Recenzija: Priča o novom prezimenu, Elena Ferrante – 2. dio napuljske tetralogije

Drugi dio napuljske tetralogije našao se u mojim rukama ovoga ljeta i, nakon prve knjige koja me nije oduševila onoliko koliko sam očekivala da bi mogla, ovaj me nastavak potpuno raspametio. Odmah napominjem da se na linku ovdje nalazi recenzija prvog dijela, Genijalna prijateljica te bi bilo dobro da preskočite ovu ako niste čitali prvi dio, u slučaju da ne želite spoilere.

Kao što sam već rekla, s prvom se knjigom nisam pronašla na ”dobar dan” većinski zbog meni čudnog odnosa dvaju protagonistica, najboljih prijateljica Elene i Lile, čije smo živote u prvoj knjizi pratili od djetinjstva do mladosti. Radnja mi se svidjela, kao i način opisivanja teškog života u napuljskom rajonu 1950.-ih, ali nikako nisam uspjela uhvatiti njihovo prijateljstvo za rep. Činilo mi se prepuno oscilacija i napetosti, previše nabijeno emocijama s Elenine i izostatkom istih s Liline strane.

Pripovijedanje staje na kraju Genijalne prijateljice na vjenčanju, Lilinoj udaji za Stefana Carraccija, sina trgovca delikatesama u rajonu, i odmah započinje na istome mjestu u Priči o novom prezimenu. Iz samog je naslova odmah jasno da će se i ovdje Elena ponovno fokusirati više na prepričavanje Lilinog života u braku, nego svojeg odrastanja u tom periodu. Obje djevojke na početku druge knjige imaju oko 17 godina, samo što ih život drukčije tretira i ponovno razdvaja. Dok se Lila tek snalazi u braku, Elena se još uvijek trudi ispuniti obećanje dano Lili – da će se uvijek školovati i truditi se u korist svojeg obrazovanja, onako kako Lila silom prilika nije mogla. U početku, Elena se više ne može snaći u svojem životu kao što je nekada znala. Sve je odjednom besmisleno, ostala je bez Lile, zapala u kolotečinu ničega, čak više nije mogla ni čitati ni učiti. Lila se u braku u početku čini sretnom, Elena i ona su se udaljile, ali ubrzo se ponovno sve mijenja.

Uvijek će me biti strah: strah da ću izgovoriti pogrešnu rečenicu, da ću upotrijebiti pretjeran ton, da sam neprikladno odjevena, da ću pokazati kukavne osjećaje, da nemam zanimljivih misli.

Kako vrijeme odmiče, kako se kroz Elenine oči smjenjuju mjeseci i godine njihovog razdoblja kasne mladosti, tako se ona počinje više orijentirati sama na sebe. Nakon problema s učenjem i mučenja u ljubavi, koja se kod Elene još nije pojavila u obliku fatalne, predivne ljubavne priče, čini se da joj se konačno otvaraju nova vrata. Nekako, kroz čitanje sad već druge knjige o dvjema prijateljicama, zaključila sam da je kod njih situacija uvijek obrnuta – kad je jednoj nešto bolje krene u životu, drugoj se događaju loše stvari. Ovoga puta, ponovno na Eleninu štetu, događa se nešto sasvim često i uobičajeno za dvije djevojke u muškom društvu; koliko ste puta čuli onu jednu te istu ludu priču kako su se dvije djevojke zaljubile u istog momka?

Radnja se postupno sredinom knjige seli iz napuljskog rajona na more, natrag na otok Ischiju gdje je Elena provela ljeto u prvome dijelu. Ovog je puta s njom i Lila, dio Liline obitelji, kao i prijatelj kojeg obje poznaju iz djetinjstva, iz škole, a Elena ima svojevrsnu povijest od zadnjeg ljeta s njim; Nino Sarratore.

Šaptala mi je da ga ljubi, da ga želi. Upotrijebila je taj glagol, ljubiti, na koji smo nailazile u knjigama i na filmu, koji u rajonu nitko ne upotrebljava, ja ga u najboljem slučaju upotrebljavam u sebi, svima nam je draže: volim te. Ona ne, ona ljubi.

No, ovaj je roman daleko od prikaza jednog ljubavnog trokuta i nošenja dvaju adolescentica s njim. Kako junakinje odrastaju, tako se portretira jedna teška slika muško-ženskih odnosa u prošlosti, specifično na Jugu Italije gdje su još vrijedila nešto drukčija, gora pravila…

Jedan me citat posebno potresao, nalazi se na stražnjim koricama knjige i u njemu bi se zapravo mogla sažeti čitava Priča o novom prezimenu. On daje sliku prijašnjeg načina života, klimavog položaja žena u svijetu muškaraca i nasilja, onog doba kad se nije znalo za drukčije. Kad se nije znalo za bolje.

Od djetinjstva gledamo svoje očeve kako tuku naše majke. Odrasle smo s mišlju da nas stranac ne smije ni taknuti, ali da nas roditelj, dečko ili muž može išamarati kad god poželi, iz ljubavi, da nas odgoji, da nas preodgoji.

Strašno je čitati prizore u kojima gotovo nitko ne reagira na svježe, novonastale modrice na ženinom licu, dok poslužuje večeru svojem mužu i njegovoj obitelji. Ako je bilo iz ljubavi, opravdano je. Ako je nešto skrivila, opravdano je. Čak i ako nije ništa učinila – opravdano je. Muž je valjda znao da je tako najbolje. Ženski kolektivni glas izvire iza anonimke koju predstavlja pseudonim Elena Ferrante, podsjećajući još jednom sve ljude, cijeli svijet, da nasilje nikada, ali baš nikada, nije opravdano. I ako netko kaže da je pretjerano toliko puta spominjati prošlost, da je besmisleno upirati prstom u one koji još uvijek čine isto i prolaze nekažnjeno, treba mu u ruke gurnuti ovu knjigu. I još stotinu sličnih.

Lila je gotovo sve vrijeme stajala, boljelo ju je kad bi sjela. Čini se da nitko, čak ni njezina majka koja je sve vrijeme šutjela, nije primijetio da joj je desno oko natečeno i crno, donja usna rasječena, ruke pune masnica.

Elenin i Lilin odnos sve je kompleksniji kroz godine i pred kraj Priče o novom prezimenu, one su po prvi put udaljenije nego ikad. Konačno, koliko sam bila sretna kad sam došla do tog dijela u radnji, Elena poduzima nešto više za sebe. Razvija se kao mlada žena i osoba, postupno se prihvaća kakva jest bez Lilinih konstantnih utjecaja, a najviše me zanima kako će dalje izgledati njezino razvijanje. Kraj nam nagoviješta nešto sasvim nevjerojatno i neočekivano i ne mogu dočekati treći dio tetralogije kako bih saznala što će se dalje odvijati u Elenininim i Lilinim životima.

Za razliku od prve knjige, druga me uvukla za čitanje do te mjere da sam danima strepila nad svakom sljedećom stranicom i svakim novim danom u njihovim životima. Možda mi je samo malo duže trebalo da se prilagodim radnji, možda je to bilo do ljetne atmosfere u kojoj sam čitala, ali sad mogu reći da sam se propisno navukla na Elenu Ferrante. Ovo je klasik modernog doba koji bi svatko jednom u životu trebao pročitati.

Svoj primjerak drugog dijela tetralogije koja je osvojila svijet možete pronaći ovdje. Imate moju toplu preporuku za ovu priču, koju sam uvrstila na svojih top 5 knjiga pročitanih ovo ljeto (a bilo ih je stvarno mnogo)!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s