Sapere aude: Lou Masacky – Kratka priča

Bijaše predivan dan kada su Glasnici pokucali na vrata Klarine kuće.

Bilo je to kasno poslijepodne i prvi dan ljetnih praznika. Klara se igrala s mlađim sestrama na terasi. Ubrzo je zamijetila gošće u društvu oca, a zatim je i ustala i ostavila igru kada su je pozvali u kuću.

Glasnika je bilo ukupno pet i bili su odjeveni u svoje uobičajene halje. Svileni materijal predivno je odbijao svjetlost koja je isticala fine, izvezene detalje na njihovim donjim rubovima i rukavima dok je ostatak bio bogato obojan i izvezen različitim oblicima. Takav materijal je zimi grijao, a ljeti hladio, pa nije ni čudo da im se grašci znoja nisu slijevali niz čelo kao njoj ponekad.

Klara je skrušeno napravila maleni naklon u znak pozdrava i zatim podigla glavu da čuje što imaju za reći.

Bila je vrlo iznenađena.

-Gospodar je od vaših učitelja čuo da se ističete u školskim predmetima. Šalje vam dar. – izgovori jedan od Glasnika i u ruke joj pruži tuljac.

Bio je poprilično težak u njenim rukama, a ona pogleda Glasnike. – Mogu li pogledati?

-Molim vas. – isti Glasnik kimne.

Klara nakratko promotri što drži u rukama. Vidjelo se da je vrhunske izrade jer je predmet bio presvučen kožom, obojan u morsko plavu boju i istočkan pozlaćenim točkicama. To ju podsjeti na nebeski svod. Ona odčepi tuljac i sasvim lagano ga nagne. Iz tuljca izvire karte. Izvuče jednu od njih van i otkrije da su to karte sazviježđa. U čudu razrogači oči i pogleda goste.

-Ja sam bez riječi! – izusti, ali jedan od Glasnika ju prekine podignuvši lagano meku ruku ukrašenu zlatnim prstenom.

-No, no, sve je to Gospodareva želja. Nada se da ćete dobro iskoristiti dar.

To rekoše i nakon kratkog vremena odoše. Klarin je otac bio vrlo zadovoljan. Rekao je kako očekuje da sada svake večeri promatra nebo. On sam osjećao se vrlo počašćenim.

-Možda su to čak iz njegove privatne zbirke. Budi zahvalna, kćeri moja, takav poklon ne dobiva svatko.

Klara i jest bila zahvalna i te je noći posebno dugo promatrala zvijezde.

*

Klarino seoce bilo je veoma malo i bilo je sve što je poznavala.

Sjeverno od njenog sela nalazile su se planine i, koliko je Klara znala, njeni vrhunci vječito su bili prekriveni snijegom. Čula je priče o stanovnicima sela na tim planinama i kako moraju svake godine seliti stoku na sunčaniju stranu planine. Klara nije mogla zamisliti da se nekamo seli. Južno se nalazilo more. Seljaci iz njenog sela ribarili bi gotovo cijele godine tako da je znala kakav okus ima svaka riba koja je plivala u tom moru. Zapadno se prostirala velika šuma u koju nitko iz sela nikada nije zašao. Glasnici su znali govorili da je puna zla, a možda i ukleta. Seljani su se zato bojali šume, a neki ju nisu htjeli ni pogledati. Klara nikada nije stupila ni u kakvu šumu, ali ju je zanimalo kako je to biti okružen drvećem sa svih strana i ne vidjeti plavog neba.

Istočno se nalazila Gospodareva kuća.

Klara ju je mogla točno vidjeti sa svog balkona. Nalazila se na obronku koji je gledao na čitavo selo. Gospodar je bio gospodar sela. Nije se znalo tko je prije njega imao tu ulogu, ali Glasnici bi uvijek na kraju tjedna govorili kako to nije bitno. Govorilo se da su Gospodaru izgradili kuću na obronku kako bi mogao sve budno pratiti.

Klara je pretpostavljala da su u pravu. Ponekad se osjećala promatranom.

Nekih bi toplih ljetnih večeri dok bi sjedila na svojoj terasi, četkala dugu smeđu kosu prije spavanja i promatrala zvijezde, uočila siluetu vrlo mršavog i starog muškarca na balkonu Gospodareve kuće. Kada bi ga primijetila, ostavila bi četku i zagledala se u siluetu. Pitala se je li to Gospodar ili netko od Glasnika. Pitala se vidi li i ta silueta nju.

Nije mogla biti sigurna da je to baš Gospodar. Nikada ga nije vidjela.

Nitko nikada nije vidio Gospodara.

*

Malo je reći da je Klara voljela život koji je imala.

Njena obitelj uživala je povlastice u selu jer je njen otac bio u službi Gospodara. Svakih nekoliko dana sastajao bi se s Glasnicima u njihovoj kući i pomagao im pisati udžbenike za školu. Klarin otac bio je vrstan matematičar i astronom. Te je strasti naslijedila od njega, vjerovala je. Ponekad bi ga vidjela kako iz tamnoplavog tuljca izvlači karte i nježno preko njih prelazi rukama budno motreći sazviježđa koja su prikazivala. Izgledao je kao da mu je to svetinja.

Klarin otac bio je i veliki dobročinitelj. Na kraju svakoga tjedna poveo bi sa sobom svoje četiri kćeri i s njima odlazio pred Gospodarevu kuću. Ondje bi se okupljalo i čitavo selo kako bi ostavilo milodare. Seljani su iz vlastitih domova izdvajali pečeno ili sirovo meso, voće, povrće, ribu, mlijeko i jaja. Sve je mirisalo na hranu, pečenke su se sjajile od masti, a voće je bilo tako veliko i sočno da bi se čovjeku pri jednom zagrizu počeo niz ruke cijediti slatki, voćni sok gust poput nektara. Ponekad je pred ulazom u veliko dvorište bilo toliko hrane da neki nisu imali gdje ostaviti svoje darove. Sve to je bio dar za Gospodara i zahvala za njegovu veliku dobrotu. Klara se pitala kako jedna osoba može pojesti toliko hrane sama, ali onda je shvatila da dio toga vjerojatno odlazi i Glasnicima.

Zatim bi se odnekuda pojavili sami Glasnici i pročitali Gospodarove poruke. Često bi ih podsjetili i na vrline koje moraju krasiti svakog čovjeka, poput poniznosti, poslušnosti i dobrote. Zatim bi počeli nositi hranu u kuću. Često bi unijeli svu hranu i onda dio vratili govoreći da im je natrag šalje sam Gospodar. Seljani su se često znali bacati na koljena od zahvalnosti tako prljajući svoje fine hlače.

Klarin bi otac tada svoj ostatak hrane razdijelio onima nižega statusa i zatim bi pošli u šetnju. Šetnja nije bila duga jer je selo bilo vrlo malo, ali Klara je uživala u pogledu na sve što je imala vidjeti. Ovce, krave i koze kako pasu po livadama i mašu repovima tjerajući muhe i napasti od sebe. Čula bi i glasanje kokoši i gusaka, ptičji pjev, povjetarac u krošnjama, vrisku i ciku razigrane djece. Cijelo je selo toliko odisalo životom.

Njen otac bi pozdravio svakog čovjeka koji bi naišao i Klari je bilo drago vidjeti kako su svi uvijek nasmiješeni od uha do uha. Djevojke i žene bi ponudile širok osmijeh i zamahnule svojim dugim kosama i ljetnim, lepršavim haljinama, a dječaci i muškarci nagnuli bi kape uz smiješak u znak pozdrava. Sama Klara preko ljetnih praznika nije često izlazila iz kuće pa joj je šetnja na kraju tjedna godila kao dodir s vanjskim svijetom. Preko dana najviše je bila zadubljena u svoje knjige. Klara je voljela učiti. Bila je najbistrija učenica u svom razredu i bila je tužna što će njeno obrazovanje uskoro morati završiti. Napunivši petnaest godina, krenut će u zadnju godinu svojega školovanja, a onda će se morati prepustiti ulogama koje će joj život namijeniti.

Često je sanjarila o tome da postane poput svojega oca, njegova desna ruka. Bila je sigurna da će se to ispuniti, no vjerovala je da će ju usrećiti i bilo što drugo što joj odaberu otac ili Glasnici. Barem je tako htjela vjerovati. Doista, sa svime što je imala, obitelj, najbolje školovanje u selu i blagonaklonost Gospodara, Klara je sa sigurnošću uvijek tvrdila da je život ovdje savršen.

Nije imala razloga ikada sumnjati u to.

*

Već je mjesec dana prošlo otkako je Klara sa svojim poklonjenim kartama promatrala nebo.

Činila je to uvijek vrlo oprezno. Noći nad njenim selcem bile su tako čiste i bistre da bi golim okom mogla uočiti gotovo čitavu zvjezdanu stazu koju se prostirala na nebu. Ponekad, kad bi noći bile bez Mjeseca i mračne kao u rogu, vidjela je i boje zvjezdanih prašina. Divila se veličanstvenom prostranstvu i ponekad bi se toliko udubila samo u gledanje da bi zaboravila uopće i motriti ono što je trebala motriti. Svake noći bilježila bi svoja opažanja. Pokušala je čak raditi i svoje karte i mjeriti već poznate kutove i udaljenosti između zvijezda i to po uputama iz knjiga koje je napisao njen otac. Bila je sasvim iznenađena kada je s velikom točnošću izmjerila tih nekoliko udaljenosti i to ju je ponukalo da pomakne granice. Počela je motriti zvijezde više no ikad.

Jedne noći sjedila je na terasi do gotovo pet ujutro. Prvi znaci rumene zore već su se počeli pojavljivati na obzoru i zvijezde su počele blijedjeti, a Klara je sjedila ondje i zapisivala. Sjedila je jer joj se dogodilo nevjerojatno otkriće. Isprva je odlučila da nikome neće reći što je vidjela. Otac bi joj uvijek govorio kako pravi znanstvenik proučava danima i mjesecima svoje novo otkriće i tek ga onda razotkrije svijetu jer ljudi često nisu spremni za nove ideje. Klara je zato čuvala to kao svoju najveću tajnu.

Gotovo nije spavala, zamijenila je dan za noć, ali bila je odlučna. Ponekad je htjela da nije u pravu. Onda bi sve bilo lakše. Nakon mjesec i pol dana, bilo je jasno kao dan da se zvijezde ipak kreću.

Djevojku je bilo strah.

*

Klara je vjerojatno stotinu puta provjerila svoje proračune.

Provela je nekoliko dodatnih noći motreći zvijezde. Nije bilo sumnje – sve se kretalo. Nije trebalo jako dugo da čak i nestručno oko uoči promjene. Najprije bi uzela neku zvijezdu na nebu kao predmet promatranja, obično onu vrlo sjajnu kako bi ju bilo lakše pratiti. Zatim je čekala i motrila kroz najbolji teleskop njenog oca. Nakon sat vremena, ta zvijezda bila je pod potpuno drugim kutom na nebu. I ne samo to. Motreći je kroz teleskop onako uvećanu, mogla je zamijetiti sasvim sitne kretnje, kao da se sama zvijezda okreće u krug tamo negdje daleko. Pokušala je i s ostalim zvijezdama. Zabilježila je na vlastitoj karti kako bi izgledalo da zvijezde za sobom ostavljaju svjetleći trag i otkrila kako bi to bila puna kružnica od tristo šezdeset stupnjeva. Pretpostavljala je da bi kroz dulje vrijeme promatranja zaključila da se i oni kreću.

Klaru je bilo strah jer to nije ono što je učila na astronomiji u školi. Učila je da je da su same zvijezde na nebu nepomične. Čak i njen otac, najbolji astronom nadaleko i naširoko, uvijek je tako govorio. Nikada ga nije učila da izgovara kako se zvijezde na nebu okreću.

Svi Glasnici u školi učili su ih da je sve savršeno mirno jer to govore ljudska osjetila.

-Ne bi li naša ravnoteža osjetila da se mičemo? – njen učitelj, jedan od Glasnika, uvijek bi govorio milozvučnim glasom i Klara je budno pratila svaku njegovu riječ. – Miče se samo svod nad nama pa zato vidimo kako se zvijezde zajedno kreću. Nijedna se ne kreće zasebno. Provjerite sami.

To je bilo intuitivno, ali nije bila istina. Nije joj bilo jasno zašto su ih učili tako. Nije bilo teško uočiti kretnje na nebu.

Tako je skupila hrabrosti i odlučila svoje otkriće podijeliti s ocem.

*

Klara nije ništa rekla, samo je pred oca stavila svoje karte.

On je sjedio u svojoj sobi za radnim stolom i radio. U zraku se osjećala kiša.

-Što je to? – otac se namršti i zagleda u karte.

-To su karte koje sam načinila gledajući zvijezde, oče. – Klara reče tiho i bojažljivo.

-A je li? – otac ju pogleda ispod okvira svojih naočala. – Zar si već toliko vješta?

Reče to i stane proučavati Klarine karte. Ništa se nije čulo nekoliko minuta osim očevog disanja i šuškanja papira. Ona se nije ni pomaknula.

-Klara… – odjednom se začuo njegov dubok glas. – Što li je ovo?

-Putanje zvijezda, oče.

-Kakve putanje zvijezda? Kako nešto što nepomično stoji može imate putanju?

-Stvar je u tome, oče, što zvijezde ne stoje. One se kreću.

-Gdje se kreću?

-Po nebu i u svom prostoru. Još ne znam kako da nazovem to. Vrlo su daleko pa nam se čini da su statične. Ali kreću se. Ako se dovoljno jakim teleskopom promatraju, vidljivo je.

Otac se nasmije. – I čime bi to dokazala?

-Osim promatranjem, proračunima.

Otac odmahne glavom. – Sumnjam da si tako vješta matematičarka. Ne bulazni.

Klara pred njega stavi proračune. – Ovo sam računala prema tvojim knjigama. Istina je. Provjeravala sam mnogo puta. Zvijezde se kreću, a ne svod. I mi se krećemo.

-Klara. – otac reče strožim tonom. – I u školi su te učili i ja sam te učio da je to upravo suprotno od onoga što ti tvrdiš.

-Imam oči. Ako želiš, provjeri sam. Zvijezde neće pobjeći.

Otac se posprdno nasmije. – Možda i hoće ako već tvrdiš da se miču. Mogle bi pobjeći.

Klara ljutito stisne šake. – Znači, ne vjeruješ mi?

-Naravno da ne. To su gluposti. Vrti li ti se u glavi od vrtnje?

-Ne, ali vrti mi se od laži.

-Pazi na jezik. – otac zasikće. – Da se nisi usudila s ovim izaći u javnost. Osramotila bi nas.

-Zašto je tako nevjerojatno povjerovati u to ili barem provjeriti? – Klara ovo nije očekivala od svog oca.

-Zato što Gospodar to kaže. Ako se ovdje uči ono što On kaže, tko si ti ili ja da bilo što protiv toga kažemo?

Klara ništa ne odvrati. Pokupi svoje karte, okrene se i išeta iz sobe.

*

Još je danima razmišljala o tome što učiniti.

I sama je imala poteškoća s tim da prihvati otkriće koje je bilo suprotno svemu što su je čitav život učinili. Prvih nekoliko dana razmišljala je o tome zašto bi netko lagao o zvijezdama. One su bile ondje svima pred očima, svatko je mogao promatrati gdje su u bilo koje doba noći. Zašto lagati o nečemu što je svima pred nosom? A onda je krenula postavljati još pitanja. Koje stvari bi još mogle biti laži? Koje još stvari stoje njima pred nosom, a potpuna su laž, pitala se.

Klara je promatrala svoju okolinu.

Svi su bili tako sretni. Ljudi, životinje, priroda oko nje, sve je odisalo životom i srećom. Svi razgovori koje je vodila s drugima nisu imali trunke zabrinutosti i žalosti u njima.

Nitko nije bio bolestan ili tužan. Svi su bili dobro obučeni, siti i napojeni. Čak su imali viška. Možda takvo znanje nije bilo potrebno, možda bi uništilo idilu koju je selo živjelo, razmišljala je Klara.

A možda bi Gospodara trebalo pitati u čemu je stvar, pitala se. Nešto se nije činilo kako treba. Nešto nije valjalo, ali nije znala što je to.

Kada je bila mlađa, oca bi vrlo često upitala zašto se Gospodar nikada ne pokaže. Otac bi joj odgovorio kako Glasnici kažu da je Gospodar vrlo bolestan i da treba odmor. Klaru je taj odgovor tada zadovoljavao, ali sada je samo izazivao još više pitanja.

Klara je predvečer razmišljajući promatrala Njegovu kuću. Bila je žućkasta, ukusno uređena i izgledala je kao da ovdje nije već desetljećima. Izgledala je kao da je posao radnika i graditelja završio tek jučer i bila je ljepša od bilo koje kuće u selu te vrlo velika. Arhitektura je bila vrlo neobična, nijedna druga kuća u selu nije bila izgrađena na taj način. Kao da pripada nekom drugom vremenu.

Ulazak u nju bio je zabranjen. Klari nikada nije bilo jasno zašto.

*

Nakon nekoliko dana odluči da ne može pustiti ono što zna. Htjela je znati više.

Odluči da ni ocu više ništa neće spominjati te se u kasni suton zaputi sa svojim kartama ravno u Gospodarevu kuću. Htjela je znati. Morala je znati.

Srce joj je brže krenulo tući dok je prolazila te sasvim malo uspori kako bi kuću promotrila izbliza. Iz kuće se nije čulo ni glasa, samo povjetarac u krošnjama i cvrkut ptica koju su s mrakom išle na počinak. Na vidiku nije bilo nijednog Glasnika.

U Gospodarevu dvorištu vrijeme kao da je stalo.

Klara se odvaži ući ondje gdje nikada nije stupila nogom.

Gledala je svoje ruke kako pritišću kvaku visoke metalne ograde i svoje noge kako bez zvuka i hitro ulaze u dvorište. Zatvorivši vrata za sobom, našla se na zabranjenom prostoru. Klara nije znala što će biti ako je uhvate, nikada nije čula da je itko ikada ušao na Gospodarev prostor. Još uvijek je imala prilike izaći, ali odluči nastaviti. Svoj je tuljac s kartama držala čvrsto uza se dok je koračala po mekoj i zelenoj travi.

Pred njom je bio kratki puteljak koji je vodio do ogromnih drvenih vrata. Klara nije znala jesu li vrata otključana.

Prišla je vratima i sasvim tiho pritisnula kvaku.

Vrata se otvoriše.

*

Što je dulje koračala velikim hodnicima, Klara je bila sigurnija da u toj kući nema ni žive duše.

Iz soba se nisu čuli nikakvi glasovi. Nije čula korake po susjednim prostorijama, glasove, zveckanje čaša, noževa, pribora za jelo ni kašalj kao što bi očekivala da je kuća naseljena. Kuća nije odavala nikakve znakove života.

No, iako joj se činilo da je sama, osjećala je da nešto nije u redu.

Meko svjetlo sutona obasjavalo je tamno drvo i zidove hodnika. U hodnicima nije bilo ovješenih slika ni ogledala. Bili su potpuno prazni, a pod je većinom bio prekriven slojem prašine kao da nitko već dugo vremena nije hodao ondje.

Klarini su koraci ostavljali tragove za sobom dok je hodala po toj prašini.

Više nije bila sigurna ni što traži. Vrata svih soba pored kojih je prošla su bila zatvorena, a ona ih se nije usudila otvarati. Bojala se, ali je morala nastaviti.

Nakon još minute hoda, Klara začuje udaljeni kašalj.

Bilo je to više poput hroptanja i ubrzo je utihnulo, ali bila je sigurna da je čula upravo to i da je bilo nedaleko od nje.

-Ipak nisam sama. – rekla je sama sebi šaptom i krenula prema mjestu otkuda je čula kašalj.

Hodala je vrlo sporo kako ju osoba ne bi čula, ali iznenadi se kada otkrije da je soba na samom kraju hodnika u koji je zašla sasvim malo odškrinuta. Zrake kasnopopodnevne svjetlosti prodirale su u tamu hodnika.

Klara je planirala sasvim lagano odškrinuti vrata kako bi provjerila što se u prostoriji nalazi. Možda je to bio Gospodar, mislila je.

Međutim, kada doista sasvim lagano odškrine drvena vrata, ugleda užasan prizor.

Bila je to prostorija poput blagovaonice. Usred svega se nalazio ogroman drveni stol natrpan hranom oko kojeg je sjedilo dvadesetak, njoj na prvi pogled, nepoznatih ljudi. Hrana je bila trula i ustajala, oko tanjura i čitavog stola kružili su brujeći rojevi debelih crnih muha, a ljudi su izgledali zastrašujuće. Njihova koža bila je stara, suha i naborana, nekolicina ih je imala kožne bolesti, a jednom čovjeku nedostajalo je čitavo oko. Iz usta su im zjapili truli i pokvareni zubi.  Njihove halje bile su sive i prljavog izgleda, kao da ih nisu nikada oprali. Na mnogim su mjestima bile izjedene od moljaca i poderane.

Nalikovali su na čudovišta.

Klara shvati da je to na stolu sva hrana koju seljani na kraju svakog tjedna donose Gospodaru. Nitko za stolom nije ju primijetio jer nije načinila ni zvuka, ali Klaru zapuhne miris truleži te povrati po podu.

Brzo stavi ruku na usta, podigne glavu i uhvati pogled jednog od čudovišta za stolom. Gledao je ravno u nju.

Djevojka zalupi vratima i stane trčati hodnikom u rukama čvrsto stišćući tuljac. Čuje kako se vrata iza nje ponovno otvaraju i mnogo teških koraka kako idu za njom. Očajnički je tražila put do izlaznih vrata, ali zaboravila je kojim je putem krenula.

Na zadnjem tračku svjetlosti primijeti svoje korake u prašini i stane ih slijediti u suprotnom smjeru.

*

Klara je uspjela pobjeći iz kuće.

Trčala je i trčala koliko je god mogla. Njena duga haljina zaplitala joj se o noge, a kosa joj je ulazila u oči i usta dok je soptala čvrsto stišćući svoj tuljac.

Žurila je prema središtu sela kako bi potražila pomoć. Bila je vrlo blizu kada se iznenada spotaknula o korijen stabla kraj prašne ceste i pala svom težinom na pod. Pad joj je izbio zrak iz pluća tako da je snažno zakašljala dok je brže-bolje ustajala s poda i nastavljala dalje.

Bilo je već prekasno kada je shvatila da je zaboravila tuljac, ali više nije bilo vremena da se vrati. Kada je bila blizu središta trga stane zvati u pomoć. Ljudi koji su prolazili ondje gledali su je u čudu. Klara stane nasred popločenog seoskog trga i nastavi vrištati upomoć.

-Pomozite mi! Neki odvratni ljudi iz Gospodareve kuće me žele uloviti! – gledala je ljude oko sebe dok je govorila.

Njeno vikanje i zapomaganje privuklo je još više svijeta i tek sada Klara primijeti da nešto nije u redu.

Sve su to bili ljudi koje je poznavala čitav život, ali nisu izgledali kao što ih je znala. Iz daljine je promatrala njihova lica, a svakom sekundom gledanja bila sve više zbunjena.

Ovi ljudi izgledali su kao da su čitave dane proveli u staji ili se valjali u blatu. Žene nisu imale raspuštenu i čistu kosu već masne pramenove zavezane u neuredne punđe, punđe koje su otkrivale bolesno sivu, ljuskavu i prljavu kožu. Umjesto divnih i bogatih haljina na sebi su imale prljave dronjke.

Što su joj sve više ljudi približavali to je Klara primjećivala više strahota koje nikada u životu nije vidjela. Muškarcima su ruke bile pune ožiljaka, masnica i okrvavljenih žuljeva, a svakom je nedostajalo barem nekoliko zubi. Bilo je i djece koja su majke držala za ruke u suknje. Svi su bili mršavi do kostiju.

Klara nije znala što se događa i zamukne u šoku.

U tom se trenu nađe u rukama nepoznatih ljudi. Okruže je ljudi iz Gospodareve kuće i Klaru ponovno zapuhne smrad iz njihovih usta.

-Pustite me! Nisam ništa učinila! Upomoć! – Klara se otimala i vrištala, ali uzalud, već su je krenuli odvoditi nekamo.

Krajičkom oka uoči da jedan od ljudi u svojim prljavim rukama drži njen dragocjeni tuljac i srce joj stane brže udarati u strahu. Nije znala što se događa. Dok su je vukli kroz selo promatrala je okolinu. Ništa nije izgledalo kao prije.

Čak je i sunčeva svjetlost postala siva, sve je izgledalo nestvarno. Životinje u dvorištima bile su okružene muhama i bolesno mršave. Cvijeće u dvorištima drugih ljudi sasvim je povenulo. Ponegdje je uočila i mrtve životinje kako leže nasred puteva, a smrad koji se širio po čitavom selu bio je nepodnošljiv.

Sve je zaudaralo na bolest, glad i smrt.

-Ovo nije moje selo. – rekla je sama sebi dok je zbunjeno gledala oko sebe.

Toliko je bila u šoku i nevjerici da je zaboravila gledati kamo je vode. Netko ju je gurnuo prema naprijed i našla se u vlažnoj i hladnoj prostoriji. I prije nego što se uspjela okrenuti, zalupiše vrata i Klara ostade u mrklom mraku, sama.

*

Neko je vrijeme vikala i zapomagala, lupala po drvenim vratima i plakala u nadi da će ju netko čuti, a onda je odustala i sjela na hladan pod.

Njena divna nježno žuta haljina sada je sigurno bila uprljana, mislila je. Nije vidjela ni prst pred nosom, u prostoriji nije bilo izvora svjetlosti. Isprva je pokušala zaspati. Nadala se da će joj vrijeme tako brže proći i da će ju onda izvući van njen otac. Međutim, nitko nije dolazio.

*

Već je dugo vremena prošlo otkad je zadnji puta vidjela svjetlost dana.

Klara nije znala koliko je dana prošlo, ali znala je da je ondje dugo. Nije imala pojam o vremenu. Bila je prilično sigurna da joj se pričinjavaju stvari u onoj mračnoj i skučenoj ćeliji. I bila je gladna, toliko gladna i žedna da nije više imala suza za plakanje.

Umirala je sporo i bolno. Nikada nije mislila da će umrijeti sporo i bolno, u mrklom mraku, sama i bez zvijezda na nebu.

-Radije me ubijte. – ponavljala je sebi na glas i u glavi dok je čekala i čekala u mraku.

Nakon još nekog vremena Klara je počela gubiti svijest i pomisli kako je možda to, to. Sasvim se opusti i zaklopi oči. U tom trenutku, netko otvori drvena vrata jednako glasno kako su ih i zatvorili onoga dana kada su je bacili ondje. Klara se nije ni snašla, a već su je dvoje snažnih ljudi podigli s vlažnog poda i izvukli van, na svjetlost. Klara pogne glavu i stisne oči u boli. Toliko je dugo bila u mraku da ju je svjetlost boljela za oči.

-Pustite me! Kamo me vodite?! – Klara je vrištala, ali nitko joj ništa nije govorio niti ju gledao.

Klarine se oči jedva nekako priviknu na svjetlost i ona shvati da je suton i da je ljudi iz Gospodareve kuće vode u središte sela.

Kada su stigli ondje, ona ponovno ugleda gotovo sve ljude koje je znala. Zaudaranje na trulež i smrt i dalje se osjetilo. Klara sada osjeti strah. Ljudi iz Gospodareve kuće doveli su je na popločeni trg i ondje ostavili. Jedan ju je čovjek  još čvrsto držao za nadlakticu, ali ostali su otišli i pridružili se gomili seljana kojima je bila okružena.

Klara primijeti i da čovjek koji ju još uvijek drži u ruci drži papir na kojem je nešto pisalo.

-Što se događa? – Klara upita čovjeka, a on ju samo pogleda i ništa ne kaže.

Pročisti grlo, podigne papir i stane čitati.

-Djevojka koja danas stoji ovdje pred svima vama zove se Klara. Klara je sve do neki dan bila uzorna učenica i velikog poštovanja prema Gospodaru. Danas ovdje stoji osuđena za okretanje protiv Gospodara i Glasnika. Klaru osuđujemo za herezu. Kazna za herezu je prepuštanje dobrome narodu. Tako je Gospodar naredio.

Bila je to presuda.

Čovjek spusti svoj papir i pusti Klarinu nadlakticu.

-Što se događa? – Klara upita s panikom u glasu.

Nije znala kome da se okrene. Bila je u potpunosti okružena seljanima koji su joj se počeli približavati. Izgledali su kao da joj žele nauditi.

Možda to znači biti prepušten narodu, pomisli.

Uvjeri se u to kada uoči da svaki seljanin u ruci drži nešto. Nije mogla odrediti je li to možda kamen ili nešto drugo, ali znala je što to znači. Gomila je bila sve bliže i bliže, ali nitko u njoj nije ispustio ni zvuka. Pokuša se obratiti gomili.

-Živite u laži! Ubit ćete krivu osobu danas! Oni! – upre prstom u čudovišta u haljinama Glasnika. – Oni su ti koje trebate ubiti! Lažu vas! Nema Gospodara! Nema ničega osim ovog trulog sela! Živjeli smo u laži!

Nitko se nije obazirao na njene riječi. Bili su joj sve bliže.

-Ubijte me onda! – Klara je gubila glas. – Ostanite u udobnim lažima! Ali znajte da sam ja jedina koja zna istinu.    

Reče to i pogne glavu, spremna. Netko ju gurne s leđa i Klara krene osjećati prve udarce.

Odjednom se našla okružena ljudima.

Neki su držali kamenje, neki školjke. Rulja je tukla po Klari, čupala joj kosu, razrezala njezinu sada umazanu nježno žutu haljinu i sasjekla joj nježnu kožu, lice i utrobu. Činila je to s velikim užitkom i mrmljanjem. Učini joj se na djelić sekunde da u bijesnoj rulji vidi oca kako se gura naprijed da i on naudi mladoj djevojci koja širi herezu. Učini joj se i da vidi lica svojih mlađih sestara, bolnih crvenih očiju i krvavih suhih usnica.

Klara sa zadnjim atomima svjesnosti usmjeri pogled na nebo, ignorirajući svoju krv koju je imala na rukama i kosi, bolove u udovima, krvnike i njihovo životinjsko urlikanje i uoči da su zvijezde već izašle i da su sjajnije no ikad, a duboka tamnoplava pozadina bistrija i šira no što ju je ikada vidjela. Klara na zadnje ugleda tu jednu stvar koju je poznavala i koja je ostala nevina.

Riječ istina prođe joj kroz glavu. Nije znala što je istina, ali je znala da je uprljana njenim djelićima i da će umrijeti takva, uprljana obrisima Istine.

Samo je nebo još bilo čisto.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s