Pjesan o Vitezu Jeseni i zmaju Gromoru: Pjesni o Jeseni – P. J. Balen

I             

Davno bijaše na svijetu 
Zmaj stari kome ćud kletu
Nek’ vam kaže pjesan moja.
Bijaše on strašna soja,
Gromor bilo mu je ime.
Iza šume i nizine,
Podno Stolisne planine
Življaše on od davnine.

II

U vremenima stare slave
Premnoge on dođe glave –
Poždre djecu, starce, mlade,
Svaki mač pred njime pade.
Zla kandža mu i smrtni dah
Pretvarahu sve u prah.
Grozu sijaše pred sobom,
A brlog mu posta grobom.

III          

Ali staroj guji vrijeme
Preteško navali breme –
Oslabi mu krila, kosti…
Strah i trepet u mladosti,
U grijeh ogreze on gadan.
A sad eno leži jadan,
Od gladi godinama gine
Dok mu vijek predug ne mine.

IV

U dugim i mučnim snima
On zaviđaše drugovima
Koje na vrhuncu slave
Vitezovi došli glave.
Gromor što ostari bijedno,
Gladan žudi samo jedno –
U slavnom posljednjem boju
Da zasluži pjesmu koju.

V

Preko Stolisne planine
Kroz šume i zlatne nizine
Bez oklopa, konja, štita
Vitez Jeseni se skita.
Rumen-lišće mu u kosi,
Mač sjajan o boku nosi.
Od vjetra mu brži korak,
Pjeva živo kao čvorak.

VI

Neobičan vitez to je –
Nitko pravo ne zna tko je.
Nema doma, niti stijega.
Od ljeta do prvog snijega
Skiće se po bijelom svijetu
S vjetrom Zapadnim u letu.
Pustolovnim tragom hodi,
Nemirno ga srce vodi.

VII

Bješe Vitez vrlo mlad,
Za slavom morila ga glad.
Mač začaran kada steče
Ovako u sebi reče:
„Kad protivnika nađem prava
Nije mi daleko slava –
Silna ću djela izvršiti,
Pjesmom ću se okititi.“

VIII      

Put ga odve do nizine
Podno Stolisne planine.
U gradić bijeli tamo dođe,
Odvažno ulicom prođe.
Svi gledaju čudnog stranca
Što vjetar jaše mjesto vranca.
Dal’ vilinski kraljević to je,
Ili kakav zli duh – što je?

IX          

Brzo dozna Vitez mlad
Da još u strahu živi grad
Od Gromora, stare guje.
Mnoga se još priča čuje
O zmaju što haračio je –
Još se ondje ljudi boje
Da zla kob kraj onaj prati –
Što ako se Gromor vrati?

X            

Zaključio Vitez smjesta
Da stigao je do tog mjesta
Sudbinu svoju ispuniti –
Pozoja groznog pobijediti!
Slavili ga ljudi gradom,
Klicali Vitezu mladom
Što tako hrabar je i snažan,
A on se pravio važan.

XI          

Na hitrom vjetru Zapadnjaku,
Prkoseć’ vatri i mraku,
Otputio se Vitez tada
Tamo gdje zmaj stari vlada.
Do špilje dođe, pune mraka
Što zaudara k’o raka.
Tu, s mačem u ruci, stade,
Na Gromora mu pogled pade.

XII         

A Gromor tešku glavu diže,
U Viteza pogleda bliže,
Oka siva poput praha.
Ugaslog, pepelnog daha
Ovako Vitezu prozbori:
„Dođe li da me umori?
Dobrodošao si, sine,
Ova guja sretno gine.“

XIII        

Vitez sluša, ne vjeruje –
Kakve li to riječi čuje?
Ta gdje je dušmanin iz priča?
Evo ovdje jadnog bića
Što ni braniti se neće.
Ima li sramote veće
No biti junak sjajna lika
Bez dostojnog protivnika?

XIV        

Vitez poče govoriti:
„Neću te ja umoriti.
Boj sam htio častan, slavan,
Al’ ti nisi meni ravan.
Ostavljam te tvojoj kobi –
Nek’ ti vrijeme kosti drobi,
A ja idem gdje me čeka
Bitka još i slava neka.“

XV         

Misli Gromor – „Dječak bijedan!
Golobrad i slave žedan…
A on, Gromor, se postarao
I nije mu dorastao.
Dosjeti se guja tada
Kako da mu ponos svlada
I smrt željenu pribavi,
Od duge muke se izbavi.

XVI        

Vitezu Gromor prozbori:
„Neka mač me tvoj umori.
Ta eto, zagledaj se bliže
U jezerce tamo niže:
Tu leže kosti potopljene
Jedne krasne mlade žene.
Pùt njena posta meni jelo,
To grozno je moje djelo.“

XVII      

Vitez gleda gdje se bijeli
Biserje i kostur cijeli.
Tu zaista pogibe dama,
Ljepotu joj proguta tama.
On reče: „Nisi te sreće,
Moj mač te umorit’ neće.
Nek’ bolno ti život vene
Za sve djeve umorene.“

XVIII     

Gromor ga u špilju vodi:
„Gle tu, u kaljužnoj vodi
Kosti mnogih mladih leže
Što moja vatra ih sažeže.
Bilo je to slatko klanje…
Sad im prljave lubanje,
Viteže, vapiju k tebi,
A ti ih osvetio ne bi!“

XIX       

Vitez teška srca gleda,
Al’ ponos mu ubiti ne da:
„Ne kušaj me, gujo stara!
Riječ ti svaka srce vara.
Smrt brzu nisi zaslužio
Dabogda vječno ovdje gnjio –
Pogibaj mučno, polako
Za sve nevine što si smak’o!“

XX         

Gromor gmiže do vrištine.
Tu usred puste nizine
Travnati se brijeg uzdiže.
Zmaj reče: „Pogledaj bliže!
Eno ondje podno brijega
Ostaci oklopa i stijega
Viteza što dječak bješe,
A sad mu majku tužnu tješe.

XXI        

K’o i mnoge prije njega
Pogubih ga tu kraj brijega,
I spremih večeru masnu
Kad život mu kratak zgasnu.
Zar nije ti nimalo stalo,
Ti mlada i tašta budalo,
Do duša što osvetu viču?
Ubij me, dovrši priču!“

XXII      

Vitez teška srca gleda,
Al’ pravda mu ubit’ ne da.
„Ne Gromore, gadni stvore.
Nek dugo još te muke more!
Ja ti patnje kratit’ neću.
A žrtve su ti našle sreću
Izvan ovog tužnog svijeta
Dok tebe mori sudba kleta.“

XXIII     

Kad Gromor ču ove riječi,
Suze mu počele teći.
„Kad znao bi, Viteže mladi,
Koliko ugibam od gladi!
O Gromore, bijedni stvore!
Da, grijeha mojih ima more.
Ali muke što me more
Od svih su grijeha mojih gore!

XXIV     

U godinama što proteku
Isplakao sam suza rijeku,
Sva zla što sam ih pobrojao
Tisuć’ sam puta okajao.
A pakao što čeka na me
Olakšanjem bit će za me.
Stoga- sijeci! Nek’ završi
Život što duh zmaja skrši!“       

XXV       

Na zelen-brijegu Vitez stane,
Priča ga zmajeva gane.
On sažalno pozoja gleda
Što patnja grozna ga izjeda.
Al’ tim mu više srce ne da
Da jadnog stvora smrti preda.
Smaknuće to bilo bi tužno,
Nečasno, pred svijetom ružno.

XXVI     

Vitez Jeseni prozbori,
Glas mu se pod nebom ori:
„Spas ti želim od tih muka,
Ali neće moja ruka
Odrediti ti dana broj.
Ne bijaše nam suđen boj,
Pa ipak vjerujem, zmaju –
Priča će tvoja doći kraju.

XXVII    

Kad Vitez tako prozbori,
Nad vrištinom tad grom zaori
I oluja brijeg okruži
Gdje se bijedan pozoj pruži.
Gromor tad otvori oko,
Gleda na nebo visoko
Gdje grom se spremi udariti,
Dječaka na brijegu ubiti.

XXVIII   

U trzaju svih starih sila
Zmaj skoči, raširivši krila,
Nad Vitezom izvi tijelo.
Od munja nebo sinu bijelo
I vrh brežuljka grom udari!
Tu pogibe Gromor stari,
K’o stijena podno brijega pade.
Na brijegu Vitez sam ostade.

XXIX      

Mač sjajan iz ruke mu klisne,
Bol mu gorka grud pritisne.
Jer eno leži podno brijega
Zmaj što pogibe za njega
I duge kazne skonča muke,
Al’ ne od Vitezove ruke.
Dal’ nebo mu se smilovalo
Il’ mu zadnju kaznu dalo?

XXX      

Vitezu zasuze oči,
Gleda kako kiša moči
Krhke ljuske, slabe kosti
I misli: „Nek’ mu nebo prosti
Zla što ih je počinio,
Al’ meni život je spasio.
Stekao sam ovog dana
Blago veće od pjesama.“

XXXI      

U zoru, kad zvijezda nesta
Vitez ode s onog mjesta,
Teška srca i koraka.
Znao je da pjesma svaka
Što o tom boju će poteći
Istinu nikad neće reći
Već slavit’ junaka mlada
Od čije ruke Gromor strada.

XXXII    

Preko Stolisne planine
Viteza Zapadnjak vine.
Preko zlatnih šuma, rijeka
Sad ga putovanje čeka
I borba u životnom boju
Da dokaže habrost svoju.
Mač sjajan o boku nosi,
Žuto lišće mu u kosi.

XXXIII   

Pjesan eto, stiže kraju
O Vitezu i starom zmaju.
Stvari nisu što se čine…
Al’ neka vas to ne brine.
Opet ću vam pričat’ jednom
O onom junaku vrijednom
Što Vitez Jeseni se zove,               
No eto kraja priče ove.

Naslovna fotografija u vlasništvu: Janett Vučeta

O AUTORICI:


Petra Ćurlin rođena je 26. prosinca 1990. u Zagrebu. 2015. godine diplomirala je engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi kao profesorica Engleskog jezika u osnovnoj školi te školi stranih jezika.

Od 2016. godine članica je i kaligrafkinja udruge za oživljenu povijest Viteški red Svetog Nikole iz Varaždina. Osim srednjovjekovnom kaligrafijom, amaterski se bavi i crtanjem te svira violinu u glazbenom sastavu katoličkog pokreta Kursiljo.

Iako je zimsko dijete, najdraže joj je godišnje doba jesen, koja se kao motiv provlači mnogim njezinim pričama i pjesmama. Pod pseudonimom Petra Jelena Balen napisala je roman u stihu na engleskom jeziku The Autumn Knight, nadahnut usmenim pripovijestima srednjovjekovnih putujućih trubadura. O pustolovinama junaka Viteza Jeseni govore i Pjesni o Jeseni na hrvatskome jeziku koje bi jednoga dana trebale biti dio romana u nastajanju iz žanra fantastike.

O ZBIRCI:
Pjesni o Jeseni zbirka je kratkih priča u stihu o pustolovinama tajanstvenog junaka Viteza Jeseni. „Jesen“ pisana velikim početnim slovom predstavlja više od godišnjeg doba – ona je simbol čežnje, putovanja i rastanaka. Pjesni su s jedne strane nadahnute pjesničkim oblikom lai – kratkim narativnim pjesmama ljubavne tematike pisanima dvostruko rimovanim osmercem. Takve su pjesme bile popularne u bretonskoj i provensalskoj usmenoj književnosti srednjeg vijeka. Drugi izvor nadahnuća bile su mi pjesme J.R.R. Tolkiena, naročito The Lays of Beleriand, koje su mi njegovo najdraže djelo. Još jedna pjesnička forma koju sam otkrila na studiju francuskog jezika i koja me nadahnula takozvane su chansons de geste – epovi o legendarnim junacima i njihovim pustolovinama, kao što je Pjesan o Rolandu. Ove su narativne pjesme i spjevove recitirali putujući pjevači uz glazbala kao što je vielle – neka vrsta gusala, srednjovjekovna preteča violine. Pripovjedačica Pjesni je Guslarica, djevojka koja putuje svijetom u potrazi za tajnom Viteza Jeseni, u želji da otkrije istinu o čovjeku koji se krije iza legende. Kako i sama sviram violinu i svijet doživljavam kroz priče, potraga Guslarice za Vitezom moja je osobna potraga za smislom i ispunjenjem čežnji kroz ispredanje stihova i pripovijesti.