Intervju: Iva Kolega – autorica mračnog psihološkog trilera "Sjeme tame"

Za početak jedno jednostavno, vrlo vjerojatno i najučestalije pitanje s kojim se susrećete; Kako i zašto ste odlučili ući u spisateljske vode?

Još kao mala voljela sam čitati i već onda sam poželjela postati spisateljica. Okružena knjigama u svojoj sobi, pretvarala sam se da radim u knjižnici. Hrvatski mi je bio najdraži predmet. Dok bi neki u razredu zaspali slušajući analizu neke pjesme ili teksta, ja sam uživala, meni je to bilo super zanimljivo. Krajem osnovne škole, otipkala sam na pisaćoj mašini dva romana koja još uvijek čuvam. Rečeno mi je od strane dvoje književnih profesionalaca koji su ih pročitali da imam talent te da, ako budem ustrajna, jednog dana mogu objaviti knjigu. Čak mi i u natalnom horoskopu stoji da imam talent baš za pisanje. Zgodna crtica iako u horoskope ne vjerujem – previše su uopćeni, posebno kada ih piše žena ženi kao što je bilo u mom slučaju.

Knjiga „Sjeme tame“ u više navrata ispituje granice, čak i onih čitatelja s „jakim želucem“. Kako i kada je nastala ideja za roman?

Ideja za „Sjeme tame“ nastala je prije nekoliko godina kada sam pročitala jedan novinski naslov i pomislila; od ovoga bi se mogla napisati knjiga. Tu ideju sam zatim spremila među svoje bilješke gdje je doslovno čekala pravo vrijeme za realizaciju. Na pisanje me u jesen 2017. konačno potaknuo jedan istinit slučaj, medijski jako popraćen i koji se odvijao u mom rodnom gradu. Očito je činjenica da se sve odvijalo u mojoj blizini bila moj pokretač.

Okosnica radnje je disfunkcionalna obitelj u kojoj je prisutno nasilje. Zašto baš ta tema?

Dakle, osim što sam nakon čitanja gore spomenutog novinskog naslova, odmah smatrala da imam dobru ideju za knjigu,  na obrađivanje baš te teme dodatno me potaknula činjenica da je ona, nažalost, vječno aktualna i da se o njoj premalo govori. Općenito me u književnosti i filmovima više privlače mračne teme koje propituju koliko ljudi mogu biti zli, nakazni, bolesni i zašto takvima postaju. Rečeno mi je da su kod mene „krivo spojni hardver i softver“, da se iza nježne fizionomije skrivaju mračne i cinične misli i zaokupljenost takvim temama. Što da kažem – izgled nekada zaista vara!

Na koricama knjige je navedeno da ste roman bazirala prema istinitom događaju. Koji segmenti su stvarni?

Ne mogu reći  konkretne pojedinosti da ne odam previše, iako znam da su mnogi i koji nisu čitali knjigu upoznati s njenom tematikom, pa se „Sjeme tame“ odnosno „Seme mraka“ spominje kao „ona“ knjiga. Zato mogu najkraće reći: nasilje koje se spominje u knjizi je stvarno kao i neke njegove posljedice.

Je li roman u ijednom aspektu povezan s vašim životom te jeste li nekog lika gradili na osnovu vaših osobina i stavova?

U „Sjemenu tame“ kao i u mom prvom romanu „Ljubavnoj gladi“ ima mojih doživljaja i stavova koje iznosim kroz likove. Recimo Iris mrzi vjetar, ja ga također ne podnosim, pušila sam pa mi je poznata žudnja za cigaretom jer su svi likovi u romanu, osim Luke, pušači.

U mojim knjigama ima potpuno izmišljenih dijelova, onih istinitih te onih koji su miks između to dvoje. Mislim da dosta pisaca piše na taj način, samo se omjeri tih dijelova mijenjaju. U šali mi je rečeno (a u svakoj šali ima malo istine) da preda mnom ne treba mnogo pričati jer ću sve ubaciti u neku knjigu. Ali te osobe možda se ne bi ni prepoznale u nekom mom tekstu jer ljudi nekad uključe svoje psihološke obrane i ne vide se u onome što im se ne sviđa.

Možemo reći da je vaša karakterizacija likova (pogotovo Saše i Iris) stereotipna za psihološki triler. Tokom stvaranja, jeste li se toga pribojavali?

Nisam, bitno je da su likovi dobro razrađeni, tada njihova stereotipnost nije problem. Netko može opisivati takve likove ili nešto drugo što je već milion puta opisano, ali je bitno kako će  to uraditi, kakav osobni pečat će ostaviti.

Iris i Saša su namjerno stereotipni jer su njihove osobnosti u takvom braku uobičajene. Vezano za Sašu, ipak postoji jedna posebnost: on jedini progovara u drugom licu jednine pa se na taj način glas tog psihopata razlikuje od glasa ostalih likova u knjizi. Primjer: „Mora da si se zatim tako raskrvavljenim rukama dirao po odjeći jer jutros si našao traperice, majcu i jaknu odbačene na pod sobe, točnije zapeo si o njih, a ono malo mutnog svjetla koje je prodiralo kroz prozor bilo je dovoljno da uočiš mrlje za koje si brzo shvatio da su krv. Tvoja krv.“

Promatrajući tijek radnje, možemo reći da je Iris kao lik, poprilično pasivna. Vodile su se diskusije je li njezino ponašanje u takvoj situaciji opravdano i prihvatljivo. Što biste vi rekli?

Njeno ponašanje je, naravno, potpuno neprihvatljivo. Jedna gospođa mi je, nakon što je pročitala knjigu rekla: „Ne mogu joj oprostiti.“ Pitala sam je, u prvi tren ne shvaćajući o čemu govori: „Kome ne možete oprostiti?“ „Iris“, odgovorila je.  Nažalost, Iris je pravilo, a ne iznimka u takvim situacijama. Pasivna je zbog svog odgoja, osjećaja srama, ali ponajviše zbog brige za vlastitu egzistenciju. Takve žene zapravo svojom pasivnošću podržavaju patrijarhat.  Također, strah djece da im takva majka neće vjerovati u slučaju da prijave zlostavljanje je nerijetko opravdan; one prije vjeruju partneru, a na dijete gledaju kao na nekoga tko im razara obitelj!

Cijela se radnja odvija unutar tjedan dana. Svaki dan u tom tjednu, ispričan je iz pet perspektiva. Majke Iris, oca Saše te njihove djece: Diane, Julije i Luke. Koja perspektiva je bila najzahtjevnija za pisanje, a koju vam je bilo emocionalno najteže pisati?

Najzahtjevnija za pisanje bila mi je perspektiva Diane. Emocionalno najteže bilo mi je pisati dio koji se odnosi na Juliju, pogubljenu malu Juliju, opsjednutu materijalnim i s osjećajem manje vrijednosti, na putu da postane druga Iris. Također i dio koji se odnosi na Luku.

Smatrate li da su ovakve situacije učestalije nego što mi to mislimo?

Da. Mislim da psihijatri koji se time bavi itekako imaju o tome što reći. Ako sam i pretjerala opisujući toliku količinu nasilja, nažalost, nisam puno. Za razliku od onog što se formalno izjavljuje, činjenica je da mnoga društva, a često ni roditelji ne vole svoju djecu. To vidimo po broju zlostavljane i napuštene djece. Ne vole ni žene, a to vidimo po broju zlostavljanih žena.

Hrvatska je pravi primjer ženomrzačkog društva gdje se ostvarenje žene još uvijek gleda kroz  muškarca, tj. gleda se koliko si se dobro udala.

 „IMATE LI HRABROSTI OKRENUTI GLAVU?“ – Jeste li to pitanje postavili s određenim ciljem?

Tim pitanjem se htjelo naglasiti da okretanjem glave od onog što vidimo, a što nam se ne sviđa pa se pravimo da to ne vidimo, i sami snosimo dio odgovornosti za nečiju patnju.

Što biste poručili zlostavljanim ženama?

Da se udalje od nasilnika. Život s nasilnikom ionako nije život, a djeca koja svjedoče obiteljskom nasilju ostaju obilježena traumama. Znam da je to puno lakše reći nego uraditi, ali zlostavljane žene trebaju zatražiti pomoć. Najgore je i najopasnije prepustiti se i čekati da te neki manijak prebije na mrtvo ime. A ovo licemjerno ženomrzačko društvo mora početi kažnjavati nasilnike, a ne ih još poticati smiješnim kaznama.

Po vašem mišljenju, kako se okolina nosi s aktualnim problemima kao što su nasilje u obitelji i silovanje.

Okolina prečesto (ali ipak ne uvijek!) okreće glavu i negira nasilje, a kasnije, nakon što se dogodi tragedija, pametuje ili naknadno suosjeća. Ne želi se miješati jer postoji strah od nasilnika. Primjer toga su susjedi u knjizi koji izjavljuju  da im je bilo nešto čudno, ali da se ipak nisu htjeli miješati…

Taj strah od nasilnika je opravdan, ali bi bio manji da se kažnjavaju kako treba.

Vjerujem da nitko nije ostao ravnodušan; bilo je zgroženih ljudi koji su ipak uspjeli doći do posljednje stranice, ali bilo je i onih koji nisu uspjeli dovršiti knjigu te su u nekom trenutku odustali jer im je sve to bilo previše. Jesu li to očekivane reakcije publike?

Misila sam da će čitatelji ipak biti manje šokirani, ali treba prihvatiti da nisu svi isti i da ne reagiraju jednako na iste sadržaje. Čitanje o temi „Sjemena tame“ kod nekih je moguće potaknulo i sjećanje na vlastite traume pa im se automatski nije svidjela knjiga. A nekima je samo bilo svega previše, što shvaćam, i naravno da ljudi imaju pravo ne pročitati knjigu do kraja kao što možeš ustati i otići iz kina ako ti je film koji gledaš nepodnošljiv.

Dakle, ima svakakvih reakcija, od oduševljenja do zgađenosti. Ipak prevadavaju dobre reakcije. Također sam dobila pohvale za odvažnost u obrađivanju takve teme na eksplicitan način. Ovim putem zahvaljujem svima koji su mi pisali nakon čitanja knjige; nema ništa ljepše nego dobiti povratnu reakciju čitatelja, posebno kada je ona pozitivna, iako sam ja otvorena i za kritike i spremna za njih. Na to, zapravo, pristaneš čim počneš pisati za javnost.

Vaš prvijenac je „Ljubavna glad“. Također psihološki triler. O čemu je riječ u tom romanu?

„Ljubavna glad“ je psihološko-erotski triler. Glavni lik je pisac Dominik koji nakon rastave ulazi u avanture s raznim ženama dok ne upozna voditeljicu Vivian za koju mu se učini da je njegova srodna duša. Dakle idealizira je, kao što svi radimo na početku ljubavne veze, ali postoji mali problemčić – to dovodi do razočaranja. Roman je pisan u prvom muškom licu. 

„Sjeme tame“ je po svojem izlasku prvi puta predstavljeno u susjednoj državi Srbiji. Koji je razlog tome?

Prva promocija „Ljubavne gladi“ održala se 16.12.2016. u biblioteci „Veljko Petrović“ u Bačkoj Palanci, a druga 8.3.2017. u Gradskoj biblioteci u Novom Sadu. Do toga je došlo stjecajem prilika i okolnosti. Obje promocije bile su uspješne pa se moj spisateljski put  nastavio u Srbiji. To je dovelo do suradnje s Lagunom koja je u listopadu 2018. prva objavila moju knjigu pod naslovom „Seme mraka“, a svibnju ove godine u Hrvatskoj ju je objavio Fokus pod nazivom „Sjeme tame“.
Volim reći da nigdje ne piše da je nužno održati prvu promociju tamo gdje ti je prijavljeno prebivalište iako je možda uobičajeno. U svakom slučaju ovako je sve ispalo zanimljivije.

Koji je vaš omiljeni žanr i smatrate li nekog autora svojim uzorom?

U posljednje vrijeme čitam uglavnom psihološke trilere. Volim također horore i povijesne  romane. Ne isključujm mogućnost da se ubuduće, bilo čitanjem ili pisanjm, posvetim i drugim žanrovima. Fizički je nemoguće pročitati sve naslove koji me zanimaju tako da biram one koji me najviše zaintrigiraju. Ipak moje tri omiljene knjige i dalje su: „Lolita“ Vladimira Nabokova, „Parfem“ Patricka Suesskinda i „Tunel“ Ernesta Sabata. Sve tri su uvrnute i mračne, ali predivno napisane.

Što se tiče pisanje, susrećete li se s glavnim neprijateljem jednog pisca: spisateljskom blokadom?

Sa spisateljskom blokadom susrećem se povremeno, ali za sada se ona uvijek uspješno razriješila nastavljanjem pisanja čak i kada nemam ideja ili malim odmorom od pisanja.  Nadam se da će tako biti i dalje, dok ne napišem sve što bih htjela ispričati. Inače često pravim bilješke, zapisujem sve što mi padne na pamet jer sam se uvjerila da se naknadno ne mogu sjetiti svega za što sam u nekom trenutku pomislila da bi mi moglo poslužiti za pisanje. Dakle, ako me vidite da nešto kuckam po mobitelu, velike su šanse da ne pišem poruku nego neku bilješku ili natuknicu.

Imate li neku svoju rutinu prije pisanja?

Pa i nemam. Šalica kave. Točnije, prije je to bilo mnogooo šalica kave. Ali sam smanjila. Prisiljavam se piti više vode i povremeno se istegnuti jer znam biti satima prikovana za kompjuter. Također sam nabavila naočale da mi se oči manje umaraju.

Možemo li u neko skorije vrijeme očekivani novi roman?

Da, sljedeće godine. Radim na njemu. Bit će više likova, više zapleta, ali i dalje ostajem vjerna uznemirujućim temama iako ne kao u „Sjemenu tame“. Uostalom, to je nemoguće ponoviti.

Kažu da nije lagani put do afirmiranog autora u Hrvatskoj. Nerijetka je situacija i da autori nemaju drugog izbora nego izdati knjigu u vlastitoj nakladi. Kakav je bio vaš početak s izdavanjem?

„Ljubavnu glad“ objavila sam u suradnji s portalom Antena Zadar. Knjiga se također može naručiti kod nakladničke kuće Redak.

Općenito, put do objave knjige nije lagan. Definitivno se treba oboružati ustrajnošću i strpljenjem, što meni inače nisu naglašene vrline. Knjigu možete izdati u vlastitoj nakladi, ali da bi ona našla put do čitatelja, treba na tome mnogo raditi. Toliko, da je napisati samu knjigu gotovo lakše od svega što treba popratno obaviti da ona živi, osobito ako nemate potrebno iskustvo i logistiku. Nikoga ne želim obeshrabrivati, ali želim reći kako stoje stvari, u najvećem broju slučajeva.

Hrvatska je zemlja u kojoj veliki broj ljudi živi na minimumu, a među onima koji loše žive su i hrvatski pisci. Koje je vaše mišljenje o tome?

Nije nemoguće živjeti od pisanja, ali treba prodati mnogo knjiga na malom tržištu u zemlji gdje kultura čitanja nije velika. Treba se više stvari poklopiti da bi baš ti bio jedan od uspješnih pisaca pa dok se to ne ostvari bolje je naći rezervnu varijantu za preživljavanje. Kažem preživljavanje jer u Hrvatskoj, ako se nečime pošteno baviš, možeš uglavnom samo preživljavati.

I za kraj… Tko je ustvari Iva Kolega?

Iva Kolega je spisateljica – voljela bih da mi ta riječ uvijek stoji pored imena.

Recenziju knjige “Sjeme tame” možete pročitati ako kliknete ovdje.