Božićna priča: Mlado Sunce

Lada zadrhturi pri pogledu na šumu.

Snijeg još nije ni pao, a hladnoća je već obavila posao i stvorila inje na drveću i tlu koji je poput snijega zabijelio čitavu šumu i tlo pod nogama. Zatim se stvorila i ledena kora koja je zaledila tlo. Zimi je uvijek sve mirovalo, a sada gotovo da i nije bilo daška vjetra.

Stabla i granje škripali su jedino pod vlastitom težinom i pod težinom nježnih iglica. Sve je izgledalo poput kakvog ledenog carstva. Lada udahne oštri zrak koji joj zareže pluća i brzo izdahne. Iz njenih usta iziđe para. Crvenilo joj udari u obraze, njeno tijelo pokušavalo se ugrijati.

O, da, jako je hladno, mislila je djevojčica. Ali neće još dugo.

Onako zabundana i obučena sva od glave do pete u krzna i kože, djevojčica je znala da se tek bliži vrijeme Mladog Sunca i da će zimskoj tami uskoro doći kraj. Ove će godine i ona prvi put u svom mladom životu poći s braćom put Šume na vrlo važan zadatak.

Nije joj to još nitko rekao i potvrdio, ali čula je oca kako raspravlja s majkom i predosjećala je da će to biti baš ove zime. Prošle je godine išao njen mlađi brat, Pavol, sa starijim, Alehom. Ladi to nije bilo po volji, da njen čak godinu dana mlađi brat smije put Šume, a ona ne. Majka joj je rekla da se idući puta mora zauzeti za sebe jer tako sve djevojčice čine, pa je upravo to odlučila učiniti ove godine.

Pogled na zaleđene šumske dveri, kristalno granje i puteljak koji se pod ledenom pokoricom sve više smanjuje i nestaje u šumi – samo ju je više mamio i zvao. Na početku zime, noću ju je budilo pucanje leda koje je dolazilo iz obližnjeg jezera. Duboki i nagli zvukovi plašili su je oduvijek jer su zvučali kao da se sama Majka Morija ili kakva druga božica ili biće budi iz svog drvenog sna, uzdiže se iz Zemljine utrobe i dolazi ka površini. Nana je djeci pričala staru legendu kako je nekada davno neki tamo junak iz njihovog sela u jezeru zarobio nekakvo strašno čudovište koje još uvijek ondje čami u mraku i čeka Sudnji dan kada će se Svarog napokon probuditi iz svog tisućljetnog sna.

-A što čeka? – pitao bi ju Pavol.

-Čeka da nam se osveti i pobije nas. – odvratila je poluslijepa starica.

Djeca bi na to, dakako problijedila, a Nana bi ih tješila time da na Sudnji dan ionako nitko neće biti živ jer će se Svarog probuditi. Tako se Lada sjetila i Nane i stare legende kad god bi čula tumbanje iz jezera. No, sada joj čudovište u jezeru više nije predstavljalo razlog za brigu već to kako će li se izboriti za to da s braćom ode u Šumu.

Šuma je, naime, bila vrlo važno i sveto mjesto, posebice u ovo doba godine. Kako bi pomogli Mladom Suncu da se uzdigne i rodi, starješine su slali svoju djecu kako bi pribavili badnjak i dovukli ga u selo. Činilo se to uvijek nakon zalaska sunca, nekada i u gluho doba noći, a moralo je biti zapaljeno nakon izlaska sunca. Badnjak, mladi hrast, nije bilo uvijek lako pronaći, a zbog velikih hladnoća i dugog puta, nitko nije rado slao djecu na takav važan zadatak. Ipak, netko je morao nastaviti tradiciju, pa je to već godinama obavljao Ladislavov sin, Aleh, kojemu bijaše petnaest godina.

I zbilja, Ladislav uvidje kako ne može više Aleha samog slati u šumu, pa te godine, baš kako se Lada nadala, pošalje sve troje svojih miljenika put Šume kako bi donijeli badnjak i novu toplinu.

Tako se oni otisnu u Šumu, prije toga blagoslovljeni, a kako bi se dodatno osigurao njihov sretan povratak, žrtvovalo se janje da se udobrovolji onaj koji štiti putnike. Nije još bila ponoć kada su krenuli iz sela. Lada je gledala kako se svjetla sela smanjuju u daljini te kako se svijet oko njih mijenja. Ulaskom u Šumu zakoračili su u svijet leda i sve najednom izgubi zvuk. Zaleđene grančice u tlo upijale su sve zvukove pa se djeci učini da se nalaze u kakvoj gluhoj prostoriji. Gotovo da su mogli čuti šum vlastite krvi.

Jedino je njihov vjerni pas svojski njuškao uokolo i probijao se kroz granje te ih vodio kroz noć. Ladin je posao bio da održava svjetlost u lampionu kako bi lakše pronašli put. Aleh je već sam znao put prema mjestu gdje je prošle godine nasjekao badnjaka. Međutim, njegovo lijepo lice sada se mrštilo.

-Moramo požuriti. Pogledajte nebo. – tek što to izgovori, zapuše vrlo snažan vjetar i gotovo ih ponese.

Bližila se snježna oluja, kroz mrežu golih krošanja jasno su se vidjeli crni oblaci teški poput kamenja kako nose svu silinu zime.

Ledeni vjetar bio je tako neugodan da je prolazio kroz toplu odjeću, krzna i kožu i ulazio im u kosti gotovo ih paralizirajući. Jasno je bilo kao dan da će ostati zatrpani ako ne požure i da će potpuno izgubiti utabani put. S pojačavanjem vjetra počeo je i snijeg koji je velikom brzinom pokrivao površine.

-Što da radimo?! – Pavol se nadvikivao s vrištanjem vjetra među granjem.

Sada ih je osim snijega zasipalo i inje koja se odvajalo od granja. Ledeno carstvo raspadalo se svakom korakom, a nasljeđivalo ga je ono snježno. Ladin lampion jedva je još održavao vatru.

-Moramo nastaviti dok još nije sve prekriveno! – vikao je Aleh.

-Ali kako ćemo se vratiti natrag? – pitala je Lada. – Ostat ćemo zatrpani!

-Ja pamtim put, ne brini! – rekao je Aleh.

Bilo je teško razgovarati. Snijeg je sada svojski zatrpavao sve površine, a djeca su se ipak metar za metrom probijala.

-Stigli smo! – odjednom će Aleh, a Pavol i Lada osjete olakšanje.

Dok su njih dvoje stigli, Pavol vukući saonice, a Lada noseći lampion, Aleh je već izvadio sjekiru i sjekao badnjak. Pavol mu je brzo pritekao u pomoć sa svojom sjekiricom, a djevojčica je samo stajala ondje drhtureći pod naletima vjetra. U sebi je gotovo zažalila što je pošla ovamo i pitala se u sebi nije li ova mećava kazna. Lada se nije sjećala da je ikada ovako snažno puhalo.

Samo da se izvučemo i krenemo natrag, mislila je ona.

Trebat će im čitava noć da se još i probiju natrag do sela po ovakvom vremenu. Njena braća svojski su cijepala mladi hrast, a Lada je više od ičega htjela da im može pomoći u tome, samo da završe i pokrenu se iz ove hladnoće. Laknulo joj je kada su krenuli trpati sječu u saonice.

-Lado! Ideš li?! – Aleh je viknuo, a djevojčica se trzne.

Zazove psa i oni krenu put kući, s dragocjenim badnjakom u saonicama. Lada je sada koračala sa starijim joj bratom kako bi mu osvjetljavala put. Aleh je tjerao psa da nalazi put, ali jadna je promrzla životinja njuškala svugdje bez jasnog uspjeha i jedva se sa svojim prekratkim nogama probijala kroz nanose snijega.

-Zatrpalo nas je. – tužno će Aleh. – Pa kako li je samo uspjela onoliko napadati dok smo sjekli?

-Što hoćeš reći? – Lada je pitala, sa strahom u glasu.

-Da ne znamo kojim putem idemo. Nema staze.

-Rekao si da pamtiš put! – djevojčica razrogači oči.

-Nisam znao da će i drveće zatrpati… – mrko će Aleh. – Ali moramo dalje, ne možemo samo stajati tu. Smrznut ćemo se.

Tako oni ipak nastave, bez pravog znanja kamo uopće idu i zalaze. Činilo se kao da su se satima probijali, korak za korakom, nogu ledenih od studeni i vjetra, umorni od naprezanja.

Pavol je prvi stao.

-Ne mogu više! – gotovo je zaplakao. – Noge me bole i smrzavam se. Moram stati…barem malo.

-Moramo dalje, Pavole! – Aleh ga je dizao sa snijega. – Smrznut ćemo se ako ne nastavimo.

Pavol nije reagirao. Aleh pogleda sestru.

-Možda da samo malo stanemo? Samo trenutak? – Lada ga je molila pogledom. – I ja sam umorna. Molim te.

Aleh je ljutito uzdahnuo. Od svih trenutaka, to je bio trenutak u kojem nije smio popustiti.

-Trenutak. – rekao je kratko. – Samo trenutak.

Međutim, kako to biva inače, trenutak se pretvori u mnogo više. Pavol je bio gotovo zaspao, a i Lada je polagano odlazila sviješću negdje drugdje. Aleh ih je već više puta dozivao da krenu, ali i njegove su noge već otkazivale poslušnost te ih je jedva pomicao. Nekako se uspio pridići i odteturati kroz snijeg do mlađeg brata. Ladin lampion još je davao neku vatru i to Alehu da ideju.

-Lado, Pavole. – tresao ih je. – Lado! Pavole! Brzo!

-Što je? – djevojčica otvori snene oči, trepavica bijelih od snijega. – Idemo li? Ja ne mogu…ne mogu dalje.

-Lado! Dođi mi pomoći! Moramo se ugrijati. Oluja jenjava.

-Kako? – Lada je dolazila k sebi, ali i dalje se nije micala.

-Moramo zapaliti badnjak. – ozbiljno će Aleh. – Odmah!

-Ali kako ćemo, nije suho…još je noć, ne smijemo… – mrmljala je, ali brat je nije slušao.

Nogama je stao razgrtati snijeg i vikao kako bi se Pavol probudio. Kada se počela u toj rupi nazirati zemlja, zgrabi jedan svežanj mladog badnjaka, baci ga ondje i iz sestrinih ruku uzme lampion te s jednom granom pokuša doći do vatrice koja je plesala unutar svega, sve jača kako je oluja jenjavala. Nije mu polazilo za rukom. Drvo je bilo odviše mokro, ali dječak se trudio.

Najednom, vatra kao poludjela, bukne i njegovo vidno polje ispuni zlatna svjetlost. Pronađe se kako leži na podu, lampion razbijen na obližnjem korijenu drveta, ali je zato vatrica, kao nekom magijom potpomognuta, nesmetana od vjetra i vlage, plesala održavajući se na grani mladog badnjaka.

Aleh se teškom mukom pridigne, udova teških od hladnoće pa prenese tu vatricu na svoj svežanj koji je čamio u rupi. Tu se vatra kao pomahnitala uhvati za drvo i stane gorjeti kao da je suho poput baruta. Dječak nije mogao doći k sebi.

-Pavole! Lado! Dođite! – viknuo je, ali njih dvoje se nisu odazivali.

Pavola je prvog dovukao do vatre, dječak je bio gotovo ukrućen od studeni, hladnih obraza i zatvorenih očiju. Lada je nekako uz bratovu pomoć doteturala do vatre i njene oči se ozare kada ugleda vatru nasred šume zatrpane u snijeg.

-Kako lijepo gori… – tepala je Lada. – Božić Svarožić nas je posjetio.

Sjedili su tako oko vatre, a Lada je tepala Svarožiću, turajući ruke sve bliže vatri. Aleh je obgrlio Pavola kako bi se ugrijao. Šuma je bila tiha, zvukovi vjetra zamrli su u daljini, otprašili negdje daleko, a ostavili su samo snijeg i led. Činilo se da je i zora na vidiku jer otkud bi inače dolazila takva snažna svjetlost? Zlatne zrake udarale su o površinu snijega i grijale djecu.

-Mlado Sunce. – Lada je nastavila s tepanjem. – Eno, Svarožić! Ipak nije ljut što smo prije Sunca zapalili badnjak.

Aleh se okrene, a kad ono, iza njih, u bogatoj zlatnoj kočiji, sjedi Svarožić u halji od vatre i zrači takvom toplinom kakvu nisu iskusili ni za ljetnih dana. Najednom u šumi postade vrlo vruće.

 -Došao si nas ugrijati, Svarožiću? – sneno će Aleh. – Ugrij našeg brata. Zaspao je od hladnoće.

Svarožić bez ijedne jedine riječi istupi iz svoje kočije, a djeci je to bilo toplije što je Svarožić bio bliže. Jedva da su ga od siline svjetlosti mogli pogledati u oči i vidjeti mu lice.

-Kako je vruće… – tepala je Lada. – Moram skinuti kaput.

Alehu u nekom kutku uma zazvoni kako to možda i nije najpametnije, ali bilo je tako vruće.

Mogao bih i ja skinuti kaput, mislio je.

Svarožić ništa nije govorio. Bio je tako visok, mogao bi biti i drvo, mislila su djeca. Sjeo je pokraj njih, pojačao njihovu jadnu vatricu i uzeo Pavola koji je spavao dubokim snom. I Lada i Aleh se požele ugrijati pa se i oni smjeste kod njega u krilo. Svarožić je samo sjedio ondje s njima i šutio.

Uskoro će i naši roditelji doći, mislila je Lada utapajući se u polusnu, A što će onda pomisliti? Past će u nesvijest.

Djeca tako zadovoljno zaklope oči dok ih je Svarožić čuvao. Zvukovi su zatihnuli, pucketanje vatre je jenjavalo sve više i zora je rudila negdje na horizontu. Djeca nisu ništa vidjela niti čula.

Jedino je još pas, vjerno i prestrašeno, lajao i lajao, a zvonki je lavež odzvanjao snježnim prostorom.

Tako su ih i našli, na kupu, zagrljene i hladne. Na licima im je bio smiješak, kao da je smrt bila blaga i topla. Starima je bilo jasno, jadna djeca su se smrznula. Jedino je jedna stvar u svemu tome ostala neobjašnjena, a svako objašnjenje bilo je van pameti.

Naime, u velikom krugu oko njih i njihove lomačice nije bilo snijega. Otopio se.

Okruživala ih je samo mokra zemlja.

O AUTORICI: Lou Masacky
Ja sam djevojka koja voli pisati. To me opisuje samo u jednom djeliću, doduše. Formu kratke priče najviše volim, ali među mojim radovima nalaze se i romani. Studiram, pišem, pjevam u zboru, fotografiram i čitam. Moji interesi kreću se od apstraktnih i subjektivnih stvari poput umjetnosti i filozofije, pa do onih objektivnih područja poput prirodnih znanosti. Nema jedne stvari u kojoj se pronalazim, moji interesi raspršeni su po svemu na što naiđem i to je ono što volim kod sebe. Te stvari volim ukomponirati u svoje pisanje pa se među temama o kojima pišem nalazi doista svašta. Do sada sam svoje radove objavljivala na Wattpad profilu pod pseudonimom po kojim se i ovdje nalazim. Nadam se da će svi koji čitaju izvući ponešto iz svake priče i teksta jer to i jest njihova poanta, makar često bila skrivena između redaka. “

One thought on “Božićna priča: Mlado Sunce

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s