Pjesan o Čuvaru Vjetrozova: Pjesni o Jeseni – P. J. Balen

I

Posrijed vrijeskove nizine,
Sred trnovite čistine
Širok stoji stanac kamen.
Lutalici jasan znamen,
Tumač vjetrova i snova.
Čaroliju starog kova
Krije silna stijena ova –
Drevni Čuvar Vjetrozova.

II

O jeseni kad došeta
Preko pola rujnog svijeta
Vitez Jeseni bez rane
S maglovite morske strane,
Bez oklopa, kao srna,
Posrijed mora vrijeska, trna
Sred čistine tamo stane,
Na kamenu tiho stane.

III

Sred jeseni, sred vrištine,
Sred trnovite čistine,
Vitez na Kamenu stoji
Štono tisućljeća broji,
Pogled prema nebu diže.
Crna zemlja zove bliže;
A on ćuti, k’o iz snova
Glas Čuvara Vjetrozova:

IV

„Viteže jesenjih dana,
Od dalekih morskih strana
Koji vjetar kôb ti vine
Do samotne te vrištine?“
Vitez odgovori tada:
„Silni vjetar sa Zapada
Nosi me u hitrom letu
Po rujnom jesenskom svijetu.“

V

„Pronio me,“ Vitez veli,
„Gdje se mramor-kamen bijeli,
Kroz gradove pokraj mora,
Preko silnih, mrkih gora
Gdjeno stoje dvori vila,
Pa do bakrenoga krila
Šumokraja, gdje me čeka
Bitka još i slava neka.“

VI

Čuvar riječi čudne čuje              
Pa Viteza savjetuje:
„S vjetrovima, mladi sine
Ne igraj se. Lako gine
Smrtna duša što se poda
Krivi da je vjetar voda
Putem praznih, hladnih snova,“
Kaže Čuvar Vjetrozova.“

VII

„Riječi, poslušaj mi, sine:
Kad vjetar se silni vine
S daleke, neznane strane
Pa ti plete kose vrane,
Ti užezi zublju sjajnu.
Ovu otkrit ću ti tajnu:
Zasja li zeleno plamen,
Vjetru tom je mračni znamen.“

VIII

Vitez Jeseni se smije:
„Vjetar meni dušman nije.
S njime slobodan u letu
Putujem po rujnom svijetu,
Pozdravljam ga kao znanca.
Hitrije no korak vranca
Kroz bitke me vjetar nosi,
Igra se u mojoj kosi.“

IX

S tim riječima Vitez ode,
Vjetrovi ga silni vode
Ter mu lake stope hode
Od Sjevera do morske vode.
Bez oklopa, konja, štita,
Samotan po svijetu skita,
Bez ljubavi, rane, straha
S vjetrom leti poput praha.

X

O jeseni sred vrištine
I trnovite čistine
Nanesu ga opet puti
Gdjeno drevni Kamen šuti.
Tu samotan Vitez sjedi,
U srcu ga nešto jedi,
Bitke broji, slavu snuje,
Ali kletva kôb mu kuje.

XI

Sred jeseni, sred nizine
I rujnog vrijeska čistine,
Drevni Kamen progovori:
„Što ti mladu dušu mori,
Viteže jesenjih dana?“
„Sreća mi je, Stijeno, strana.
Bitke brojim, slavu snujem,
Ali stope mraza čujem.“

XII

„O jeseni po svem svijetu
Nosi me u silnom letu
Vjetar sa neznane strane
Što mi plete kose vrane
Pa me k ljutom boju vine.
Kleto tijelo mi ne gine,
Al’ u boju i u mraku
Dušu vržem sâm u raku.“

XIII

Žalostan to Kamen čuje
Ter Viteza savjetuje:
„O jeseni kad te puti
Vode gdjeno list se žuti
Pa susretneš nasred puta
Vjetar neznani što luta,
Zublju žezi! tu ćeš znati
Kakva ćud taj vjetar prati.“

XIV

„Na tebi je, sine snova,
Čarolija starog kova.
Vjetar štono krasan jezdi
Ponijet će te sretnoj zvijezdi,
A vjetrovi zelen-znaka
Odvest će te putem mraka:
Ako plamen zlatan nije
Znaj da kobni vjetar vije.“

XV

Vitez sluša, brigu krije,
Dalje ga već vjetar vije.
Preko travnatih nizina,
Preko brda i planina,
Srca žeđ za sretnim žitkom
Gasi pjesmom, plesom, bitkom.
A on zublju žeže sjajnu:
Vjetra glade zelen-tajnu.

XVI

O jeseni sred tišine
I trnovite čistine
Kamen na Viteza čeka.
Kad eto – prilika neka,
Stope lake kao srna
Kroči posred vrijeska, trna
Pa na Kamen tiho sjeda
I ovako prijepovijeda:

XVII

„O, Čuvaru Vjetrozova,
Grud mi tišti kletva ova:
Godinama blijedim tragom
Potucam se k svome dragom
Koga po jesenjem svijetu
Vije u besciljnom letu
Vjetar sa neznane strane
I plete mu kose vrane.“

XVIII

„Kaži, mudra Stijeno siva
Vitez Jeseni gdje sniva,
Kojim putem, kojom stazom
I za kojim putokazom
Noge moga dragog hode
Dok zlatna Jesen ne ode
I koji ga vjetri viju
I od moje pjesme kriju.“

XIX

Sažali se silna Stijena,
Progovara posred sjena:
„Kćeri pjesme, Guslarice,
Tog Viteza vidjeh lice.
Od mora do Sive Gore
Njega mračne misli more
A vjetar što njime vije,
To Zapadni vjetar nije.“

XX

„Dobar vjetar k sreći nosi,
Igra se u tvojoj kosi.
Vjetrovi što mračni pušu
Ruše snove, zebu dušu.
Poznat ćeš ih, labudice
Po plamenu što grije lice:
Lizne li boje zelene,
Onaj vjetar nosi sjene.“

XXI

Dalje Kamen progovara:
„Čarolija to je stara.
Stvari nisu što se čine
Sred smrtne ove nizine.
Slijedi Vjetar što te void
Kamo čista strast ti hodi –
Tamo gdje je izvor snova,“
Zbori Čuvar Vjetrozova.

XXII

O jeseni put čistine
Posred vrijeskove nizine
Netko tiho se prikrada,
S povjetarcem za zapada
Pa na stari Kamen sjeda
I sjetan za Suncem gleda.
Neka bol mu dušu mori
Ter u pjesmi progovori:

XXIII

„O, Čuvaru Vjetrozova,
To su čini drevnog kova,
Jače nego kletva, koje
Sada vežu srce moje.
Bitke ni slavu ne snujem,
Jer stihove slatke čujem
I po svijetu hodam, tragom
Lutajuć’ za svojom dragom.“

XXIV

„Kao raspjevana ptica          
Hodi moja Guslarica.
Al’ zalud mi duša luta
Meni nema do nje puta.“
Sluša Čuvar Vjetrozova
Pjesmu Vitezovih snova,
Stih plemeniti i vreli
Pa ovako njemu veli:

XXV

„Viteže jesenjih dana,
Što te sa neznanih strana
Preko šume i nizine
Put vodi do te čistine,
Očajem smjelost ne gubi –
Ljubljeno te srce ljubi.
Kud Vjetar te hrabri vije,
Tu ona daleko nije.“

XXVI

„Tada Vitez sretan ode,
Tragovi ga pravi vode,
Tako glasi priča ova,“
Reče Čuvar Vjetrozova.
A meni se srce smije,
Skoro na put i meni je.
Znam – ljubav daleko nije
Kamo vrli Vjetar vije.

Naslovna fotografija u vlasništvu: Janett Vučeta

O AUTORICI:


Petra Ćurlin rođena je 26. prosinca 1990. u Zagrebu. 2015. godine diplomirala je engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi kao profesorica Engleskog jezika u osnovnoj školi te školi stranih jezika.

Od 2016. godine članica je i kaligrafkinja udruge za oživljenu povijest Viteški red Svetog Nikole iz Varaždina. Osim srednjovjekovnom kaligrafijom, amaterski se bavi i crtanjem te svira violinu u glazbenom sastavu katoličkog pokreta Kursiljo.

Iako je zimsko dijete, najdraže joj je godišnje doba jesen, koja se kao motiv provlači mnogim njezinim pričama i pjesmama. Pod pseudonimom Petra Jelena Balen napisala je roman u stihu na engleskom jeziku The Autumn Knight, nadahnut usmenim pripovijestima srednjovjekovnih putujućih trubadura. O pustolovinama junaka Viteza Jeseni govore i Pjesni o Jeseni na hrvatskome jeziku koje bi jednoga dana trebale biti dio romana u nastajanju iz žanra fantastike.

O ZBIRCI:
Pjesni o Jeseni zbirka je kratkih priča u stihu o pustolovinama tajanstvenog junaka Viteza Jeseni. „Jesen“ pisana velikim početnim slovom predstavlja više od godišnjeg doba – ona je simbol čežnje, putovanja i rastanaka. Pjesni su s jedne strane nadahnute pjesničkim oblikom lai – kratkim narativnim pjesmama ljubavne tematike pisanima dvostruko rimovanim osmercem. Takve su pjesme bile popularne u bretonskoj i provensalskoj usmenoj književnosti srednjeg vijeka. Drugi izvor nadahnuća bile su mi pjesme J.R.R. Tolkiena, naročito The Lays of Beleriand, koje su mi njegovo najdraže djelo. Još jedna pjesnička forma koju sam otkrila na studiju francuskog jezika i koja me nadahnula takozvane su chansons de geste – epovi o legendarnim junacima i njihovim pustolovinama, kao što je Pjesan o Rolandu. Ove su narativne pjesme i spjevove recitirali putujući pjevači uz glazbala kao što je vielle – neka vrsta gusala, srednjovjekovna preteča violine. Pripovjedačica Pjesni je Guslarica, djevojka koja putuje svijetom u potrazi za tajnom Viteza Jeseni, u želji da otkrije istinu o čovjeku koji se krije iza legende. Kako i sama sviram violinu i svijet doživljavam kroz priče, potraga Guslarice za Vitezom moja je osobna potraga za smislom i ispunjenjem čežnji kroz ispredanje stihova i pripovijesti.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s