U dvorima Markulese: Pjesni o Jeseni – P. J. Balen

I

U dvorima Markulese,
Šume čije carstvo seže
Nakraj svijeta – tamo leže
Izvori skrivene vode.
Vile koje ondje hode
Svakome putniku brane
Da kraj onih vôda stane
Jer vode su začarane.

II

U dvore silne Markulese
Vitez Jeseni zaluta,
Dvoranama njenim luta.
Pod svodom od lišća zlata,
I kroz mnoga šumska vrata
Zapadnjak ga vjetar vodi.
Zamišljen naš Vitez hodi,
Ka skrivenoj šumskoj vodi.

III

U dvorima Markulese
Plahovite vile stale
Pa Viteza promatrale.
Rumen-lišće mu u kosi,
Sjajan mač o pasu nosi.
Lika mlada, vilovita,
Nema konja, stijega, štita
S vjetrom se po šumi skita.

IV

U dvorima Markulese
Do zdenaca od kamena
Posred treperavih sjena
Vitez k’o jelenče stiže.
U zdenac zagleda bliže,
Rado bi umio lice.
Prestrašene vilenice
Digle graju kao ptice.

V

Dvorom silne Markulese
Zbor vila Viteza zove:
„Ne okusi vode ove!
Tko je kuša, mlad junače,
Gorko nad zdencem zaplače.
Ljepotom voda ova vara
I ljude u zvijeri pretvara.“
Zbor vila tako progovara.

VI

U dvorima Markulese
Vitez riječ vila posluša,
Vodu čarobnu ne kuša.
Riječ ga šumskih djeva ganu
Što staju njemu u obranu,
Al’ čežnja ga za vodom mori
Pa ovako progovori,
Glas mu se po šumi ori:

VIII

„Vi dvorjanke Markulese,
Mile, dobrostive vile
Što meni život bi spasile:
Znajte, voda ova nijema
Nad mojom sudbom moći nema.
Čujte riječi pustolova
Na kom, jača no voda ova,
Čarolija je starog kova.“

IX

U dvorima Markulese
Do zdenaca od kamena
Vitez hodi kao sjena,
U zdenac dubok poseže
Koji čarolija veže.
Gledale ga šumske vile,
Među stablima se skrile
Pa Vitezu govorile:

X

„U dvorima Markulese
Ljepote se kriju sjajne
I stare čarolije tajne.
Voda koja ovdje leži,
Za kojom ti srce teži
Već je mnoge prevarila,
Putnike je namamila,
U čudne stvari pretvorila.“

XI

U dvorima Markulese
Vitez riječ vilinsku sluša,
Od vode tek što ne kuša.
Kraj zdenca je časkom stao,
U vodu se zagledao.
Licem mu sjećanja hode,
Misli ga u prošlost vode.
On prozbori pokraj vode:

XII

„Vile dvora Markulese,
Iz ovog zdenca mi je piti
I žeđ srca utažiti.
Potucam se dok jesen traje,
S njom mi sloboda prestaje.
Kraj mora na kraju svijeta,
Od zime pa do kraja ljeta
Čarolija me veže kleta.“

XII

U dvorima Markulese
Kod drveća visokoga,
Pokraj zdenca dubokoga,
Vitez pruža svoju ruku
Da srca ublaži muku,
Da napije se one vode
Čiji gutljaji hladni gode
Putnika slatki zavode.

XIII

A dvorjanke Markulese,
Dobrostive šumske vile
Vitezu su govorile:
„Ne pij, dječače, vode ove!
Zbor glasa te naših zove:
Života mlada ne odbaci,
Vodu u zdenac natrag baci
Jer od nje stradaju junaci!“

XIV

U dvorima Markulese
Pod visokim šumskim svodom,
Vitez umi lice vodom,
Od izvora čarobnog pije.
Vila svaka suze lije
Jer sudba ga tužna čeka –
Od one vode nema lijeka
Ni za jednog smrtnog čovjeka.

XV

Al’ u dvorima Markulese
Vitez Jeseni zapjeva.
Gleda svaka vilin-djeva:
Kraj zdenca kamenoga stoji,
Vode se čarobne ne boji.
Jasne krijese mu se oči,
Na put se dalje sprema poći,
Voda nad njim nema moći!

XVI

U dvorima Markulese
Sve vile u čudu stale
Pa Viteza upitale:
„O Viteže čudna kova,
Reci – kako voda ova
Što tolike je opčinila
Tebe nije prevarila,
U zvijer il’ duha pretvorila?“

XVII

„O dvorjanke Markulese,
Ja sam samo lutalica,
Tek jedna jesenja ptica.
Davno su se, dobre vile,
Nad mojom sudbom čini svile.
Breme što mi srce veže
Lanac je čarolije teže
Od vôda koje ovdje leže.

XVIII

Po dvorima Markulese
I dalje, jesenjim svijetom
Za vjetrom ja hitam letom
Dok zima se ne približi –
Tad mi se tamnica bliži.
Kad jesen hladnija biva
Čarolija me doziva
Do dalekog mora siva.

XIX

O dvorjanke Markulese,
Ljupke djeve vilovite,
Za mnom tužne ne budite.
Sa sjajnim mačem o boku
Za Zapadnjakom ću u skoku.
Taj sam život odabrao,
Čarolijom se obvezao
I nisam se pokajao.

XX

Sad zbogom, dvori Markulese,
I vi drage, dobre vile
Što ste mi se sažalile.
Nek pjesma tek me vaša prati
I dvore šume pozlati.
Nek’ tu ostaje zdenac klet.
Mene s vjetrom čeka let
Kroz divan jesenski svijet!“

XXI

Kroza dvore Markulese,
Preko mnoge tajne staze
Gdje čovjek ni jelen ne gaze,
Pod svodom od bakra, zlata,
Kroz mnoga skrivena vrata
Naš je Vitez odletio,
Za sobom šume ostavio,
U podvige se zaputio.

XXIII

U dvorima Markulese
Leže izvori skriveni,
U kamen-zdencima, u sjeni,
Pa sve do danas mrmore,
O Vitezu čudnom zbore
Što vode je njihove pio,
Al’ začaran nije bio
Nego s vjetrom odletio.

XXIV

U dvorima Markulese
Jesen kada zlatna dođe,
Vitez Jeseni tad prođe.
Hitri vjetar ga donese
Pred dveri šume Markulese.
On hodi njenim dvoranama,
A vile, skrite u sjenama
Svojim prate ga pjesmama.

Naslovna fotografija u vlasništvu: Janett Vučeta

O AUTORICI:


Petra Ćurlin rođena je 26. prosinca 1990. u Zagrebu. 2015. godine diplomirala je engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi kao profesorica Engleskog jezika u osnovnoj školi te školi stranih jezika.

Od 2016. godine članica je i kaligrafkinja udruge za oživljenu povijest Viteški red Svetog Nikole iz Varaždina. Osim srednjovjekovnom kaligrafijom, amaterski se bavi i crtanjem te svira violinu u glazbenom sastavu katoličkog pokreta Kursiljo.

Iako je zimsko dijete, najdraže joj je godišnje doba jesen, koja se kao motiv provlači mnogim njezinim pričama i pjesmama. Pod pseudonimom Petra Jelena Balen napisala je roman u stihu na engleskom jeziku The Autumn Knight, nadahnut usmenim pripovijestima srednjovjekovnih putujućih trubadura. O pustolovinama junaka Viteza Jeseni govore i Pjesni o Jeseni na hrvatskome jeziku koje bi jednoga dana trebale biti dio romana u nastajanju iz žanra fantastike.

O ZBIRCI:
Pjesni o Jeseni zbirka je kratkih priča u stihu o pustolovinama tajanstvenog junaka Viteza Jeseni. „Jesen“ pisana velikim početnim slovom predstavlja više od godišnjeg doba – ona je simbol čežnje, putovanja i rastanaka. Pjesni su s jedne strane nadahnute pjesničkim oblikom lai – kratkim narativnim pjesmama ljubavne tematike pisanima dvostruko rimovanim osmercem. Takve su pjesme bile popularne u bretonskoj i provensalskoj usmenoj književnosti srednjeg vijeka. Drugi izvor nadahnuća bile su mi pjesme J.R.R. Tolkiena, naročito The Lays of Beleriand, koje su mi njegovo najdraže djelo. Još jedna pjesnička forma koju sam otkrila na studiju francuskog jezika i koja me nadahnula takozvane su chansons de geste – epovi o legendarnim junacima i njihovim pustolovinama, kao što je Pjesan o Rolandu. Ove su narativne pjesme i spjevove recitirali putujući pjevači uz glazbala kao što je vielle – neka vrsta gusala, srednjovjekovna preteča violine. Pripovjedačica Pjesni je Guslarica, djevojka koja putuje svijetom u potrazi za tajnom Viteza Jeseni, u želji da otkrije istinu o čovjeku koji se krije iza legende. Kako i sama sviram violinu i svijet doživljavam kroz priče, potraga Guslarice za Vitezom moja je osobna potraga za smislom i ispunjenjem čežnji kroz ispredanje stihova i pripovijesti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s