Kolumna ”Memoari jedne Dalmatinke” : Za tebe

Danas je jedan poseban dan, a što je bolje učiniti na poseban dan, od objavljivanja kolumne? Ovog je puta, ipak, kolumna s posvetom. Jednom jako posebnom posvetom.

Za moju Herminu, my partner in crime, kolegicu s bloga, obožavateljicu Lucifera, Tonya Starka, Muldera i Thora s dugom kosom i bez pivskog trbuha, najluđu ljubiteljicu pasa (i papiga i zečeva i mačaka i deva) i jednu od mojih najbližih i najdražih prijateljica – ovo je tvoja rođendanska kolumna. Ne brini, ovo je samo djelić tvog poklona. Možda sam porijeklom Bračanka, ali nisam baš škrtog karaktera.

Kad sam razmišljala o čemu ću pisati i kako sklopiti ovu malu posvetu / čestitku / zahvalu, padale su mi na pamet svakakve ideje, ali ništa od toga ne bi bilo uspješno na papiru, odnosno kompjuterskom zaslonu. Previše mi je u glavi bilo onih najvećih, najvažnijih i najsmješnijih trenutaka iz naših 5 godina poznanstva. Stoga sam došla na ideju da izvučem glavne trenutke, ono nešto što mi je obilježilo sliku tebe i nas i ovo putovanje na koje smo krenule kad je tvoj piggo Matija jednog davnog dana u srednjoj školi rekao: Moraš upoznati Nisku, genijalna je. Upoznala sam te i život je krenuo baš u onom pravcu u kojem je oduvijek trebao krenuti.

Zato ću ovdje nabrojiti one velike stvari, one neke posebne situacije vezane za tebe, koje vjerujem da ću pamtiti cijelog života. I usput te, naravno, malo osramotiti. Čemu prijatelji služe?

Pamtit ću kako smo se postupno upoznavale sredinom 2014., koliko sam bila sretna što si prohodala s Matijom te kako mi je tvoja Arta svaki put šapama zaprljala bijele hlače.

Volim se prisjećati kako smo polako počele pričati o knjigama, o pisanju na Wattpadu i kako su Matija i Toni već prije 5 godina polako kretali s ravnomjernim lupkanjem glava o stol na svaku našu novu knjišku temu.

Ne molim se često, ali kad to činim, onda se prisjetim onog dana kad si bila na operaciji i nešto u meni treperi od straha kad se sjetim koliko si blizu bila da nas zauvijek napustiš. Stegne me knedla u grlu, a onda pomislim, Čikita se zainatila i Čikita ne ide nikamo. Survivor si i pravi Herminator. I hvala nebesima na tome.

Još se rado sjećam onog desetodnevnog ludovanja po Puli u ljeto 2016. i istraživanja vojnih objekata u 6 ujutro, bježanja od kukaca po kuhinji (oprosti što sam te ostavila s osom) i konstantnog čvrganja Tonija u nos nakon par čašica ruma.

Ponekad još ne mogu doći k sebi da smo jednog zimskog poslijepodneva lijeno ispijale kavu i složile se da ćemo otvoriti svoj mali knjiški blog. Tu je tek 10 mjeseci, a sad se pomalo pitam kako je uopće bilo živjeti bez njega?

Cijeli ću život pamtiti kako si šokirano otvorila oči i ostala skamenjenog lica kad te Zlatko Dalić u predvorju Westina pozdravio i uštipnuo za obraz. Neću, bogme, ni zaboraviti kako si rekla da taj obraz više nikada nećeš oprati te koliko smo se hihotale zbog slikanja s nogometašima cijelim putem od Vodnikove do Radićeve. Zapamti da još moramo uloviti Mandžu!

Uvijek ću se smijati na sjećanje našeg zajedničkog gledanja Endgamea i koliko si se veselila vidjeti isklesanog Thora bez majice na velikom kino platnu. Kako sam već pogledala film prije tebe, čekala sam tvoje reakcije na doslovce cijeli film, no nisam baš očekivala da ćeš u savršenom tajmingu šapnuti: Tooo, duga kosaa!, prije no što je krupni plan prikazao odjednom naglo debelog Thora, a ti si tako zinula da ti je vilica zamalo ostala na podu. Mislim da si bila razočaranija od djece kojima na igralištu ispadne tek dobiveni sladoled.

Pamtit ću sve tvoje palete grimasa i oduševljenih osmijeha kad ti prepričavam kakve mi se sve (nove) gluposti dešavaju u ljubavnom životu.

Oh, da, tvoje apsolutno isprepadano lice koje gleda lijevo-desno promatraju li nas ljudi, kad usred DM-a iz čistog mira krenem plesati.

Imamo najbolje instalacije za šetnju po kiši i zato kad ti visoko digneš kišobran jednom rukom, dok drugom držiš naših 5 torbi i 20 vrećica, a ja toliko pognuta da bih mogla posramiti i Quasimoda, vozim kolica, izgledamo kao najklasičniji primjer moderne oklopnjače. Ne, uopće nikad nismo pokisle.

Obožavam umirati od smijeha kad ispod glasa psuješ sve po redu gužvama na Interliberu pa mi samo daješ upute da gazim sve ispred ako se ne maknu na vrijeme, jer Čikita treba svoje knjige.

Svi oni razgovori koji započinju s: Moraš pročitati ovu knjigu.

Svi oni dani kad kažemo: Nećemo dugo ići po gradu., a onda ostanemo u cjelodnevnoj avanturi koja se često protegne i na večer. Što nas dovodi do sljedećeg…

Sve one noći koje započinju s: Ma idemo na jedno pivo, nećemo ostati dugo.

Sve one kupovine koje krenu s: Idemo samo nešto pogledati u DM.

Svako penjanje na vrh Radićeve i moje kukanje: Zašto moraš živjeti na brdu?, a tvoje bodrenje: Ja sam ti besplatna teretana.

Svaki onaj petak kad kažemo da nam je dosta brze hrane, želimo početi jesti normalnije i onda skrenemo pravac u McDonald’s.

I svaki onaj put kad kažemo: Idemo u knjižaru na 5 minuta, samo da škicnemo nešto.

Hvala ti na svemu. Hvala ti što postojiš.

Sretan ti 22. rođendan, Čikito!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s