Recenzija: Carrie, Stephen King – Horor s kojim je sve počelo

Pokušala se uklopiti. Prkosila je majci na stotinu sitnih načina, pokušala izaći iz tog paklenog kruga crvene kuge koji ju je pratio od prvog dana kad se odmakla od svega poznatog u kućici u ulici Carlin i s Biblijom pod mišicom krenula u osnovnu školu u ulici Baker. Još se sjećala tog dana, zurenja i iznenadne, užasne tišine kad je prije ručka kleknula u školskoj blagovaonici – taj smijeh koji se tada prolomio oko nje odzvanja još i danas.

Carrie, megapopularan roman kralja horora Stephena Kinga, prvi je put objavljen 1974., a svima poznata prva filmska adaptacija lansirana je u svjetska kina već dvije godine kasnije, 1976. Upravo je ta knjiga ona prva koju je King ikada objavio, makar je bio toliko nesiguran u svoj rukopis da je on prvotno završio u smeću. Kingova supruga, Tabitha, nagovorila ga je da priču o djevojci Carrie pošalje izdavaču i tako je započela kraljevina jednog od najpopularnijih pisaca u horor žanru.

Carrie ustvari nije prva Kingova knjiga koju sam čitala, ali mi je definitivno legla bolje od, primjerice, Onoga. Da se odmah razumijemo, Ono mi nije bila loša knjiga, ali sam s njom vodila popriličnu borbu, jako, jako, jako dugo. Stoga sam se razveselila kao malo dijete kad sam u ruke primila Lumenovo izdanje Carrie i shvatila da je otprilike 10 puta lakša od Onoga. Ova mala knjižica ima svega 160 stranica i vrlo je lako pročitati ju u jednoj noći. Budući da sam se nakon Onoga, s gotovo 1000 stranica materijala, malo zasitila horora, Carrie je bila ugodno iznenađenje. Željela sam joj dati priliku kad je već film (i sve njegove adaptacije iz narednih nekoliko desetljeća) bio tako poznat pa sam poslala Herminu u pohod na knjigu dok je bila na vikendu u Puli tijekom književnog sajma. I nisam ostala razočarana.

Makar pretpostavljam da velika većina vas već dobro zna tko je Carrie i što joj se dogodilo, za one koji se možda još nisu susreli s Kingom, evo priče o njoj. Carrie White 15 -godišnja je djevojka koju upoznajemo na prvim stranicama romana kao onu curu koju svi u školi vole maltetirati. Glavni razlog Carriena izopćenja od okoline jest njezina majka, Margaret White, koja je najveći mogući vjerski fanatik kojeg možete zamisliti. Ustvari, fanatik je za Margaret slaba riječ – ona je potpuno luda. Carrie kod kuće trpi psihičko i fizičko zlostavljanje od strane majke koja sve, ali apsolutno sve smatra prljavim i grešnim i vjeruje da se svaka najmanja prepreka s kojom se njena kćer susretne, može riješiti tako da ju prisilno zatvori u izbu na nekoliko sati i natjera da se moli. Carrien je otac davno umro, a ona je ostala potpuno sama s poremećenom majkom i odrastala u zlostavljačkoj sredini.

Grijeh, istinski crni grijeh, može se iskorijeniti samo utapanjem u krvi

(mora biti žrtvovana)

pokajničkog srca. Bog je to naravno znao, zato ju je i dotaknuo Svojim prstom. Nije li Abrahamu zapovijedio da sina Izaka odvede na planinu?

Carrie je bila zakinuta za normalno djetinjstvo i odrastanje do te mjere da joj majka nije željela objasniti kako žensko tijelo normalno funkcionira – što nas dovodi do udarnih prvih par stranica knjige. Carrie i sve djevojke iz razreda tuširaju se nakon tjelesnog i Carrie primijeti da joj niz nogu curi krv. Potpuno nesvjesna da je sasvim normalno da djevojka u toj dobi dobije mjesečnicu, Carrie je nasmrt isprepadana i sve joj se djevojke počinju rugati. Smiju se, gađaju ju higijenskim potrepštinama i sužavaju krug oko prestravljene Carrie sve dok u prostoriju ne uleti nastavnica tjelesnog i dok se žarulja na stropu ne razbije, tobože sama od sebe.

Odmah postaje jasno da se čudnovate pojave događaju svaki put kad se Carrie malo više uzruja. U uredu ravnatelja, nakon što ju je po treći put nazvao krivim imenom, Carrie umom prevrne pepeljaru. Dok hoda cestom kući, posramljena nakon traumatičnog iskustva, biciklist koji prolazi pored nje i smije joj se, naglo izgubi kontrolu nad biciklom i sruši se u travu. Kad je bila dijete i kad ju je majka umalo pretukla jer je slučajno zavirila u susjedino dvorište i vidjela susjedu kako se sunča u dvodijelnom kupaćem kostimu, Carrie je nehotično prizvala kišu kamenja samo na kuću Whiteovih. Carrie posjeduje telekinetičke moći i to od ranog djetinjstva kad se njezin strah od poludjele majke počeo manifestirati na taj način. A što godine prolaze, i što Carrie počinje pružati veći otpor majci te što ju više okolina maltretira i predstavlja kao čudakinju i izopćava ju, njezine se moći samo povećavaju.

”A onda je stiglo kamenje. Ravno iz vedrog, vedrog neba. Zazviždalo je i fijukalo poput bombi. Majka je vrisnula ”Što je sad, zaboga!” i rukama prekrila glavu. Nisam se mogla ni pomaknuti. Sve sam promatrala i nisam se mogla pomaknuti. Ionako to nije bilo važno. Padalo je samo po posjedu Whiteovih.”

Stephen King u dosta svojih romana ima jednu sličnu liniju radnje koja se mehanički ponavlja i po tome je, rekla bih, najviše prepoznatljiv. Tema bullyinga među djecom uvijek nekako uspije pronaći svoje mjesto među njegovim stranicama i nemalo puta ono je jedan od centara radnje. U Carrie, ne samo da je nagli uvod u radnju, već je i okosnica romana. Gotovo svi iz škole rugaju se Carrie na osnovu njezine majke i njene pobožnosti koja prelazi čak i krajnosti, a također maltetiraju ju na osnovu izgleda. Nakon Carriena ispada nakon dobivanja prve mjesečnice, samo je još gore. Carrie duboko u sebi samo akumulira sav taj bijes koji se u njoj nakupljao tijekom godina straha i ponižavanja i svakim se novim danom pita hoće li njezine muke ipak završiti. Sve se, ipak, preokreće kad pred maturalnu večer, Tommy Ross, najzgodniji dečko u školi na ples pozove upravo nju.

Osim što roman prati Carrienu perspektivu, odlomci gdje je ona fokalizator izmjenjuju se s novinskim isječcima, dijelovima knjiga koje govore o Carrie, njezinoj telekinezi i katastrofi koju je ona uzrokovala te ispovijesti jedne od djevojaka koja je poznavala Carrie iz škole. Tako se napetost postupno gradi do vrhunca romana, a istovremeno čitatelju i daje naslutiti kraj. Inače nisam fan čestih izmjena perspektiva i miješanja više različitih tehnika pripovijedanja, no nekako mi se u Kingovom pristupu to svidjelo. Također, odlično opisuje psihičko pucanje osobe koja je dovedena do ruba i čak i s nerealnom temom, realistično prikazuje kako toksično društvo i odnosi mogu utjecati na slabe osobe.

Ne bih baš izričito rekla da je Carrie pravi horor u smislu tog žanra, no ima nešto u njezinim telekinetičkim moćima i reakcijama što može iskreno dovesti do lagane jeze. Nije baš bilo teško čitati tijekom noći, ali priznajem da i nije bilo najugodnije družiti se s Kingom u mraku. Ipak, ovoj bih knjizi dala finu višu ocjenu i obavezno ju preporučila svima koji vole malo više spooky teme. A i za početak druženja sa Stephenom Kingom, nekako mislim da je najbolje krenuti baš od Carrie.

To je ljudima bilo smiješno. Nismo si mogli pomoći. Bio je to jedan od onih trenutaka kad se smiješ da ne bi poludio. Carrie je tako dugo bila meta svih ismijavanja i svima nam se činilo da smo te večeri dio nečeg osobitog. Kao da gledamo osobu koja se vraća ljudskoj vrsti i ja sam prva zahvaljivala Bogu na tome. A onda se to dogodilo. Taj užas.

Svoj primjerak Carrie možete pronaći u nakladi izdavačke kuće Lumen te na stranici Školske knjige, ako kliknete ovdje. Roman ima 168 stranica, a prijevod nam donosi Marija Ott Franolić. Hoćete li se i vi okušati u čitanju ove pomalo jezive, a ipak kultne priče?

Do sljedećeg čitanja, ekipa!


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s