Božićna priča: Kucajte i otvorit će vam se

Bijaše to u staro doba, kada su se djeci prije spavanja kraj još vrućeg kamina pričale priče dok je na ulicama zavijao ledeni vjetar i zametao ulice snijegom, i kada je Božić još redovito bio bijel. Dakle, bijaše to pred sam Božić, kada su obitelji u svojim toplim kućama i stanovima kitile bujne božićne jelke, pripremale bogate večere i pripremale poklone za ukućane da ih otvore sljedećeg jutra. I dok se sve to događalo i odvijalo u mnogim domovima, jedna obitelj bila je, umjesto tih radosti, puna briga.

Njihova kuća u koju su se tek nedavno doselili, činilo se, bila je meta nekakvog zlog duha koji ih je odlučio maltretirati u najgore moguće vrijeme – pred Božić, najljepše doba godine. Sve je počelo prije gotovo mjesec dana, u gostinjskoj sobi. Njihova starija kći marljivo je crtala na drvenom stolu. Već je nacrtala kuću, dimnjak, prozore i snijeg kako pada. Uzela je tamnozelenu bojicu kako bi nacrtala božićno drvce pred kućom, a oko papira već su bile rasprostrte ostale boje namjenjene za ukrase. I tada je začula to. Kuc-kuc.

Netko je kuckao po staklu prozora, sasvim sramežljivo. Ona se okrenula jer ju je zvuk prenuo – u staroj gostinjskoj sobi jedva čujno klatio se samo sat koji je maloprije otkucao osam sati navečer. Isprva nije shvatila da je zvuk došao baš od prozora koji je gledao na ulicu. Tada se ponovno začulo, a djevojčica se ukipila. Kuc-kuc.

Imala je osjećaj da je netko gleda iz mračne ulice. Najednom se osjeti kao da je izložena u izlogu, u tako osvjetljenoj sobi bez navučenih zastora. Djevojčica je tada pričekala hoće li se isti zvuk začuti još jednom.

Kuc-kuc-kuc.

To je tada bilo dovoljno za nju. Ustala je i navukla zastore istovremeno u sebi gaseći osjećaj da je netko promatra. Izašla je iz gostinjske sobe i pridružila se majci u kuhinji koja je pripremala večeru. Njena mlađa sestra i brat bili su negdje na katu. Crtež nije završila.

*

Majci tada nije spomenula nikakvo kuckanje po prozorima. Bilo joj je već deset godina i malo je razmislila o tome što se dogodilo te zaključila da se vjerojatno radilo o nekome tko ju je vidio kroz prozor i odlučio ju zafrkavati. A možda je to bio i beskućnik ili netko to je prosio za hranu. Vani je ipak bivalo sve hladnije i hladnije. Takvo objašnjenje umirilo ju je.

A onda se sljedećeg dana dogodila ista stvar.

Kuc-kuc-kuc.

Sasvim sramežljivo. Razlika u tome je bila što je ovoga puta njena mlađa sestra bila s njom i učila od nje kako da nacrta božićno drvce. Manja djevojčica se uplašila i odmah otrčala majci, a starija je u strahu odmah navukla zastore. Majka je, kao i ona prijašnjeg dana, otpisala to kao nekoga tko vjerojatno ide od kuće do kuće i moli za milostinju. Ipak, kako bi umirila malu, pogledala je kroz prozor. Ulica je bila potpuno prazna, a tišina je odzvanjala od bjelinu snijega. Rekla im je da se ne brinu i vratila se svom poslu.

Kucanje se ponovilo i sljedećeg dana. Djevojčica je i ovoga puta čekala večeru, sjedila u dubokom naslonjaču u gostinjskoj sobi i čitala nekakvu božićnu priču. Zvuk ju je prekinuo usred rečenice.

Kuc-kuc.

Znala je da će naporni i pomalo zatrašujući zvuk prestati ako navuče zastore pa je to odmah i učinil, bez gledanja kroz prozor. Onaj tko je kucao vjerojatno se sakrio. Osjeti grižnju savjesti kada se sjeti da bi to mogao biti netko to je sada promrzao na hladnoći. Ipak, navuče zastore i zbilja, zvuk se više nije čuo.

Sljedećeg dana, djevojčica je bila pametnija pa je već prije nego što je pala večer navukla zastore u gostinjskoj da bi u miru radila što god joj se prohtjelo. Kuckanje se nije čulo u gostinjskoj sobi te večeri, ali je zato njen otac, koji je u svojoj radnoj sobi koja je stajala nasuprot kuhinje, oko osam sati izašao i pomalo ljutito rekao da neki deran uporno s ulice kuca po prozoru.

Djevojčica se ukipila kada je njen otac to izgovorio.

On je na brzinu obukao kaput i obišao čitavu kuću. Nije bilo nikoga pa se nezadovoljan i promrzao vratio te nastavio svoj posao dok ih majka nije pozvala na večeru. Ocu je, dok su jeli, predložila da navuče zastore jer onda onaj koji kuca neće više kucati. Upitao ju je kako zna, a ona mu odgovori da je ona to napravila u gostinjskoj sobi.

Tada su se njeni roditelji ukipili i izmijenili zabrinute poglede.

Sljedeće su večeri na sve prozore u kući bili navučeni zastori i ukućani koji su bili svjesni događaja su bili uvjereni da će osoba otići kucati na tuđa vrata ili prozore. Djevojčica je odahnula i s mislima u nekom drugom svijetu je ponovno bila uronila u meki naslonjač. Najmlađi član njene obitelji, njen maleni brat, na debelom se tepihu igrao sa svojim drvenim igračkama. Iz kuhinje je dopirao miris jela i zveketanje tanjura koji su se postavljali na stol. Odsutno se u glavi pripremila za večeru, ali ne i za ono što je uslijedilo.

Kuc-kuc-kuc-kuc.

Njeno srce poskoči na više ne tako sramežljivi zvuk. Kucanje je ponovno dolazilo s prozora i bilo je nervoznog i nestrpljivog karaktera. Djevojčica je pozvala oca koji je pak ponovno obilazio kuću u potrazi na nepoznatim kucateljem, ali na ulici ni oko kuće nije bilo ni žive duše. Djevojčica je sada bila poprilično prestrašena. A zastor je bio navučen, mislila je.

Obitelj je ostala pri navučenim zastorima, ali to više nije sprječavalo kucanje niti se ono javljalo samo jednom dnevno. Vrijeme kucanja postalo je potpuno nepredvidivo, pa se znalo javljati već ranim jutrom i kasnim poslijepodnevom. Redovito bi kucalo nekoliko trenutaka nakon osam sati. Obitelj je djelomice očekivala da će netko kucati kad-tad. Otac je već znao biti spreman ne bi li uhvatio osobu na djelu, ali nikada nikoga nije bilo vani.

Jednom prilikom zaurlao je da ih ostavi na miru tko god im se mota oko kuće.

Činilo se, nažalost, da je to stvari učinilo samo gorima.

Kucanje je postajalo se agresivnije, a djevojčica se jednom prilikom čak pobojala da će onaj koji kuca, od silnog kucanja razbiti staklo. Takvo što nije se dogodilo, ali kucanje zbilja je postajalo snažnije. Kada bi ga čula na prozoru iz druge prostorije, osjetila je podrhtavanje zraka.

A onda je, na badnju noć, sve kulminiralo.

Nakon kićenja bora, večere pripremljene u brizi i strepnji, otvaranja darova i ponoćne mise – obitelj se vratila u toplu kuću i pošla na spavanje. Kucanja, nakucavanja i kuckanja toga dana nije bilo pa su se nekako ponadali da je sve to prestalo. Nekad u toku noći, djevojčicu je probudilo podrhtavanje zraka. Prenula se iz sna, a njene uši registrirale su još samo tišinu i pomicanje pokrivača s kreveta njenog brata i sestre. I oni su bili budni. Sada je troje djece, očiju kao u zečeva, sjedilo potpuno budno u svojim krevetima. I onda začuju to.

DUM-DUM-DUM.

Čulo se iz prizemlja. Drvena zaključana vrata podrhtavala su pod silom udaraca. Metal zasuna zveckao je na to. U roditeljskoj sobi također je čula pomicanje posteljine. Sada je cijela obitelj bila budna. Djeca su izašla iz toplih kreveta i zajedno s roditeljima stajala su na hodniku te gledala u ponor koji je sada bio prizemlje u kojem je nešto vrebalo.

DUM-DUM-DUM-DUM.

Netko je svojski lupao, upotrebljavao obje ruke, tukao to hladno drvo, gotovo kao u očaju. Djevojčici je srce divljački lupalo na svaki novi zvuk. Ovoga puta ni otac nije jurio da pogleda tko je. Svi su samo stajali ondje na hladnom drvenom podu.

DUM-DUM-DUM.

Čulo se sada nešto sporije. Činilo se kao da onaj tko lupa i plaši ih, odustaje. Kucanje je trajalo gotovo do zore, malo pomalo jenjavajući dok nakon nekoliko zadnjih slabašnih kuc-kuceva po tvrdom drvetu nije potpuno utihnulo. Djevojčica je iako silno željna sna, slomljena srca slušala kako lupanje jenjava. Nakon te noći, kucanje se više nije čulo i sve se vratilo u normalu.

Toga jutra, nakon neprospavane noći, obitelj je pošla na božićnu misu. Cijelo susjedstvo bilo je ondje, pjevalo se i slavilo Božić. Susreli su susjedu, staru gospođu koja je ondje kraj njihove njima nove kuće provela gotovo čitav život. Primijetila je da izgledaju jadno i nenaspavano i znala je što je posrijedi pa im to i kaže. Obitelji ništa nije bilo jasno, a žena ispriča sve o onome što im se događalo.

Prije mnogo godina, kada je i ona sama bila dijete, u kući u kojoj sada oni žive, živjela je obitelj poput njih. Bili su to roditelji s djecom. U to vrijeme bilo je na ulicama puno djece koja su prosila, a često su išli i od kuće do kuće tražiti milostinju u obliku novaca i hrane. Obitelj je redovito hranila jednog dječaka koji je imao vrlo siromašne roditelje. Od drugih su ljudi saznali da su alkoholičari i da imaju još nekoliko djece. Zato su posebnu pozornost posvetili njemu i svakoga mu dana davali nešto novca, ali većinom hrane. Tako je to trajalo godinu dana i došao je prosinac, a obitelj mu je rekla da može doći kada god želi pa će dobiti hrane. Tako je on svakoga dana od početka prosinca dolazio i kuckao odsvukud i obitelj bi mu uvijek dala neki finiji komad hrane i nešto novca. A onda je došao Badnjak i obitelj se pomalo zabrinula jer dječak čitavog dana nije navratio. Ostali su budni do nešto kasnije ne bi li ga dočekali, ali naposlijetku su ipak otišli na spavanje. Te noći, u oko tri ujutro, dječak se pojavio na vratima te obiteljske kuće, poptuno promrzao. Njegovi roditelji pronašli su mu sav novac koji je skupljao i tako ga pijani izbacili van na hladnoću. Dijete je lupalo, lupalo i lupalo, ali nitko ga nije čuo jer su svi bili u dubokom snu. Ujutro su ga pronašli na kućnom pragu, smrznutog i mrtvog.

To je bio razlog zašto ste čuli kucanje u sve ove dane, rekla im je stara žena, Sljedeće godine budite dobri i otvorite mu. Ostavite komadić hrane. Tako su činili svi stanari kuće prije vas.

Oni je poslušaju i tako su već sljedeće zime uz kućnog duha hranili i još pokoje dijete koje je samo tumaralo ulicom.

Pomoći i otvoriti vrata postala je tradicija.

O AUTORICI: Lou Masacky
Ja sam djevojka koja voli pisati. To me opisuje samo u jednom djeliću, doduše. Formu kratke priče najviše volim, ali među mojim radovima nalaze se i romani. Studiram, pišem, pjevam u zboru, fotografiram i čitam. Moji interesi kreću se od apstraktnih i subjektivnih stvari poput umjetnosti i filozofije, pa do onih objektivnih područja poput prirodnih znanosti. Nema jedne stvari u kojoj se pronalazim, moji interesi raspršeni su po svemu na što naiđem i to je ono što volim kod sebe. Te stvari volim ukomponirati u svoje pisanje pa se među temama o kojima pišem nalazi doista svašta. Do sada sam svoje radove objavljivala na Wattpad profilu pod pseudonimom po kojim se i ovdje nalazim. Nadam se da će svi koji čitaju izvući ponešto iz svake priče i teksta jer to i jest njihova poanta, makar često bila skrivena između redaka. “

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s