Recenzija: Sve što vam nikad nisam rekla, Celeste Ng – Dirljiva obiteljska drama

Kako je to počelo? Kao sve: s majkama i očevima. Zbog Lydijinih majke i oca, zbog majčinih i očevih majki i očeva. Zbog toga što je njezina majka davno nestala, a otac je doveo kući. Zbog toga što se njezina majka više od svega željela istaknuti, a otac uklopiti. Zbog toga što je i jedno i drugo bilo nemoguće.

Teško je izdvojiti samo nekoliko naslova koji su me tijekom prošle čitateljske godine oduševili i dobili posebno mjesto u mom sjećanju, ali kad bih baš morala birati, na jedno od prvih mjesta postavila bih roman Sve što vam nikad nisam rekla autorice Celeste Ng. Celeste je našoj publici poznata prema hit romanu Mali požari posvuda, no upravo je ova knjiga bila njezin književni prvijenac. I moram reći, za prvi roman, apsolutno je rasturila.

Radi se o obiteljskoj drami, smještenoj u Ameriku 1970.-ih godina, koja započinje udarnim rečenicama:

Lydia je mrtva. Ali oni to još ne znaju.

Rijetko koja knjiga odmah na početku daje ovakav bombastičan uvid u radnju. S prvom stranicom romana, čitatelj odmah zna više od svih drugih likova i tako se postepeno gradi napetost, sve dok i posljednji lik, ovdje član obitelji, ne postane izjednačen u znanju s čitateljem.

Priča prati obitelj Lee, oca Jamesa, majku Marilyn te njihovo troje djece, sina Nathana i kćeri Lydiju i Hannah. Naizgled se čine kao svaka druga, tipična američka obitelj koja živi u velikoj kući u predgrađu, gdje otac radi, djeca se školuju, a majka održava kućanstvo… Samo što James Lee nije Amerikanac. Njegov je otac u Ameriku godinama ranije stigao kao useljenik iz Kine, boreći se za svoje mjesto pod suncem, za bolji život za svoju obitelj i sebe. No, u 70.-im godinama u Americi još se uvijek poprijeko gledalo na useljenike, a James Lee živio je s tom stigmom i pritiskom kulturoloških razlika i oduvijek se navikao na takav život. Čak i nakon što je upoznao ljubav svog života, svoju suprugu Marilyn, koja mu je prvo bila studentica kad je počeo, ironično, predavati američku povijest na sveučilištu, jedan mali dio njega oduvijek se nastavio osjećati odbačeno.

Prvog poslijepodneva koje su proveli zajedno u njegovoj minijaturnoj, obijeljenoj garsonijeri, čudio se kako njezino tijelo savršeno prianja uz njegovo: njezin nos glatko se smjestio u udubinu između njegovih ključnih kostiju; njezin obraz priljubio se uz njegov vrat. Kao da su bili dvije polovice istog kalupa.

Marilyn je, s druge strane, odrasla pod majčinim uputama kakva svaka dobra žena treba biti. Kuhanje, spremanje, odgajanje djece i navlačenje karirane pregače dok plavu kosu drži savršeno uvijenom i čita iz detaljne, neprocjenjive kuharice, bio je san i život njezine majke, ali ne i njezin. Marilyn je bila zaljubljenica u znanost, osobito u kemiju i njezina najveća želja bila je da jednog dana ostvari samu sebe u takvoj karijeri. I u tome bi i uspjela, da nije bilo Jamesa, njihovog braka te brze prve trudnoće. A nakon prvog djeteta stiglo je i drugo, a onda i treće i Marilyn je silom prilika postala upravo ono što nikada nije htjela postati – slika svoje majke, idealne domaćice.

Kad jednog jutra Lydia, srednje dijete i miljenica obitelji, nije više u svom krevetu i svojoj sobi, obitelj Lee suočava se sa svojim najgorim danima. Umjesto da se drže zajedno, onda kad su si međusobno najpotrebniji, razdori unutar obitelji koji su godinama tiho čučali u svakome od njih postaju sve veći. James izgubljeno slijedi put koji bi njegov brak mogao odvesti u propast, Marilyn očajnički pokušava pronaći krivca, najstariji sin Nathan u svojem bijesu okrivljava Lydijinog prijatelja Jacka, lošeg dečka iz susjedstva, dok najmlađa Hannah pokušava složiti sve uspomene koje ima na svoju sestru i možda sagledati priču od samog početka.

Kad se klupko naizgled nepovezanih detalja krene odmotavati, roman na površinu izvlači gorku istinu o Lydiji i njezinom odnosu s roditeljima. Žaleći zbog svojih nikad ostvarenih ambicija, James i Marilyn godinama su nehotice gurali Lydiju da ostvaruje te snove za njih. Jamesova je najveća želja oduvijek bila uklopiti se, pripadati nekamo kao da nije useljenik, već pravi, domaći Amerikanac. Htio se svidjeti ljudima, htio je osjećati da ga sredina ne odbacuje niti da ga prijekorno promatra te je pokušavao pokazati Lydiji kako se uklopiti u društvo, no na krive načine. Marilyn bi sve dala da je mogla postati znanstvenica i stoga je počela Lydiji kupovati enciklopedije i knjige, učiti ju stvarima koje su nju samu nekoć oduševljavale, a Lydia je, u želji da ne razočara roditelje, poslušno sve radila dok postepeno nije počela gubiti sebe.

Svaki put kad ga pogledaš”, čula je očev glas, ”sjeti se što je doista važno”. Biti druželjubiv. Biti omiljen. Uklopiti se. ”Ne smješka ti se? Nema veze. Natjeraj se na osmijeh. Nemoj kritizirati, osuđivati ni prigovarati”.

A onda, kao da su suze teleskopi, počinje vidjeti jasnije: poderane plakate i fotografije, hrpu knjiga, policu pred svojim nogama. Sve što je ona željela za Lydiju, a Lydia nikad nije željela, ali je svejedno prihvatila. Podilaze je tupi trnci. Možda – i ta pomisao je guši – možda je to na kraju odvuklo Lydiju pod vodu.

Osim što govori o vječno kompleksnom odnosu roditelja i djece te problemu prenošenja vlastitih ambicija na druge, samo da bi se želja za ostvarenjem utažila, Celeste Ng također u roman smješta rasne i kulturne razlike. Samim izborom i povezivanjem tih dviju tema otvorila je masivan prostor za rasprave i razmišljanje. Koliko su ljudi spremni daleko ići da bi samo osjećali da ih netko prihvaća te koliko je djece podleglo nenamjernom izboru vlastite karijere samo da bi zadovoljili vlastite roditelje, ostaje samo kao jedno veliko pitanje na koje je, osobito nakon čitanja, teško dati pravi odgovor.

Ono što mi se posebno svidjelo, a to je ujedno i razlog zašto mi je ova obiteljska drama bila toliko odlična, jest doza emotivnosti u riječima na gotovo svakoj stranici. Celeste piše o iznimno teškoj temi s lakoćom i ljubavlju i uspijeva približiti ovu priču čitatelju na jednoj sasvim novoj razini. Ovo je jedna definitivno predivna, tužna knjiga koju bih preporučila za čitanje svakome. Možda kraj sebe bacite i koju maramicu, ali apsolutno ju vrijedi pročitati!

Ploča se već davno prestala okretati, a od tame s druge strane prozora tišina je postala dublja, kao prigušeni muk u knjižnici. Napokon je znala gdje je sve pošlo po zlu. I znala je kamo mora otići.

Na stranici Mozaik knjige možete pronaći roman Sve što vam nikad nisam rekla, ako kliknete ovdje. Također, stavljam i link na drugu knjigu Celeste Ng, popularan naslov Mali požari posvuda, ovdje. Tu bih definitivno voljela pročitati!

Do sljedeće preporuke 😊


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s