Pseudonimi ili mišljenje je kao šupak

Pročitah danas na nečijem blogu intervju sa piscem Pavlom Svircem koji na jedno pitanje odgovara ovako:

Mislim da se iza pseudonima kriju šupci. A ako si šupak, onda je najbolje da zauvijek i ostaneš skriven iza pseudonima kao iza ženske suknje. Problem je što se u Hrvatskoj ti s pseudonimima uvijek otkriju jer ih počne boljeti anonimnost, pa na kraju po njih sve ispadne mučno.

Inače, Pavle Svirac je pisac koji piše satiru i to navodno dosta neugodnu, tako neugodnu da nikome ne ostaje dužan. Nisam pročitala ništa od njega, ali odmah mi je bilo jasno po odgovorima da ima puno toga za reći, čak i stvari o kojima ga (vjerojatno) nitko nije pitao. Možda voli imati tu personu bezobraznog boomera (da ne kažem šupka) u javnosti pa u privatnom životu nije ovakav, no to sada nije važno. Svakako se doima kako da u potpunosti stoji iza te izjave.

Kako sama pišem pod pseudonimom, naravno da me “upikla” ta izjava i to ne na način da me uvrijedila već na način da sam skoro prasnula u smijeh. Zato ju moram komentirati. Nažalost, nije uspio elaborirati zašto smatra da su ljudi koji pišu pod pseudonimom šupci. Od svih stvari koje ne valjaju u književnosti, čovjek se namjerio na pseudonime.

Zašto pseudonim?

Zbilja, možemo na prvu pomisliti da je to kukavički izbor, pisati pod pseudonimom. Lako je pisati anonimno, zar ne? Stani iza svojih riječi, imenom i prezimenom! Zašto sam ja uzela pseudonim? Ima više razloga, naravno. Prvo, jer mi se sviđa ime koje sam još davnih dana smislila, a onda sam našla i gdje da ga primijenim. Sviđa mi se: Lou Masacky. Ne jer je strano. Ne jer zvuči cool, hipsterski, američki (iako nije američko) ili kako god. Sviđa mi se. Drugo, jer sam htjela odvojiti svoj privatni život od “online života”. Jer cijenim svoju privatnost i stavljam ju ispred svega. Jer sam u vrijeme otvaranja Wattpada htjela negdje izraziti sve svoje misli, a anonimnost mi je davala tu slobodu. Ja te misli izražavam i u stvarnom životu, nema razlike. Osim toga, Lou je persona pod kojom me svi znaju, razvila sam ime pod kojim me svi prepoznaju. Da objavim knjigu pod svojim pravim imenom i prezimenom, moja publika ovdje ne bi imala pojma da je to ta Lou.

I na kraju, zato jer se ne mislim nikome u svom životu opravdavati radi ovakvih ili onakvih stavova. Ne objavljujem pod svojim imenom i prezimenom jer jednostavno – ne želim. Jesam li kukavica? Možda. Šupak? Ako baš netko želi tako. No, tim riječima nazivati nekoga tko želi privatnost, tko želi komociju i pisati bez autocenzure je glupo i ničim izazvano.

Važne ideje i stavovi mogu se izreći i bez nečijeg imena i prezimena iza toga. Elena Ferrante koristi pseudonim i iz razloga što smatra da priče ne trebaju pisca iza sebe jednom kada izađu u javnost. Priče se mogu, prema njenom smatranju, same za sebe objasniti. Svirac je spomenuo tu istu Elenu Ferrante koja se sva „uznemirila“ kada su joj otkrili identitet (iako to zapravo nije ona koliko sam shvatila). Uznemirila? Bila bih i ja uznemirena da mi netko ide prčkati po financijama i ponašati se kao da ima pravo znati tko stoji iza mog pseudonima kao neki pravednik koji će tobože otkriti tko se to izražava preko lažnog imena, kao da je to nešto ilegalno. Nitko nema pravo na tvoju privatnost i iz tog razloga postoje pseudonimi te je dopušteno objavljivati pod njima. Osim toga, ne pišemo svi borbene tekstove o nepravdi u društvu. Pišu se i samo romani pod pseudonimom, pjesme, beletristika za koje ne treba bog zna kakva hrabrost u javnosti.

A ti piši pod pravim imenom i prezimenom. Nitko te ne tjera da uzmeš pseudonim! Sve si mislim, možda je sad našao prigovarati o psudonimima jer mu je bed što je sve napisao u javnosti. Svirac je, ironično, pisao pod psudonimom, ali on je sad hrabar što je otkrio svoje ime i prezime javnosti. Treba shvatiti (a ja sam sigurna da shvaća) kako ne pišemo svi da bi se pokazali javnosti i da bismo bili out there svima pod nosom. Zašto je želja za privatnošću u današnjem svijetu postala tako nepopularna? Je li to zato što svi žele da ih se vidi i da ih se prati kao pod povećalom pa postaje čudno kada netko nema želju za tim? Ne razumijem što je tako šupski u toj želji, ali opet, Svirac se nije potrudio objasniti.

Možda je i samo troll, no ovo je tekst koji tu stoji u slučaju da nije.

Autorica teksta: Lou Masacky
“Ja sam djevojka koja voli pisati. To me opisuje samo u jednom djeliću, doduše. Formu kratke priče najviše volim, ali među mojim radovima nalaze se i romani. Studiram, pišem, pjevam u zboru, fotografiram i čitam. Moji interesi kreću se od apstraktnih i subjektivnih stvari poput umjetnosti i filozofije, pa do onih objektivnih područja poput prirodnih znanosti. Nema jedne stvari u kojoj se pronalazim, moji interesi raspršeni su po svemu na što naiđem i to je ono što volim kod sebe. Te stvari volim ukomponirati u svoje pisanje pa se među temama o kojima pišem nalazi doista svašta. Do sada sam svoje radove objavljivala na Wattpad profilu pod pseudonimom po kojim se i ovdje nalazim. Nadam se da će svi koji čitaju izvući ponešto iz svake priče i teksta jer to i jest njihova poanta, makar često bila skrivena između redaka. “


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s