Božićna priča: Bogovi šume

Kada je Nikola te jeseni napunio dvanaest godina, otac Boris rekao mu je da je sada dovoljno odrastao da mu može pomoći u njegovom poslu.

Nikola nije imao ništa protiv bilo kakvog posla, čak ni protiv posla kakav je bio očev. Boris je bio noćni čuvar i preko godine obavljao je različite poslove, no jedan od najtraženijih poslova svake zime bio je upravo noćni čuvar na farmi božićnih jelki. Nikola mu je trebao pomoći samo nekoliko večeri, a Boris ga je odmah upozorio da posao nipošto nije zanimljiv i da je vrlo neugodan. Nadgledati čitavu farmu jelki na sve oštrijem prosinačkom zraku nije bilo nimalo jednostavno. Zato su se njih dvojica zabundali od glave do pete i pošli na svoje radno mjesto oko deset sati navečer.

Farma božićnih jelki nalazila se van njihovog malog gradića. Put u drndavoj kočiji trajao je tek pola sata, a Nikola je sa zanimanjem promatrao kako se gradski izgled pejzaža sa sivim i mokrim zgradicama i tvornicama pretvara u onaj seoski, zaleđen i već gotovo u potpunosti prekriven snijegom. Slabo se to vidjelo pod noćnom zavjesom, ali bijeli snijeg kao da bi zasvijetlio kad god bi do njega doprlo svjetlo lampaša koje je konjima osvjetljavalo put. Noćni zimski zrak postajao je sve hladnijim i hladnijim. Dječak je mogao vidjeti kako se konjima svakim izdisajem iz nozdrva izdiže para pa zadrhturi. Nekako mu se omilio posao već i prije nego što su stigli ondje.

No, sada više nije bilo natrag.

Pred ulazu u farmu koja je bila ograđena ogradom, dočekao ih je vlasnik, gospodin u teškom kaputu od vune, s kapom na glavi i crvena nosa. Pušio je lulu i zadovoljno gledao kako Nikola i Boris izlaze iz kočije. Boris je platio vozaču, pa ovaj sjedne, zamahne uzdama i odveze se natrag u noć.

Čovjek se predstavio kao Bojan te ih je proveo kroz farmu, pokazao im kućicu u kojoj će moći boraviti kada postane prehladno tamo negdje oko ponoći. Nikola je uvidio kako se Bojan i njegov otac očito već poznaju jer su se srdačno rukovali na početku te su poput starih poznanika razgovarali o poslu. Nikola ih je samo slijedio ne govoreći ništa. Nije se htio odvojiti od dvojice muškaraca jer je farma božićnih jelki izgledala prilično sablasno. Drvca su nestajala u daljini i tvorila za dječaka čudovišne oblike. Imao je dojam da se može izgubiti među njima i da nikada ne bi pronašao put natrag. Nije ga tješila ni pomisao na to da je farma vjerojatno ograđena sa svih strana, a tome nije pomagala ni vrlo bliska prisutnost šumetine kraj koje se smjestila farma.

Zbog vlastite nizine i visine božićnih jelki, Nikola nije vidio gdje ograda razdvaja dvije šume pa su one u njegovom umu ostale spojene. Da bi stvar bila gora, gospodin Bojan krenuo je, vrckavo pogledavajući u Nikolu, pričati kako svake zime imaju provale i da se nikada ne uđe u trag nestalim drvcima koja bivaju pritom ukradena.

-Neki moji zaposlenici kažu čak i da je sve ovo ukleto. Neki vele da su vidjeli kako nešto vuče drvca u šumu kako bi sebi šumska bića okitila drvca za Božić. Ko da nemaju dovoljno šume pa još kradu naše, prisvajaju si sve što je šumsko, kao Lesnik. Tako ti oni to okite pa ako dovoljno kasno ostaneš budan na rubu farme, možeš vidit kako se preko u šumi pale svjetla i svjećice. To svijetle ta naša drvca koja je ukrala šuma.

Tu je Bojan začepio, a Nikola je slušao razjapljenih usta. Sklopio ih je tek kad su dva muškarca prasnula u smijeh. Bojan ga je muški potapšao po ramenu.

-Dobro je, mali, malo te zafrkavam. Ima provala, ali ovo su sve bapske priče. Samo se ti drži starog.

-Ajde, dosta je bilo, još će ti povjerovat. – odgovorio je Boris i tu je za dvojicu muškaraca bio kraj bapskim pričama o drvcima koja sama odlaze u šumu.

No, ne i za Nikolu.

Prve noći nije mu padalo na pamet odvajati se od oca. Ionako se nije imalo puno ni za raditi. Nikola je većinu noći proveo u kućici jer je vani sa svakim satom postajalo sve hladnije i hladnije. Boris bi tek s vremena na vrijeme izašao iz kućice provjeriti je li sve u redu na farmi. Oko dva ujutro, Nikoli se prispavalo pa je objavio ocu da ide prošetati kako bi se razbudio. Tako se on hrabro sam uputi van i hladnoća ga razbudi iste sekunde. Sve je bilo tiho, nije se mogao čuti ni najmanji zvuk. Drvca koja su ga okruživala stajala su savršeno mirno kao zaleđena.

Nikola se pokrene i odšeće među stabla. Planirao se za nekoliko metara okrenuti i vratiti se natrag kad li začuje nasilan i nagao zvuk. Dječak se ukipi, a srce mu preskoči jedan udarac. Pažljivo je osluškivao. Zvuk trganja drveta dolazio od nekud s farme. Tad odluči biti kukavica pa brzo otrči k ocu u kućicu i obavijesti ga o tome što je čuo.

Boris je brzo reagirao pa je za nekoliko sekundi već bio vani. Nikola istrči za njim da mu kaže otkuda je možda došao zvuk, ali tad se ukipi.

Više se ništa nije čulo.

Boris tiho reče dječaku da se vrati u kućicu i zaključa se, a ovaj ga odmah posluša. Nestrpljivo i sa strahom je motrio u noć čekajući kada će se njegov otac vratiti. Borisa nije bilo skoro sat vremena, a kada se vratio objavio je da nedostaje jedna jelka.

-Neko ju je iščupo iz zemlje i odvuko. Nemam pojma kako su je odnijeli tako brzo, ali nema je. Morat ću Bojana obavijestit.

To se dogodilo prve noći.

Nikola je sa strepnjom sljedećeg dana putovao s ocem na još jednu noćnu smjenu. Bojan se nije previše začudio onome što se dogodilo prošle noći, ali svejedno im je rekao da pripaze.

-Možda napokon te seronje uhvatimo na djelu. – rekao je dok mu je dim od lule izlazio iz usta.

Međutim, kako pripaziti na nešto što ne vidiš i ne čuješ dok se ne dogodi?

Bilo je to važno pitanje jer se ista stvar ponovila i druge noći. Jedina je razlika bila u tome što su ovoga puta iz zemlje, zajedno s korijenom, išupane čak tri jelke. Nikola je vidio na svoje oči zemlju razasutu oko dubokih rupa u zemlji koje su zjapile poput kakvih crvotočina. Boris je psovao i lampašem osvjetljavao okolinu. Nije se puno obazirao na tragove zemlje.

Vodili su prema šumi.

Sljedeće noći Bojan im je nabavio psa, nekakvog utreniranog lovačkog psa, mješanca brzog poput vjeverice. Bio je smećkast i siv u isto vrijeme, a oči su mu bile neobično žute, kao jantarne. Nikolu su podsjećale na svjetlo lampaša i božićnih svjećica.

-Ovaj valjda bolje čuje od svih nas zajedno. Moći će vas upozorit. Izgleda da su si ove godine s tom krađom dali oduška jerbo do sad nisam moro nabavljat nikakve živine. Do Božića će mi pola farme pokrast. – govorio je Bojan crvenih obraza.

Pas doista jest pomogao, ako se pod pomoći računa da je sljedeće noći ukradena tek jedna jelka. Tri su bile gotovo na pola iščupane iz zemlje, ali ih je omeo lavež psa. Ostavljene su tako da vise i klate se poput babinog zuba. Boris je poslao psa da slijedi tragove, ali sve je prestajalo kod ograde. Ondje preko bila je samo šuma, veličanstvena i prekrivena snijegom.

Nikola se pitao što bi pronašli da zakorače ondje. Pitao se ima li istine u Bojanovoj pričici od prije par dana.

Unatoč još jednoj krađi, Bojan je bio zadovoljan, ali nije ni na tren spominjao bilo kakva šumska bića. Dao im je upute da zadrže psa i nastave.

-Do Božića se valjda izdržat, boga ti. – rekao je umjesto pozdrava i ostavio ih ondje same.

Nikola se nadao da hoće jer je to bila zadnja noć, Badnjak.

Otac je sada mnogo češće izlazio van u pratnji psa i lampaša. U jednom trenutku počelo je sniježiti, pa je to omelo njegov dobar duh. Dječak je uvidio kako Boris ima umorne oči s vrlo tamnim krugovima. Kad god bi ušao u toplu kućicu, bivao je sve umornijim jer bi ga toplina uspavala. Par puta je već zadrijemao pa se trgnuo iz sna i pošao van u obilazak.

Onda je i po peti put zaspao i nije se više budio.

Nikola je sjedio ondje sa psom, a jedini zvukovi bili su očevo hrkanje i dahtanje psa. Pogledao je van, kroz noć. Snijeg je još tiho sipio, svjetlucajući na svjetlosti kućica koja je bacala toplinu van, a mogao je vidjeti tek onoliko do kuda je dopirala svjetlost iz njihove sobe. Sve jeo stalo bilo u mraku.

Odjednom, učini mu se da se među drvcima nešto miče.

Dječak se uspravi, a na tu se reakciju uznemiri i pas pa se iz ležećeg položaja uspravi u onaj spreman za trk. Pogleda bolje.

Ne, ničega nije bilo. Samo jelke i snijeg.

Pogleda oca i pogleda van.

U sljedećem trenutku već je stajao vani s lampašem u rukama, škiljeći od sitnog i suhog snijega koji je padao pa se u pratnji vjernog psa zaputi prema ogradi koja je odvajala šumu od farme. Uz koračanje je čuo one dobro poznate zvukove, ali ovoga puta nije zastao. Morao je saznati tko to krade drvca. Zamišljao je neku velikodušnu nagradu koju bi mu dao Bojan kada bi uhvatio kradljivce na djelu.

Znao je da je svaka krađa do sad vodila do ograde pa se zaputi ravno ondje. Zbilja, trag zemlje od iščupanog drveta već je bio ondje, a Nikola je kroz snježnu zavjesu motrio na to kako se jedna jelka, vođena nekom silom, vuče u šumu i nestaje među drvećem.

Nikola pozove psa pa njih dvojica zajedno krenu put šume. Dječak je jedva vidio u  mraku, ali uzdao se u psa koji je samo trčkarao prema naprijed vođen nekim nepobitnim mirisom, tragom. Obojica se naglo zaustave kada negdje u daljini ugledaju topla svjetla kako se pale jedna za drugim. Bilo je to u potpunosti bez zvuka, sasvim sablasno.

Dječak poželi poći prema naprijed i pogledati u čemu se radi. Slijedio je svjetla i našao se među desetcima božićnih jelki, ukrašenim božićnom svjetlima i ukrasima. Nikola je plitko disao od uzbuđenja, prizor je u njemu izazvao divljenje.

Tko je ovo učinio?, pitao se.

Nikola i pas bili su jedina živa bića ondje, drvca su svijetlila sama za sebe. Dječak je svakog časa očekivao da će netko iskočiti iza drveta, objasniti tu neukusnu šalu i da će poći kući. Međutim, nitko se nije pojavljivao i zato je još uvijek koračao među ukradenim jelkama. Pas se odjednom negdje zagubio i ovaj ga je stao dozivati. Poželio se vratiti natrag. Čudno je bilo stajati na svom tom silnom svjetlu nasred šume, ne čuti ni zvuka niti vidjeti kraja tom čudu.

Koračao je tako sam još nekoliko trenutaka kad li mu netko stavi ruku na rame i dječak se uplašen okrenu. Ugleda starca visokog preko tri metra. Brada mu je dosezala do tla i vukla se po snijegu pa je bila mokra i puna lišća, granja i uvelog cvijeća. Na sebi je imao običnu halju i veliki hrastov štap. Ruka mu je bila stara i naborana, ali dlan utješno topao, topao poput pećice u hladno zimsko jutro ili pak zrake sunca kroz sive oblake. Nikola promotri sve to i bez riječi pronađe starčeve oči.

Oči…, mislio je dječak.

Bile su žute, poput božićnih svjetla na jelkama, poput jantara. Njihova žuta toplina je bila zadnje čega je sjećao.

*

Nikola osjeti tvrdu podlogu pod obrazom i nešto mokro. Trgne se i uspravi. Otac ga je budio. Ogleda se oko sebe.

Nalazio se u kućici, na farmi božićnih jelki. Pogleda vani. Bilo je jutro, božićno snježno jutro.

-Što se dogodilo? – bio je prvo što je upitao, misleći na jelke i svjetla, čudnog starca i šumu.

-Izgleda da smo obojica zaspali. – Boris je odgovorio.

Nije spominjao da je Nikola bio vani ni bilo što od onoga što je vidio. Nikola ga je već htio upitati o tome, kad ga njegov otac prekine.

-Uskoro će Bojan doći, pa idemo kući, proslaviti Božić. Znaš li možda gdje je pas?

Nikola nije znao. Zadnji put vidio ga je u šumi.

Ako sam ikada i otišao u šumu…, mislio je dječak. Sve se sada činilo kao neki san, ali bilo je i tako stvarno. Jasno se sjećao svojih koraka, svjetala i hladnoće snijega na obrazima. I starca, koji je bio tako visok, nemoguće visok. I njegova toplog dlana. I dalje kao da ga je osjećao na ramenu.

Što li je to bilo?, mislio je Nikola.

Bojan je stigao, ali psa nisu pronašli. Nakon te noći, drvca više nisu nestajala, ali nikada nisu ni našli ona koja jesu. Nikola je spominjao nešto o šumi i svjetlima, a Bojan je rekao da su i šumu pretražili.

Ondje nije bilo ničega.

Ni tragova, ni jelki, ni svjetala u daljini. A nije bilo traga ni nestalom psu. Samo snijegom prekrivena šuma, zaogrnuta u mrtvu tišinu.

O AUTORICI: Lou Masacky
Ja sam djevojka koja voli pisati. To me opisuje samo u jednom djeliću, doduše. Formu kratke priče najviše volim, ali među mojim radovima nalaze se i romani. Studiram, pišem, pjevam u zboru, fotografiram i čitam. Moji interesi kreću se od apstraktnih i subjektivnih stvari poput umjetnosti i filozofije, pa do onih objektivnih područja poput prirodnih znanosti. Nema jedne stvari u kojoj se pronalazim, moji interesi raspršeni su po svemu na što naiđem i to je ono što volim kod sebe. Te stvari volim ukomponirati u svoje pisanje pa se među temama o kojima pišem nalazi doista svašta. Do sada sam svoje radove objavljivala na Wattpad profilu pod pseudonimom po kojim se i ovdje nalazim. Nadam se da će svi koji čitaju izvući ponešto iz svake priče i teksta jer to i jest njihova poanta, makar često bila skrivena između redaka. “


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s