Krijesnica: Lou Masacky/ Kratka priča

Sunce je već bilo visoko kada je u seoskoj školi zazvonilo zvono, označavajući kraj nastave i početak ljetnih praznika.

Djeca u grupicama izlete iz škole, svatko sa svojim društvom, te se zapute kamo god je već tko naumio. Sunce je užeglo, zeleni brežuljci nadzirali su se sve do horizonta uz obližnje drveće tvoreći mali zeleni raj. Nebo se caklilo bez ijednog oblačka na vidiku.

Bio je upravo prekrasan dan.

Skupina dječaka hodala je prašnjavom cestom uz prostrana polja. Nekolicina ih je već poskidala svoje odrpane opanke pa su hodali bosi razglabajući o tome hoće li svratiti do rijeke prije nego što svatko ode svojoj kući.

-Vruće je. – uzdahne jedan od njih. – Hajdemo se baciti jednom-dvaput.

Ostali se gotovo jednoglasno slože te potrče uz puteljak.

Jedino dvojica dječaka šutke izostanu iz te skupine, odlučivši da neće ići na rijeku. Glennu se žurilo kući, a Colin je imao pametnija posla. Kratko se pozdrave pri rastanku.

-Večeras? – Glenn pogleda Colina.

-Na dogovorenom mjestu. – ovaj ozbiljno kimne te svatko pođe svojoj kući.

*

-Ponovi mi opet kamo idemo.

Glenn se ogledavao oko sebe dok su dječaci pješačili pustom cestom. Bilo je sigurno oko osam sati, a ipak, ostaci dana su se nadzirali za horizontom.  Za kojih pola sata, znali su dječaci, i tu će svjetlost progutati mrak.

-Učitelj je rekao da je to mjesto pokraj onog starog hrasta na kojem su urezani oni simboli. – Colin odgovori.

-Kako bi učitelj to mogao znati? – Glennu nije bilo jasno.

Colin slegne ramenima. – To je stara priča, a učitelj je star. Možda zato zna.

-I misliš da nitko drugi neće kao i mi poći ovdje?

-Naravno da ne! – Colin reče sasvim siguran.

Dječaci su već zašli u šumu noseći svoje uljane lampe. Koliko god bili drugačiji od svojih vršnjaka, nisu se ni oni usudili mračnom šumom hodati bez sigurnog svjetla.

-Još malo pa smo tamo. – prošapće Colin.

-Već si bio tu?

-Da. Davno prije.

Još minuta hoda trebala je dječacima da stignu do hrasta. Iz daljine na kojoj su stajali su jasno mogli vidjeti simbole urezane u koru drveta. Svjetlija boja urezanih simbola na kori jasno se isticala u mraku. Glenn stavi prst na usta kako bi dao znak da se moraju utišati, a Colin se umiri i trenutak kasnije spusti uljanu lampu na šumsko tlo te rasprostre deku koju je ponio. Oni mirno sjednu te se, kao hipnotizirani, zagledaju u šumsku tamu.

Prvih nekoliko minuta ništa se nije događalo.

-Jesmo li promašili mjesto ili se neće niti pojaviti? – upita Glenn.

-Moramo čekati. – Colin ga ušutka.

Još nekoliko trenutaka su sjedili tako, kad Glenn primijeti u zraku maleno titrajuće svjetlo. Pokaže prstom Colinu te oni stanu s divljenjem gledati. Jedna za drugom krijesnicom su se pojavljivale sve dok nisu stvorile omanji roj. Izgledale su upravo čarobno, gotovo nestvarno titrajući u mraku bez ijednog jedinog zvuka.

-Misliš li da su to sve ili će ih još doći? – upita Colin.

-Mislim da su sve.

Ovaj kimne te obojica počnu brojati krijesnice.

-Jedna, dvije, tri, četiri… – Colin je šaptom pobrojavao.

Nije bilo lako. Neke bi se na tren ugasile i potom opet upalile i tada dječaci nisu više znali jesu li ih ubrojali ili ne. Morali bi početi ponovno, sve dok napokon nisu uspjeli.

-Devet! – usklikne Glenn.

-Jesi li siguran? – Colin se namršti u mraku te ih na brzinu opet pobroji. – Točno je. Ja sam prvo izbrojao jedanaest.

-Devet krijesnica. – uzdahne Glenn.

Još neko vrijeme dječaci su ostali sjediti pored hrasta promatrajući krijesnice, a zatim šutke ustanu i pođu kući.

Prije rastajanja u selu, potiho se pozdrave.

-Sutra isto vrijeme i mjesto?

Nečujno se slože i svatko produži svojim putem.

*

Prijateljstvo Glenna i Colina bila je čudna stvar.

Dva vrlo sramežljiva i zatvorena dječaka su se slagala kao prst i nokat, ali nikada nisu međusobno previše govorili. Bila je to ona vrsta prijateljstva u kojoj nije trebalo mnogo riječi da bi se dvije osobe razumjele. Osim toga, izgledali su poput braće, obojica plavokosi i plavooki, gotovo jednako visoki. Da ih u selu nisu znali kao prijatelje, pomislili bi da su u najmanju ruku bratići. Druga djeca nisu se zanimala za njih niti su se oni zanimali za drugu djecu. Bili su neko vrijeme i predmet poruge i sprdnje, ali se od toga odustalo kada su ostala djeca shvatila da to dvojicu čudnih dječaka nimalo ne dira.

-Hoćemo li ponijeti hrane idući put? – upita Colin.

Ležali su u polju pokraj rijeke i sunčali se razmišljajući o svom večernjem izlasku.

-Mogli bi. – reče Glenn zamišljeno. – Koliko ćemo puta još otići onamo?

-Koliko god treba. Možda to što kažu nije istina.

-Ali istina je dosad!

-Nema veze. Može biti slučajnost.

Bilo je kasno poslijepodne i obojica dječaka su čekala večer da opet izađu. Već su deset dana za redom išli brojati krijesnice. Postao je to privatan ritual, samo njihov. Colin na prašnoj cesti ugleda djevojčicu.

-Nije li ono Ailsa?

Glenn okrene glavu i zakoluta očima. – Jest. Sad će htjeti pričati s nama.

Ailsa je bila podeblja djevojčica, rumenih obraza i jake građe. Kada su Colin i Glenn prestali biti predmetom sprdnje, to je postala ona. Oni nepristojniji dječaci bi počeli roktati kad bi prolazila pored njih na školskom dvorištu, a drugi su radije bili suptilniji u svom izrugivanju. Ailsa se nije obazirala. Nije se družila sa školskom djecom, ali je nekako uvijek htjela popričati s Colinom i Glennom, mada je i njima bila naporna.

Ona ih ugleda s ceste i oni iz daljine primijete smiješak na debeljuškastom licu.

-Rekao sam ti. – Glenn se pridigne. – Ide prema nama.

U nekoliko trenutaka crvenokosa Ailsa se sjedne do njih. – Zdravo, dečki.

-Zdravo Ailsa. – njih dvojica progovore gotovo u isto vrijeme.

-Što radite? Jeste li išli na rijeku s ostalima?

-Nismo. Nije to za nas. – Colin slegne ramenima.

-Ja sam htjela ići, ali ipak nisam. – ona ih obavijesti iako ju nitko nije ništa pitao i pogleda ih kao da ih želi pozvati da idu s njom.

-Hoćete li sa mnom? – upita ih kada shvati da nitko neće ništa reći.

-Ne možemo, nažalost. – reče Glenn pogledavši ju. – Imamo drugih planova.

-Kojih? – Ailsa upita čupkajući cvjetić iz trave.

-Ne smijemo ti reći.

-Zašto? – ova se začudi.

-Zato što ne želimo. To je tajna. – pogleda ju Colin mrko.

Ailsa složi uvrijeđeno lice i namršti se. Gledala je neko vrijeme u polje, a zatim ustane.

-Imajte onda tu svoju tajnu. – frkne i zaputi se natrag prema cesti.

*

-Mislim da smo bili malo pregrubi prema Ailsi. – govorio je Glenn dok su ulazili u šumu. – Mogli smo joj reći. Kao da bi ona rekla nekome.

-Najbolje je da ovo zadržimo za sebe. – odvrati Colin. – Netko će još pomisliti da smo ludi što ovo radimo.

-Možda i jesmo. – Glenn uzdahne i slegne ramenima.

Ponovno se nađu na istom mjestu, rasprostru deke, izvade ono malo hrane što su ponijeli i pričekaju ono što su svaku noć čekali. Nakon nekoliko trenutaka, umjesto krijesnica oni začuju lom grančica iza sebe u šumi. Glenn se namršti. – Netko dolazi?

-Nemoguće. Nikome nismo rekli.

-Možda je vuk. – Glenn razrogači oči. – Ili neka druga životinja.

Sjedili su tako ukipljeno dok odjednom ne začuju nesigurni glas iz šume. – Colin? Glenn?

Colin zakoluta očima. – Ailsa!

Oni bijesno ustanu i dočekaju Ailsu koja je dotapkala iz mraka.

-Kako si znala da ćemo biti tu? Što radiš ovdje uopće? – Glenn se ljutio.

-Smiri se. Pratila sam vas. – Ailsa odgovori hladno i produži prema njihovim dekama. – Zar imate noćni piknik?

Nasmije se kad ugleda deke i hranu. – Pa što radite vi ovdje?

-Molim te, otiđi i pravi se da ništa nisi vidjela. I zaboravi na ovo mjesto! – Glenn ju pokuša zgrabiti za ramena i odvući, ali ona se nije dala.

-Ne idem odavde dok mi ne kažete što radite! – prekriži ruke na prsima i strogo stane pred dječake.

Colin uzdahne. – Ako joj ne kažemo neće nikad otići.

-Brojimo krijesnice. – reče Glenn.

-Molim? Zar tu ima krijesnica? – Ailsa se namršti i pogleda oko sebe. – Oh, shvaćam. To je onaj hrast iz legende. Kako ide ono?

Oni ju posjednu na deke da bi joj pokazali krijesnice i ponovili razlog zašto dolaze ovamo.

-Legenda kaže da pored starog hrasta izrezbarenim simbolima leti uvijek jednaki broj krijesnica, i to onoliki broj koliko je djece umrlo u šumi.

-I vi mislite da je to istina? – Ailsa podigne obrve čudeći se.

-Provjeravamo. Zasad ih je cijelo vrijeme bilo devet. Možeš i sama pobrojati. Eno ih. – Colin joj oprezno pokaže na mjesto.

I Ailsa pobroji krijesnice. – Jedna, dvije tri, četiri…devet krijesnica! – zaključi nakon nekoliko pobrojavanja.

Pobroji ih još nekoliko puta da se uvjeri, a zatim se okrene prema njima. – Vi shvaćate da to ništa ne znači?

-Dolazimo ovdje zadnjih deset večeri. Uvijek ih je devet. – reče Glenn.

-Pa? To ne znači da je legenda istinita. Ne vjerujem da je istinita.

Mogla bi biti istinita. – pogleda ju Colin. – Zašto ne vjeruješ?

-Zato što se u selu svašta priča. To je vrlo vjerojatno samo izmišljotina. Ljudi vole vjerovati u izmišljotine, okrivljavati druge sile za svoje greške. Kakve bi veze krijesnice imale s djecom?

Glenn se je gledao u krijesnice. – Učitelj kaže da je za to kriva neka drvena magija. Kaže da su vile to tako napravile.

Ailsa slegne ramenima. – Ne vjerujem u vile.

-A u što ti vjeruješ? – Glenn pogled skrene na djevojčicu.

-Ne znam. – ona slegne ramenima. – Zar je potrebno u nešto vjerovati?

-U boga? – Colin predloži.

-Zašto? To je nešto što odrasli kažu. I svećenik. Kažu i da je legenda istinita. Zašto bi morala biti istinita?

-Zato što su odrasli pametniji od nas. Barem neki.

-Vi ste, dečki skroz poludjeli. – Ailsa se nasmije. – Ja ću s vama dolaziti svaki dan ovamo i vidjet ćete da legenda nije istinita.

Dječaci se pogledaju.

-Dogovoreno. – Colin pruži ruku.

I dogovor je pao.

*

I djeca su dolazila.

Svaku noć. Brojeći krijesnice su pričali, jeli i malo pomalo se zbližili. Dječaci su uvidjeli da Ailsa nije tako naporna.

Sve se promijenilo, ali i ništa se nije promijenilo.

Niti petnaestu noć. Niti dvadeset i sedmu. Niti trideset i šestu. Već je pola ljeta prošlo, a broj krijesnica je ostajao isti koliko god ih puta prebrojali.

-Jedna, dvije, tri, četiri…

Devet krijesnica pored starog hrasta.

-Meni je već pomalo dosta ovog dolaženja u šumu. – izjavi Ailsa nakon više od mjesec dana ljetnih praznika.

-Zašto? Zar nisi htjela dokazati da legenda nije istinita? – upita ju Colin.

-Da, ali nismo mislili na jednu stvar. – Ailsa ustane s deke i uzme uljanu lampu. – Krijesnica je uvijek devet, ali kako znamo da je to zato što su djeca umrla? Samo ako netko umre možemo saznati je li to istina.

-I što ti sad želiš? – namršti se Glenn.

-Napravit ću krug po šumi i vratiti se ovamo. Vidjet ćete da šuma nije opasna niti da je legenda istinita. I kada se vratim ću vam reći da nisam vidjela nikakve vile ondje.

-Ne radi gluposti. – Colin se ustane, a za njim i Glenn. – Nitko ne mora poginuti zbog neke glupe legende. U šumi ima vukova i medvjeda.

-Zašto ste takve kukavice? Pa nećete vi šetati sami nego ja. – Ailsa otrgne mesnatu ruku iz Colinovog stiska i zaputi se u šumu prolazeći pokraj roja krijesnica. – Vidimo se.

I njih dvojica ostanu čekati.

I čekali su pola sata. Sat vremena. Tri sata. Ponoć je već davno prošla, ali Ailsa nije dolazila.

Oni ju na kraju stanu panično dozivati idućih sat vremena. Zatim otrče u selo i dignu uzbunu. Seljani se odmah daju na traženje djevojčice. Raširili su se po šumi, a zatim po rijeci i poljima. Dozivali je i tražili tragove. Treći tjedan traženja negdje u dubini šume pronašli su razbijenu uljanu lampu. Ailsi se nakon toga izgubio svaki trag. Nikada se nije vratila iz šume. Četvrti tjedan održan joj je pogreb.

-Što misliš da joj se dogodilo? – Colin je pitao sebe i Glenna.

-Ne znam, ali postala mi je draga. Nismo je trebali pustiti da ode sama.

-Mislim da bi se trebali otići pozdraviti s njom.

Glenn se složi.

Navečer, dječaci se šutke zapute na svoje mjesto kraj izrezbarenog hrasta. Noć je bila bistra i tiha, a krijesnice su ih već dočekale sjajeći se u mraku.

-Misliš li da je bila u krivu? – Glenn pogleda Colina.

Bez odgovora, dječaci po zadnji put prebroje krijesnice.

-Jedna, dvije, tri, četiri… – brojali su u mraku.

U roju kraj izrezbarenog hrasta sjajilo se deset krijesnica.

Deset krijesnica.

Deset dječjih života.

O AUTORICI: Ja sam djevojka koja voli pisati. To me opisuje samo u jednom djeliću, doduše. Formu kratke priče najviše volim, ali među mojim radovima nalaze se i romani. Studiram, pišem, pjevam u zboru, fotografiram i čitam. Moji interesi kreću se od apstraktnih i subjektivnih stvari poput umjetnosti i filozofije, pa do onih objektivnih područja poput prirodnih znanosti. Nema jedne stvari u kojoj se pronalazim, moji interesi raspršeni su po svemu na što naiđem i to je ono što volim kod sebe. Te stvari volim ukomponirati u svoje pisanje pa se među temama o kojima pišem nalazi doista svašta. Do sada sam svoje radove objavljivala na Wattpad profilu pod pseudonimom po kojim se i ovdje nalazim. Nadam se da će svi koji čitaju izvući ponešto iz svake priče i teksta jer to i jest njihova poanta, makar često bila skrivena između redaka. 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s