Pjesan o Jeseni Sivorodih: Pjesni o Jeseni – P. J. Balen

I

Dođi, zoro, sa mnom poji,
Žive drugove prebroji,
O mrtvima niti riječi.
Pjesan što će sad poteći
Nek’ kazuje povijest boja
Tužnog Sivorodog soja
I mačeva Zapadnjaka
U posljednjoj uri mraka.

II

Priču ovu mnogi znaju:
U širokom Šumokraju
Sivorodi od davnine
Življahu posred nizine
Podno drevnog Stupa Svijeta.
Kadli pred stotinu ljeta
S planinskih zapadnih strana
Dođe narod lika strana.

III

Zapadne i Sivorode
Nîti iste sudbe vode,
Dva roda se u jedan slila,
Al’ je kruna jedna bila.
Zapadnjak na tronu sjedi,
Sivorodih plemstvo jedi
Nepravda spram plave krvi,
Svak bi htio biti prvi.

IV

Tad usta knez Sivorodi,
Vojsku protiv kralja vodi –
Jarovit mu ćud i ime.
Mladež zanesena njime
Grabovci se po njem’ zovu.
Dok vam pjevam pjesan ovu
Još po Šumokraju milom
Vojsku okupljaju silom.

V

Vode sinove i kćeri
Od njihovih majki dveri
U redove Grabov-kneza.
Više od njih vlada jeza
No od krune Zapadnjaka.
Tako bjesni kavga jaka
Što iz taštine izvire,
Brata od sestre razdire.

VI

Pričaju nam mudri stari
Kako moć čovjeka kvari
I tko silom silnog svlada,
Od silnijega i sâm pada.
Jarosnome Grabov-knezu
Čete u krivcu ogrezu
Te im ruke krvlju gore
Sivorodih podno Gore.

VII

Bol još teče preduboka
Iz mnogoga sivog oka
Jer tko vojsci grabovaca
Ne pristupi zbog otaca
I zbog majki Zapadnjaka –
Sačeka ga hladna raka,
Sve od ruke narodnjaka
Zavedenih slašću mraka.

VIII

Sve se to već prije zbilo
Te se sada ponovilo,
Priča stara kano svijet:
Brat je bratu dušman klet.
Za nagrade obećanja
I krv rođena je strana
Te po krasnom Šumokraju
Bitke sveudilj još traju.

IX

Kaži, žico, pjesan tužnu
O onome danu ružnu
Kad poteče suzna tama
Dubodomskim ulicama.
Mnoge mlade odvedoše
U vojsku ih odvukoše.
Majke oko suzu lije
Jer pošteđen nitko nije.

X

Poslani od Grabov-vraga
Dođoše do našeg praga.
Bol me gorka još izjeda
Kad se sjetim svoga djeda
Što bitke i pjesme nosi
Još u sijedoj svojoj kosi,
A život tužaljku piše –
Unuke mu nema više.

XI

Tako minu onog dana
Pjesma podno jasen-grana,
Diljem Dubodoma-grada
Hladna tišina zavlada.
A junake oka siva
Vode preko gorja siva,
Tu kraj družbi mojoj dođe,
Vjetrogonja u rat pođe.

XII

O jutrima, još u tmini
Pjesmom kradem svijet tišini.
Prisjećam se djeda, doma,
Ponositog Dubodoma,
I sred rata predem snove
Oko čudne slike ove:
Vitez mlad bez konja, štita
O jeseni što se skita.

XIII

Čudno srce, kamo hodiš?
Što me k onoj sanji vodiš
O Vitezu jesenjih dana?
Ljubav guslaru je strana
Što strast tek na žici sprema,
Postelje ni djece nema.
Šuti srce, posred boja
Pjevaj sudbu svoga soja.

XIV

Kaži zoro – što nas čeka?
Bitka dal’ i slava neka?
Il’ k sestrici Smrti vode
Zapadnjaci Sivorode?
Što će s mojom družbom biti
I tko će nas okupiti
U posljednjoj pjesmi rata
Kad brat dijeli se od brata?

XVI

Sini, zoro, mir nek’ dođe
Mora ova neka prođe.
Nek se vrate pjesme dani,
Snovi još nedosanjani
Nek oboje jesen ovu.
Mene žice srca zovu
U potragu i bitku novu
Dok sveđ pjevam pjesan ovu.

Naslovna fotografija u vlasništvu: Janett Vučeta

O AUTORICI:


Petra Ćurlin rođena je 26. prosinca 1990. u Zagrebu. 2015. godine diplomirala je engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi kao profesorica Engleskog jezika u osnovnoj školi te školi stranih jezika.

Od 2016. godine članica je i kaligrafkinja udruge za oživljenu povijest Viteški red Svetog Nikole iz Varaždina. Osim srednjovjekovnom kaligrafijom, amaterski se bavi i crtanjem te svira violinu u glazbenom sastavu katoličkog pokreta Kursiljo.

Iako je zimsko dijete, najdraže joj je godišnje doba jesen, koja se kao motiv provlači mnogim njezinim pričama i pjesmama. Pod pseudonimom Petra Jelena Balen napisala je roman u stihu na engleskom jeziku The Autumn Knight, nadahnut usmenim pripovijestima srednjovjekovnih putujućih trubadura. O pustolovinama junaka Viteza Jeseni govore i Pjesni o Jeseni na hrvatskome jeziku koje bi jednoga dana trebale biti dio romana u nastajanju iz žanra fantastike.

O ZBIRCI:
Pjesni o Jeseni zbirka je kratkih priča u stihu o pustolovinama tajanstvenog junaka Viteza Jeseni. „Jesen“ pisana velikim početnim slovom predstavlja više od godišnjeg doba – ona je simbol čežnje, putovanja i rastanaka. Pjesni su s jedne strane nadahnute pjesničkim oblikom lai – kratkim narativnim pjesmama ljubavne tematike pisanima dvostruko rimovanim osmercem. Takve su pjesme bile popularne u bretonskoj i provensalskoj usmenoj književnosti srednjeg vijeka. Drugi izvor nadahnuća bile su mi pjesme J.R.R. Tolkiena, naročito The Lays of Beleriand, koje su mi njegovo najdraže djelo. Još jedna pjesnička forma koju sam otkrila na studiju francuskog jezika i koja me nadahnula takozvane su chansons de geste – epovi o legendarnim junacima i njihovim pustolovinama, kao što je Pjesan o Rolandu. Ove su narativne pjesme i spjevove recitirali putujući pjevači uz glazbala kao što je vielle – neka vrsta gusala, srednjovjekovna preteča violine. Pripovjedačica Pjesni je Guslarica, djevojka koja putuje svijetom u potrazi za tajnom Viteza Jeseni, u želji da otkrije istinu o čovjeku koji se krije iza legende. Kako i sama sviram violinu i svijet doživljavam kroz priče, potraga Guslarice za Vitezom moja je osobna potraga za smislom i ispunjenjem čežnji kroz ispredanje stihova i pripovijesti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s