Vitez Jeseni pod Stupom svijeta: Pjesni o Jeseni – P. J. Balen

I

Od neopjevanih davnina
Sred šumovitih nizina
Na brijegu prastar jasen stoji,
Nepregledna ljeta broji.
Narod ga se silnog boji,
‘Stup svijeta’ mu ime skroji
Jer drevan sred šumskog kraja
Nebo on sa zemljom spaja.

II

Preko onih silnih grana,
S nezemaljskih nekih strana
Besmrtnici katkad siđu
Da svijet smrtnika obiđu –
To narod šumljački priča,
Sanjajući ona bića
Što zove ih iz rajskog leta
Pôj smrtnika pod Stupom svijeta.

III

U posljednjoj noći ljeta
Pope se do Stupa svijeta
Jedna guslarica mlada.
Pjevajući, strah ovlada
Pa pod prastar jasen sjeda,
Tiho gudi i sve gleda –
Neće li te krasne noći              
Besmrtnici u svijet doći

IV

Kad lučac na žici stane,
Pjev guslarice zastane –
Tu stoji prilika neka,
Pod jasenom. Nešto čeka,
Guslarice pjesmu sluša.
A njoj zadrhtala duša –
Jel’ biće s nebeskih strana
Sišlo s jasenovih grana?

V

Mjesečina amo pada,
Vidi guslarica mlada –
Eno stoji posred sjena
Vitez oka zanesena.
Srebren mač o pasu nosi,
Žuto lišće mu u kosi,
Bez oklopa, štita, stijega
Stoji on na vrhu brijega.

VI

Koraka k’o lista laka
I nečujnoga koraka,
Vitez hodi posred sjena.
Guslarica zanesena,
K’o stijena pod krošnjom stane
Da prikaze ne nestane.
U Viteza čudnog gleda,
Srce joj prozborit’ ne da.

VII

Pod krošnjom drevnog jasena,
Posred treperavih sjena,
Guslarica i Vitez stali,
I tihi se zagledali.
Gusle uze mlada djeva
Da opet uz njih zapjeva
Jer oči Vitezove zovu           
S usana joj pjesmu novu

VIII

Tako djeva zapjevala,
Dugu pjesmu otpjevala.
U krošnji silnoj Vitez sjedi,
I zamišljen djevu gledi.
A pod krošnjom guslarica
Pjeva kao vilenica,
Mladu jesen pozdravila
Pa je pod krošnjom usnila.

IX

Prije no što sanak dođe,
Netko tih pokraj nje prođe.
Djevu gleda kao vilu,
S vjernim guslama u krilu.
Vjetar igra mu u kosi,
S brijega ga već dalje nosi.
A Vitez od djeve mlade
Nestajuć’, cjelov ukrade.

X

Kad zora se zarumenila
I jesen se zakraljila,
Pod jasenom se, kao ptica
Budi mlada guslarica.
Tu pod krošnjom Stupa svijeta,
Sjeti se vjetrova leta
I lika što u noći nesta
K’o vilin-duh s onog mjesta.

XI

Tko je onaj Vitez bio?
Je li joj se samo snio?
Je li se niz jasen-grane
Spustio s nebeske strane
Da smrtni joj pjev posluša?
Ili je pak ljudska duša
Što cjelov joj onaj dade
Prije no što u san pade?

XII

Da istinu pravu saznade,
Djevojka se na put dade.
Putem svakog ona pita
Za Viteza što se skita,
Bez oklopa, konja, štita,
Za Zapadnim vjetrom hita.
Pjesme je sve dalje zovu,
Dok vam pjeva pjesan ovu.

– Petra Jelena Balen

Naslovna fotografija u vlasništvu: Janett Vučeta

O AUTORICI:


Petra Ćurlin rođena je 26. prosinca 1990. u Zagrebu. 2015. godine diplomirala je engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi kao profesorica Engleskog jezika u osnovnoj školi te školi stranih jezika.

Od 2016. godine članica je i kaligrafkinja udruge za oživljenu povijest Viteški red Svetog Nikole iz Varaždina. Osim srednjovjekovnom kaligrafijom, amaterski se bavi i crtanjem te svira violinu u glazbenom sastavu katoličkog pokreta Kursiljo.

Iako je zimsko dijete, najdraže joj je godišnje doba jesen, koja se kao motiv provlači mnogim njezinim pričama i pjesmama. Pod pseudonimom Petra Jelena Balen napisala je roman u stihu na engleskom jeziku The Autumn Knight, nadahnut usmenim pripovijestima srednjovjekovnih putujućih trubadura. O pustolovinama junaka Viteza Jeseni govore i Pjesni o Jeseni na hrvatskome jeziku koje bi jednoga dana trebale biti dio romana u nastajanju iz žanra fantastike.

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s