Recenzija: Tangerka, Christine Mangan – Mračan psihološki triler pod vrelim marokanskim suncem

Upravo u ovakvim trenucima – kad je zrak težak i vruć, prijeteći – mogu sklopiti oči i udahnuti, mogu ponovno osjetiti miris Tangera.

Uglavnom kad govorim o knjizi koju sam pročitala, ponekad samo usputno komentiram naslovnicu jer, kao prvo i ono najklasičnije, ne sudim knjigu po koricama, a kao drugo, obično ih samo ovlaš pogledam i navalim na pisani sadržaj. Kažem uglavnom, zato što me ovaj primjerak fascinirao od samog trenutka kad sam primila knjigu u ruke. Treba znati pronaći ili stvoriti posebne korice koje će barem i malo dočarati čitatelju kakva ga to knjiga očekuje, a s Tangerkom je to u potpunosti postignuto. Dašak Maroka i Tangera gleda nas s zagasitonarančaste naslovnice s prelijepom ženom oštrog pogleda – i odmah je jasno da je posrijedi nešto ekstremno zanimljivo.

Christine Mangan napisala je ovaj orijentalni psihološki triler 2018. godine, a već je godinu dana kasnije izdavačka kuća Stilus prevela i dostavila nam roman za recenziranje. Također je u tijeku i produkcija istoimene filmske adaptacije, čemu se nakon čitanja posebno veselim.

U Tangerki pratimo izmjenjivanje dviju perspektiva dva ženska lika – Alice Shipley i Lucy Mason, 50.-ih godina prošlog stoljeća. Alice i Lucy poznaju se s koledža u Bennigtonu, gdje su bile cimerice i nerazdvojne prijateljice, no život ih je razdvojio jednom okrutnom i tajnovitom okolnošću. Godinu dana kasnije, nakon sumnjive i strašne nesreće, Alice i Lucy ne razgovaraju, a Alice se sa svojim tek vjenčanim suprugom Johnom seli u Afriku, Maroko. Točnije, u Tanger, iako sama nije bila oduševljena tom idejom. Alice nije zaista htjela napustiti Englesku i svoju tetku Maude, koja joj je jedina skrbnica nakon smrti roditelja, no neimenovani strah koji je osjećala nakon povratka iz Benningtona i bijega od Lucy, nagnao ju je da pristane na brak s Johnom McAllisterom, čovjekom kojeg je poznavala svega nekoliko mjeseci i dopusti mu da joj promijeni život iz korijena selidbom na drugi kontinent. Alice je jedna krhka i plašljiva žena, često ju muče glavobolje i teško se prilagođava na novo mjesto, novi grad i svoj život općenito. Plaši ju Tanger, buka i vreva tog vrućeg i napučenog sjevernoafričkog grada te se gotovo nikad ne izvlači iz stana, dok John oduševljeno luta gradom istražujući.

…Tanger i ja nismo bili jedno za drugo, nikad nećemo biti ma koliko mu prilika pružila. Iz ono malo što sam već znala, shvatila sam koliko ovdje može biti teško. Nije to bilo mjesto gdje netko može tek tako doći i pripadati mu – ne, zamišljala sam to kao proces, probni rad, čak neku vrstu inicijacije, one koju preživljavaju samo najhrabriji. Bilo je to mjesto koje nadahnjuje pobune, mjesto koje to zahtijeva od svojih stanovnika, građana. Mjesto gdje se svi moraju neprestano prilagođavati, truditi, boriti se za ono što žele.

Tad se događa prekretnica, već na samom početku romana. Iznenadno i potpuno nenajavljena, bez objašnjenja kako ju je uopće pronašla, godinu dana otkako su se posljednji put vidjele, na pragu Aliceinog novog marokanskog doma, pojavljuje se Lucy Mason, želeći obnoviti njihov odnos. I možda manipulirati s Alice kao što lutkar pomiče svoje drvene lutke na koncu.

Čitajući još prolog romana, zaključila sam da mi se najviše svidjelo mračno ozračje koje je spisateljica postigla. Kaotičan Tanger, sav u ljudima, mirisima, začinima i svojoj pustinjskoj, afričkoj sparini, postao je izvanredni podij za uznemirujuće događaje koje Alice počinje proživljavati nakon što se Lucy pojavila pred njenim vratima. Kaos se zbiva jednako u gradu, kao i u Aliceinoj glavi, a zamršena priča Aliceinog i Lucyinog prijateljstva odmotava se čas u jednom, čas u drugom smjeru i neko je vrijeme teško vjerovati ijednoj od dviju žena.

Vrijeme leti, shvatila sam, pretvarajući ljude i mjesta najprije u povijest, a zatim u priče. Teško pamtim razliku jer se moj um sad često igra sa mnom. U najgorim trenucima – u najboljim trenucima – zaboravljam na nju. Na ono što se dogodilo.

Ako volite pomalo sumnjive, mračne likove i ponešto umnih igrica, onda će vam roman savršeno leći. Meni se mnogo toga dopalo, od već spomenute vrele atmosfere koja se pojačava kako roman ide prema svojoj kulminaciji, do obaju ženskih likova te izvrsnih opisa Maroka, koji bih, između ostalog, jednog dana voljela posjetiti. Rekla bih da je Tangerka knjiga koja stoji u suprotnosti popularnim skandinavskim trilerima – veže ih sličan misterij, no ovdje gusto ozračje sumnje odgovara pustinjskom, vječno toplom podneblju, za razliku od vječne zime sjevera.

Tangerku preporučam onima koji vole misterije i nešto toplija vremena. Ja sam ju čitala u ljeto, no izvrsno bi legla i u zimu, osobito onima koji jedva čekaju da završi i da ponovno izviri sunce! Svoj primjerak možete potražiti na linku, ovdje.

Nagnuvši se, utiskuje poljubac u djevojčino čelo i odlazi. Ne osvrće se. Ovo im je posljednji susret.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s