjesto da se razmrvi u uspomene. Premda to nisam željela, možda sam zvučala bijesno – mislim da jesam. Ponekad se upravo najgora pomisao prometne u vlak bez kočnica. Pomisao: Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva?

Kate Hamer u ovom je nevjerojatno emotivnom i teškom psihološkom trileru upotrijebila tu nesvakidašnju temu nadnaravnih moći i stvorila jedan roman koji udara u srce čak i onih koji nisu roditelji. Mislim da je najgori strah svakog roditelja taj da će izgubiti dijete, da će se jednog dana samo okrenuti i shvatiti da je ono što voli više od sebe zauvijek nestalo i nikad se više neće vratiti. Nada ostaje, ali samo na rubovima, a u ponor padaju i oni najsnažniji. Psihološka karakterizacija majke i kćeri ovdje je dovedena do savršenstva – ljubav, bijes, strah, vrijeme – sve je zajedno pomiješano i savršeno iskristalizirano u napeto štivo koje redom rastužuje, ljuti i šokira.

Ono najstrašnije, jest činjenica da se slične otmice događaju gotovo svakodnevno. Neke se i nikada ne razriješe.

Od mene imate veliku preporuku za Djevojčicu u crvenom kaputu. Mislim da nikoga ne može ostaviti ravnodušnim jer otvara jednu duboku temu koja je gotovo konstantno aktualna u svijetu i trebalo bi joj se posvetiti više. Svoj primjerak možete pronaći na stranici Mozaik knjige ili klikom ovdje.

Pitam se hoće li me itko pronaći, smrznutu poput sante leda. Čas sam uplašena, čas se osjećam kao da ću poletjeti jer ne mogu se odlučiti jesam li sama ili slobodna.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s