Recenzija: Godina potopa, Margaret Atwood – 2. dio trilogije Ludi Adam

Čitanje ove knjige bila je vjerojatno jedna od najvratolomnijih čitateljskih vožnji ikad.

Margaret Atwood, bez iznimke, ima jedan od najmaštovitijih spisateljskih umova današnjice. Nakon megapopularne Sluškinjine priče, koja i godinama nakon izdavanja šokira čitatelje diljem svijeta, 2003. godine Atwood je izdala prvi dio svoje distopijske SF trilogije, Gazela i Kosac, potom je uslijedio drugi, Godina Potopa, a 2013. zaokružena je posljednjim romanom, koji ujedno i nosi naslov cijele trilogije; Ludi Adam.

Malo sam se zabunila u naručivanju nove knjige za recenziranje pa sam tako umjesto prvog dijela, uzela drugi, no kroz čitanje i istraživanje, zaključila sam kako prvi dio nije toliko presudan za praćenje radnje drugog. Tako sam se naglavce bacila u ovu nevjerojatnu priču. Na poleđini knjige, a tako i na web-stranici Lumena, kao opis stoji nekoliko rečenica, koje ili povuku zaintrigiranog čitatelja ili glatko odbiju, jer su poprilično neobjašnjive.

Na istoku sunce sve jače prži i daje crvenu nijansu plavosivoj maglici koja obilježava daleki ocean. Strvinari koji se gnijezde na telefonskim stupovima šire krila kako bi ih osušili. Zrak blago miriše na paljevinu. Bezvodni potop – pošast stvorena ljudskom rukom – donio je kraj svijeta. No dvije su djevojke preživjele: Ren, plesačica koja je ostala zarobljena na radnome mjestu, u skupom seks-klubu (najčistijem prljavom mjestu u gradu), i Toby, koja gleda i čeka u svojem vrtu na krovu. Ima li još koga?

Priznajem da mi je u početku bilo prilično teško čitati i uključiti se u radnju. Osim što je Atwoodin stil pisanja osobito specifičan, meni se čini kao mješavina flegmatičnog, a opet dramski zavodljivog pripovijedanja koje ne dopušta da se stane s čitanjem, cijela je tematika distopije u njezinom alternativnom svijetu prikazana bez mnogo objašnjenja. Čitatelji su praktički naglavce bačeni u šumu nepoznatih pojmova. Vrlo je očito iz prvih opisa da je svijet poharao Bezvodni Potop, neka vrsta sumraka čovječanstva koji je za sobom ostavio samo nekolicinu ljudi u borbi za preživljavanjem. Svijet je u rasulu.

Na povratku u zgradu pokraj staze naišla je na pseći rep – možda irskog setera – dugo krzno bilo je puno trnja i grančica. Vjerojatno ga je ispustio strvinar; ti strvinari stalno nešto bacaju. Pokušava ne misliti na ono što su bacali u prvim tjednima nakon Potopa. Najgori su bili prsti.

Pratimo perspektivu dviju žena – Toby, iz 3. lica i Ren, iz 1. lica. Obje su nekoć bile članice kulta pod nazivom Božji vrtlari, a tijekom Bezvodnog potopa ostale su razvojene; Ren je zapela zatvorena u Ljusci, seks-klubu u kojem je radila kao plesačica na trapezu, dok je Toby skrivena na krovu zgrade bivših toplica Novi sjaj. I jedna i druga bore se za opstanak, iako nemaju pojma ima li ikoga živog osim njih. Svi ljudi, svi koje su poznavale, najvjerojatnije su mrtvi. Zapravo ne znaju ni jedna za drugu, jesu li žive te ako jesu, kako uopće uspijevaju ostati na životu.

Zanimljiva je i kompozicija romana; prije svakog novog poglavlja, bilo Tobyinog ili Reninog, prvo stoji po jedna pjesma iz Usmene pjesmarice Božjih vrtlara, a onda i pripovijedanje, odnosno govor Adama Prvog, vođe kulta Božjih vrtlara. U svakom govoru, Adam Prvi osvrće se na teme iz Biblije, na način života Vrtlara koji se pokušavaju prilagoditi razvratnom svijetu koji je nastao kao posljedica dizanja materijalnih vrijednosti u visine i potlačivanja svega onog što je prije bilo smatrano normalnim.

Atwood nije definirala razdoblje u koje je smjestila svoju distopijsku Zemlju, no pretpostavljam da se radi o nekoj vrsti bliže budućnosti, najviše oko 50-ak do 100-ak godina od danas. Znanstvenici su postali sve luđi; križanci se mogu pronaći među svim mogućim životinjskim vrstama, internetom haraju sadržaji od najbolesnijih vrsta pornografije, preko javnih smaknuća koja se prenose uživo pa sve do video-igrica o istrijebljenim životinjama.

U želji da se vinemo iznad samih sebe, pali smo jako duboko i padamo sve dublje jer pad se nastavlja kao što se nastavlja stvaranje. Mi padamo u pohlepu – zašto mislimo da sve na Zemlji pripada nama, a zapravo mi pripadamo svemu bitku? Izdali smo povjerenje životinja i ukaljali svoj sveti zadatak nadzornika. Božja zapovijed da ”napučimo Zemlju” nije značila da je moramo prepuniti nama samima i pritom izbrisati sve drugo.

Teško je prihvatiti tako kaotičnu sliku svijeta, koja nigdje nije dokono objašnjena, već su i najčudnije pojave navedene kao nešto sasvim uobičajeno. Primjerice, sasvim je normalno u jednom trenutku čitati o Tajnoburgeru, novom lancu brze hrane u čijim se pljeskavicama može naći mljeveno meso uličnih mačaka, a pokatkad i ljudi, većinom beskućnika ili nekoga tko je morao biti na brzinu smaknut da ne bi smetao sustavu. Kod likova, ovdje spomenutih dviju žena, baš kao i u Sluškinjinoj priči, duboko psihološki karakterizira žene i majstorski ulazi u žensku psihu, osobito što se tiče preživljavanja u novoj vrsti svijeta gdje ih određeni muškarci (ponovno) smatraju samo objektima. Ovaj je roman dokaz da nisu samo muškarci ti koji nužno predstavljaju snažniji spol koji se zna brinuti za sebe. Margaret Atwood ovom me knjigom potpuno zaprepastila, ali istovremeno i oduševila. Doduše, ne znam koliko bi se svidjelo onima koji ne vole znanstvenu fantastiku, distopijsku fikciju i malo žešće opise brutalnosti.

Također, na prvu se roman čini kao da uopće nema linearnu radnju koju čitatelj može pratiti. Bezvodni potop se već dogodio – to je jasno iz prvog odlomka. O čemu se sad uopće može govoriti? Koliko je moguće razraditi likove i njihove postupke, ako su prikazani samo kako se uče preživjeti još jedan dan, iako se više nema za što preživjeti? Osim pravilne izmjene sjećanja iz bliže prošlosti, koja i toliko gnjusna i dalje djeluje bolje od trenutne situacije samoće i borbe za opstanak na bolešću poharanom planetu, nema praktički ničega. Pa ipak, Toby i Ren uporno se bore i uporno iz stranice u stranicu pričaju svoje priče, ponekad odvojene, češće isprepletene i fabula se gradi iz gotovo nepostojećih temelja.

Ono što mi se posebno svidjelo, jest Atwoodina moć da poveže problematiku sadašnjosti, izumiranje životinjskih vrsta, kapitalizam i za materijalnim poludjele mase, s nečim toliko drevnim i općenitim kao što je Biblija. U propovijedima Adama Prvog naišla sam na toliko dubokih riječi, ponekad i pretjeranosti i tragova fanatizma, no to je upravo njezin stil. Pretjeranost i šokantnost, s vizijama moguće budućnosti kakva nas sve može čekati, ako ne učinimo nešto na vrijeme.

Zato na Dan grabežljivaca razmatramo Boga kao najvećeg Grabežljivca. Nenadanost i žestina kojom nam se ukazuje spoznaja o božanskome; naša majušnost i strah – da tako kažem, naša mišja narav – pred takvom moći; naš osjećaj nestajanja u sjaju te blistave svjetlosti. Bog hoda u nježnim jutarnjim vrtovima našeg uma, ali i vreba u našim noćnim šumama. On nije krotko biće, prijatelji moji. On je divlje biće i ne može se pozivati ni voditi kao pas.

Za kraj, ostavljam vam na volju da promislite zanima li vas ovakva tema. Zasigurno je nešto drukčije od drugih knjiga, ali ne znači da je radi toga manje vrijedno. Mene je doista uzdrmalo, baš kao i ovaj posljednji citat, koji mi se mota po glavi još mjesec dana nakon čitanja.

Adam je imenovao sve životinje. Ludi Adam imenuje mrtve.

Svoj primjerak Godine potopa možete pronaći ako kliknete ovdje. Knjiga ima 320 stranica, mekog je uveza, prekrasne naslovnice, a prijevod potpisuje Mate Maras. Ostali dijelovi trilogije bit će recenzirani uskoro!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s