Božićna priča: Kako dugo nije bilo snijega

Katinu je probudila bjelina.

Sasvim sporo i uz napore otvorila je oči koje ispuni blještavilo.

Snijeg…, pomisli starica. Kako dugo nije bilo snijega!

Krevet joj je gledao ravno kroz velika staklena vrata koja su vodila na maleni balkončić. Nekoliko minuta samo je ležala i oči utapala u bjelini. Snijeg trenutno nije padao, mora da je zabijelilo preko noći. Kad li sam zadnji put vidjela snijeg?, razmišljala je.

Najednom se sjeti da bi zbilja trebala ustati. Pogleda na sat. Kazaljke su mirno kružile, a one najsporije pokazivale su već osam sati ujutro. Na tren se tek zapita tko li je onda razgrnuo zavjese u njenoj sobi, ali sjeti se svog muža kojeg nije bilo nigdje na vidiku pa zaboravi na to. Vjerojatno je ustao još mnogo ranije i otišao.

Pa kamo bi otišao?, pomisli, ali vrlo brzo nakon toga sjeti se pogledati u kalendar. Na očima namjesti naočale s debelim staklima i okvirima i umiri se kako bi pročitala datum na kalendaru.

-Ah! – grakne starica. – Pa sutra je Badnjak! Nije ni čuo da je Viktor već na nogama! A mene je pustio da spavam.

Mrmljala je za sebe i ustala. Na pameti joj više nije bio ni snijeg ni kada ga je zadnji puta vidjela već samo koliko ju je posla čekalo. Trebalo je pospremiti kuću, usisati prašinu, izvaditi božićne ukrase, stolnjake. A tek hrana! U sebi je psovala Viktora dok se izvlačila iz kreveta i oblačila.

Za doručak je, sebi za nagradu i energiju, odlučila pripremiti ono što već dugo nije jela, a voljela je. Katinin omiljeni doručak bio je onaj najjednostavniji – kruh namazan maslacem i kakvim pekmezom. Može i kava ili toplo mlijeko. To je za nju bilo to.

Žvakala je svoju šnitu kruha i ponovno prazno zurila u bjelinu razmišljajući o tome što je čeka sve. Nije znala ni otkud početi pa je zato prvo krenula izvlačiti božićne ukrase.

Moram Viktoru reći da moramo po jelku, mislila je dok je prašnjave zveckave i šuškave kutije izvlačila iz ormara. Sve ih je odnijela na balkon i obrisala krpom te ih vratila natrag u dnevni boravak.

Kada je to riješila, dala se na usisavanje kuće. To joj je oduvijek bio najmrskiji posao, ali to se jednostavno moralo učiniti. Ne može goste, unuke i djecu pustiti u prašnjavi stan. Trebalo joj je dugo da usisa svaki kutak, a zatim se odlučila uhvatiti u koštac s kuhinjom i hranom. Umalo je ciknula kada je ugledala sadržaj frižidera. Bio je prazan kao pustinja.

Na telefon je pokušala dobiti Viktora, ali on se nije javljao, glasilo je da je broj trenutno nedostupan.

Ne mogu sama nikamo po ovom snijegu, pomislila je Katina. Slabe su mi noge, još ću pasti i slomiti nešto. To bi tek bilo veselo!

Odluči zato pripremiti si lagani ručak kad već ništa korisno za sutrašnji dan nije imala dostupno. Sat je već otkucavao podne, a ona se naradila kao životinja dok je ovaj bio tko zna gdje umjesto da joj pomogne.

E, pa i zaslužila sam jedan rani ručak, zadovoljno je pomislila i stala spremati ono što se spremiti dalo.

Dok je ručala, oprala suđe i osušila ga, sat je već otkucavao pola dva popodne. Vrijeme leti.

Ma gdje li je taj mamlaz?, mrštila se, ali nije imala ni puno snage za ljutnju.

Hvatao ju je umor nakon svog tog rada i pojedenog ručka pa odluči otići u svoju sobu i odmoriti.

-Ne smijem zaspati. – govorila je samoj sebi dok se uspinjala na krevet.

Kako bi upravo ostala budna, upalila je televiziju i vrtjela programe. Htjela je neko blagdansko raspoloženje jer sutra je ipak Badnjak pa se zaustavila tek kada je naišla na nekakav božićni film. Gledala ga je i slušala s pola uha. Oči su joj se krenule sklapati i glava padati u stranu. Na sekundu je čak i usnula, a u pozadini su se čuli zvukovi božićnog filma.

Trznula se.

E, nećeš spavat, Katino, bogami nećeš, pomislila je pakosno sama sebi, a ujedno i zadovoljno s time kako je samu sebe preduhitrila i spriječila vlastiti popodnevni drijemež.

A toliko je još posla ostalo! Moram opet zvati Viktora. Već je sigurno prošlo tri, rekla je u sebi i krenula ustajati.

Tada na svom noćnom ormariću ugleda nekakvu omotnicu. Katina je sumnjičavo uzme u ruke i pregleda. Nije se sjećala da je ujutro ležala ovdje. Pronađe svoje naočale s velikom dioptrijom i bolje pogleda što to ima u rukama. Bila je to nekoć bijela, a sada žuta, potpuno dosadna omotnica. Bila je naslovljena na nekog tko se zvao Katina Bjur.

Ovo je neka greška, rekla je starica u sebi.

Katina se svakako zvala Katina, no njezino prezime je bilo nešto sasvim drugo. Nije poznavala nikoga imena Katina Bjur. Pa ipak, adresa kuće bila je točna pa odluči otvoriti omotnicu. Papir je šuškao dok ju je otvarala. Ljepilo se iznenađujuće lako odlijepilo, bilo je to kao da je samo pismo staro najmanje deset ili dvadeset godina.

Ondje se nalazilo samo rukom ispisano pismo koje Katina stane čitati. Čitala je i čitala, a zatim graknula svojim staračkim glasom i od šoka sjela na svoj krevet. Nekoliko je minuta Katini trebalo da dođe k sebi, a zatim ponovno podigne pismo i pročita ga.

Bože…, pomisli ona. Oskar…pa naravno!

I odjednom kao da se više nije nalazila u svom stanu već u svojoj rodnoj kući u Malom selu kraj Velikog grada. Ondje je živjela kao djevojčica, a Oskar…Oskar je bio dječak, njen prvi susjed. U nosnice joj se uvuče miris starog namještaja i u uši draži seoskih zvukova i tišine.

Pred kućom, na onoj bjelini, vidjela je dječaka zabundanog od glave do pete u šal, kaput, tople čizme i kapu. Tek je stavljao rukavice na promrzle prstiće, a onda u njen vidokrug uđe i plavokosa djevojčica. Prigušeno je čula dječaka kako izgovara djevojčičino ime.

-Katina!

Oskar…, staroj se Katini motalo po glavi.

U rukama osjeti požutjeli papir na kojem se bila ispisana izblijedjela slova. Koliko li je dugo ovom pismu trebalo da stigne?, sneno je mislila dok je pogledom pratila dvoje djece kako odlaze i nestaju u bjelini.

Draga Katina,

Žao mi je što sam otišao tako bez pozdrava…

Oskar je bio Katinin jedini prijatelj. Sve su činili zajedno i mislila je da će zauvijek biti zajedno. Onda je jednoga dana Oskarova obitelj odselila bez riječi i nikada ga više nije vidjela. Staričine naborane ruke tresle su se od šoka, šoka da sada drži njegovo pismo u ruci. Pismo koje je bilo zagubljeno tko zna gdje i pismo koje je čamilo sve do sada u nekoj vreći ili kutiji.

Katina je mislila da nikada neće zaboraviti Oskara, ali ipak jest. Svakim danom njeno je sjećanje na njega bljedilo sve više dok nije potpuno nestalo.

Ponovno pogleda pred sebe, još uvijek su je misli vodile u njenu rodnu kuću. Vidjela je sebe i dječaka kako se igraju na livadi, šeću i drže se za ruke. Koža im se nije doticala, imali su rukavice, bila je zima.

Starica na koži i prstima osjeti toplinu i pomalo grubi dodir tih vunenih rukavica koje je tada nosila. Pikave vunene rukavice, pomisli sa smiješkom. Kao da ih je i sada nosila na rukama, tako jasno ih je osjećala.

Oskar joj je ponekad dao svoje, kada bi ih ona zaboravila u kući. Tada bi se grudali, a on od snijega ne bi osjećao blijede i ukočene prste, pa bi ih zajedno, kada je igra bila gotova, grijali i puhali dok ih ne bi ponovno počeo osjećati.

U ruci sada više nije osjetila bockanje vune već ponovno omotnicu.

Ah, pismo…, pomislila je.

Oskar je pisao da je bilo hitno odseliti i da joj se htio javiti, ali nije nikako dospio i učiniti to. Nije mogao ni samo tako pješice doći. Imali su samo deset godina. Bilo je to tako davno, a Katina ni prema datumu i godini više nije bila sigurna koliko je to davno ostalo iza nje.

Kako sam samo mogla zaboraviti…, sneno će starica u sebi, a na svom obrazu osjeti toplu suzu.

To je prene, a njenim cijelim tijelom prođe trzaj.

Probudila se.

-Gospođo Enberg? Malo ste zadrijemali. Vaš muž je došao. – čula je topli ženski glas odmah kraj svog lijevog uha.

-Viktore… – sneno će Katina. – Napokon si došao.

-Tu sam, Katino. Zaspala si?

-Aha…pronašla sam pismo, Viktore. Od jutra te nije bilo pa sam čistila i pospremala. Trebamo i jelku nabaviti. Pronašla sam pismo.

-Kakvo pismo? Jesi li se sjetila uzeti tablete?

-Sad ću ti ga pokazati. Okretala se u krevetu ne bi li ga dohvatila. Nije ga mogla pronaći.

-Ne znam gdje sam ga sada zametnula. Pokazat ću ti ga sutra. Sad ionako imamo previše posla, sutra je Badnjak, a tebe nema cijeli dan. I zvala sam te…

Starica je pričala i pričala, Viktor je slušao, u hodniku su odjekivali drugi glasovi i škripale klompe na tek obrisanom podu, a vani je sipio snijeg.

*

Katinu je probudila bjelina.

Sasvim sporo i uz napore otvorila je oči koje ispuni blještavilo.

Snijeg…, pomisli starica. Kako dugo nije bilo snijega!

O AUTORICI: Lou Masacky
Ja sam djevojka koja voli pisati. To me opisuje samo u jednom djeliću, doduše. Formu kratke priče najviše volim, ali među mojim radovima nalaze se i romani. Studiram, pišem, pjevam u zboru, fotografiram i čitam. Moji interesi kreću se od apstraktnih i subjektivnih stvari poput umjetnosti i filozofije, pa do onih objektivnih područja poput prirodnih znanosti. Nema jedne stvari u kojoj se pronalazim, moji interesi raspršeni su po svemu na što naiđem i to je ono što volim kod sebe. Te stvari volim ukomponirati u svoje pisanje pa se među temama o kojima pišem nalazi doista svašta. Do sada sam svoje radove objavljivala na Wattpad profilu pod pseudonimom po kojim se i ovdje nalazim. Nadam se da će svi koji čitaju izvući ponešto iz svake priče i teksta jer to i jest njihova poanta, makar često bila skrivena između redaka. “

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s