Recenzija: Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, Paulo Coelho

“Ipak, onaj prvi alpinist znao je u čemu je draž: prihvatiti izazov i slijediti ga. Znati da ni jedan dan neće biti isti kao prethodni i da svako jutro nosi svoje novo čudo, svoj magični trenutak, u kojem se stari svjetovi rasprskavaju i rađaju nove zvijezde.”

Na posljednjoj stranici, na zadnjoj rečenici kada sam shvatila da je knjiga došla kraju, pomislila sam: Kako ću recenzirati ovo djelo? Čekala sam par dana da se slegnu dojmovi jer sam bila podijeljenog mišljenja – još sam uvijek. Od kuda početi?

Pilar dobiva poziv na seminar koji će održati njezin prijatelj iz djetinjstva s kojim se 11 godina nije vidjela, ali s vremena na vrijeme dobila pismo. Ona je zaglavljena u životnoj rutini i monotonosti, živeći ‘običan’ život. On je u 11 godina proputovao svijet, vidio je brojna čuda, a kada je otkrio da i sam ima moć činiti čuda, odlučio je da svoj život želi darovati Bogu. Želi drugima pomoći na njihovom putu prema produhovljenosti i preobraćenju. Pilar je negdje na svom životnom putu prestala biti vjernica.

Nakon seminara, Pilar poželi još neko vrijeme ostati u društvu prijatelja pa odluči s njim krenuti na putovanje, istražujući dijelove Španjolske i Francuske dok u međuvremenu diskutiraju o životu, vjeri, duhovnosti i ljubavi.

“Moramo slušati dijete koje smo jednom bili i koje još uvijek živi u nama. To dijete razumije magične trenutke. Možemo prigušiti njegov plač, ali ne možemo ušutkati njegov glas.”

Pilar želi nešto više od prijateljstva, kao i on – ali sve se mijenja kada dozna za njegov poziv da postane sjemeništarac. Miri se s činjenicom da je njegova odluka naizgled nepromjenjiva i da je to njegov poziv – ne znajući da se unutar njega vodi borba; izabrati ljubav prema Bogu ili izabrati ženu koju voli od malih nogu. Pilar odlazi s njim slaviti Djevicu i u tom trenutku osjeti nešto što će joj zauvijek promijeniti pogled na život. Odluči mu biti podrška i želi hodati uz njega dok se trudi svojim propovijedima približiti ljudima Boga. No, zašto je Pilar onda sjedila na rijeci Piedri i plakala? Ne bi bilo u redu da vam otkrijem baš sve, zar ne? 😊

A sada, moje mišljenje…

Prvo me privukao neobičan i dugačak naslov koji zvuči kao da je riječ o tragičnoj ljubavnoj priči. Da, riječ je o ljubavnoj priči ali ona definitivno nije nešto s čime se često susrećemo u romanima; neobična je i nije ono što sam očekivala. Ne mora nužno biti loše ako se očekivanja ponekad ne ispune i doista, nisam razočarana. Problem je u tome što nisam osjetila ništa. Voljela bih da jesam jer objektivno gledajući – roman nije izvanredan, ali zasigurno nije ni loš.

Kada bih trebala nacrtati krivulju koja bi pokazivala stupanj pažnje tokom čitanja, ona bi na početku bila visoka. Bilo je zanimljivo upoznavati likove. On živi nekonvencionalnim životom, dok je njezin pomalo stereotipni. Zanimalo me kako će autor spojiti njihova dva, naizgled nespojiva svijeta. Kada je došlo do tog spoja, interes za roman je počeo opadati. Sredina je bila u redu, ali kraj sam čitala s željom da se knjiga čim prije završi. Počela mi je biti dosadna i mrvicu neprobavljiva. Kraj je nabacan rečenicama koje imaju prizvuk mudrosti, ali smatram da nisu neko prosvjetljenje.

Kao što sam rekla, ovdje je riječ o ljubavi – između dvoje ljudi, starih prijatelja koji se nakon dugog niza godina ponovno susreću. No, riječ je i o ljubavi prema Bogu i svijetu – a takva ljubav zahtjeva žrtvu i odricanje. Pitala sam se je li u konačnici Pilar donijela pravu odluku, ali onda sam se zapitala: Što ja znam o tome je li ta odluka ispravna ili ne? Odlučila sam da ne želim analizirati njezin izbor. Riječ je o religiji i produhovljenju – područje u kojem je teško biti objektivan. Mišljenja i vjerovanja se razlikuju i neki će smatrati priču čudesnom, a drugi neće vidjeti smisao niti u jednoj napisanoj rečenici. To je jednostavno takav tip knjige – kao i Koliba od Younga; ili ti se svidi i nađeš smisao ili odmahneš rukom i kažeš kako je to sve glupost

“Nikad ne možemo suditi o životima drugih, jer svatko zna samo svoju vlastitu bol i odricanje. Jedno je misliti da je tvoj put ispravan, a nešto sasvim drugo misliti da je tvoj put jedini.”

Tako da neki zaključak bi bio da mi nije žao što sam pročitala knjigu, ali znam da je to jednokratno čitanje i da joj se neću vraćati. Kao što uvijek kažem, ukusi se razlikuju i tko zna, možda će se vama knjiga više svidjeti!

Autor je poznati brazilski pisac Paulo Coelho, a njegova najpoznatija knjiga je Alkemičar. Što se tiče djela Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, evo pokoja informacija:

Izdavač je V.B.Z, a knjigu možete naručiti online u web shopu Hoću knjigu. Godina izdanja je 2006. i knjiga ima oko 200 stranica.

Čitamo se uskoro!