Memoari jedne Dalmatinke: 2020. – Godina nindže

Disclaimer: svaka sličnost sa stvarnim nindžama je slučajna.

Dugo nije bilo moje kolumne. Tako dugo, da je zapravo posljednja bila u prošloj godini.

Sve sam si nešto od Nove godine mislila, super, ova će godina sigurno po nečemu biti posebna, kad je (barem meni osobno) dosta dobro započela. Miran doček, dvotjedno putovanje u Azerbajdžan, neki neočekivani trenuci… Bit će nekih dobrih tema za kolumne, mislila sam si.

Kad ono… Pandemija, potres, cirkus, kaos. Kuća, maska, gelovi, rukavice. Ne znaš gdje da prije pogledaš, zacviliš ili preokreneš očima. Tek sad kad se sve polako smiruje, kad se mjere ublažavaju i kad se i zemlja prestala tresti, mogu reći da sam uspjela posložiti vlastitu glavu i onda konačno sjesti i napisati nešto o čemu sam tijekom ovog perioda karantene i čudnovatog novog svijeta, dosta razmišljala.

Bez obzira na to vjerujete li, pratite ili ne pratite teme vezane za horoskope, pretpostavljam da svi već dobro znate za kineski horoskop koji svaku narednu godinu posvećuje određenoj životinji. Tako se za 2020. zna da je to godina štakora, iako bi se ostatak svijeta sad vjerojatno složio da je ovo ipak godina (kuhanog) šišmiša. Ja se, s druge strane, zalažem za ideju da se 2020. prozove godinom nindže.

Zašto baš nindže? Nastavite čitati.

Kako je to sve krenulo? Prvo smo se svi zakamuflirali zaštitnim maskicama za, primjerice, vožnju javnim prijevozom (dok ga je još bilo), odlaske u dućan, ljekarnu ili slično, a onda se svijest o virusu podigla na najvišu razinu pa je tako bilo čudno vidjeti nekoga na cesti bez maske, umjesto kako je inače bilo, s njom na licu. Bilo da se radilo o medicinskim maskama koje su vrlo brzo postale rijetkost ravna konju usred kafića ili onim ručno šivanima, pod koje su prolazile sve varijacije uzoraka tkanina, od leoparda preko trapera pa do babinih plahti, Zagrebom, ostatkom Hrvatske i cijelog svijeta, hodali su (i negdje još uvijek hodaju) ljudi dopola skrivenih lica.

U prvim danima od nastupanja generalne karantene, jedino što me moglo imalo oraspoložiti bilo je šivanje maskica za moju obitelj pa sam se bacila u koštac s iglama, koncima, filterima i plahtama (naravno da su bile iz bakinog ormara, inače se ne računaju) i prazne glave sklepala sam najnoviji modni dodatak za proljetnu sezonu 2020. Ako sam nešto otkrila u ovoj karanteni, to je da je šivanje iznimno terapeutsko za glavu, a i za ruke, zbog preciznosti, a i za ukućane, koji su od tog mog malog sporta dobro profitirali.

E sad, pravi je cirkus nastao kad sam prvi put na glavu nabila svoju masku pojačanu slojem prave ”a la baba” plahte i filtera koji je inače usamljeno čamio zapakiran u ormaru čekajući svog ljubavnika usisavača kojeg nikad nije dočekao. Pa to davi, to isklempavljuje uši, to guši, to smeta, to svrbi, to zateže jer je gumica prejako našivena… No, što je, tu je. Nakon potresa mjesec dana sam živjela kod bake koja ima 80 godina i u visokorizičnoj je skupini i za odlazak u dućan nema druge, osim zaštititi se na sve načine kako bih tako zaštitila i nju.

I tako ja nabila tu debelu zaštitnu tvorevinu na nos i usta, navukla gumene rukavice, smjestila sunčane naočale na vrh nosa da svijet ne vidi kako karantensko lice zapravo izgleda i zaputila se put 3 minute udaljenog Spara. Čekam tako u redu, primim svoju dnevnu dozu alkohola (dezinfekcijskog, naravno, što ste drugo mislili), uđem u dućan i krećem se među policama okružena s desetak jednako zamaskiranih ljudi, kad uhvatim pogled neke čudne osobe pored hladnjaka i nakon prve sekunde miliinfarkta, shvatim da je ta nindža koja me promatra iz ogledala upravo moja malenkost. I onda se, naravno, u jednom od melankoličnih perioda misli, moj mozak počne histerično smijati i nutkati me s mišlju:

”E, stara, pazi kak sad svi mi maskaši zgledamo ko nindže.”

Obično, eh, obično bih se samo nasmijala samoj sebi i sačuvala takvu provalu za neke veselije trenutke, ali kako su ovo, najblaže rečeno, neobična vremena u kojim živimo, odlučila sam malo dublje zaviriti u taj pojam koji mi je moj mozak tako nonšalantno nabacio. Pa tako, razmislimo.

  1. Što je prvo što nindža nosi na glavi da ga ne prepoznaju? Nosi – masku.
  2. Ako nindža ne želi ostaviti otiske prstiju na mjestu po kojem hara, što nosi? Nosi – rukavice.
  3. Kako nindža reagira kad se nešto naglo i iznenadno dogodi, kad treba dati petama vjetra? Nindža – juri, skače, okreće se, izvodi vratolomije, podučava Jackieja Chana, Brucea Leeja i Chucka Norrisa u isto vrijeme, penje se gdje god stigne.
  4. Kako nindža savršeno čuje da mu se netko šulja iza leđa, čak i ako je najtiši tat na svijetu u krznenim papučicama? Nindža ima – supersluh.

Kakve to onda ima veze s nama maskašima, specifično, zagrebačkim maskašima u periodu od 22. ožujka do još nedefiniranog datuma?

  1. Što je prvo što Zagrepčanin stavlja na glavu kad ide u dućan, ljekarnu, bilo gdje među druge ljude, da može zaštićeno kihnuti? Stavlja – masku.
  2. Što je drugo što Zagrepčanin stavlja na sebe kad ide u dućan, ljekarnu, bilo gdje među druge ljude, da ne mora deset puta dnevno ribati ruke alkoholom? Stavlja – rukavice.
  3. Kako Zagrepčanin reagira kad se zgrada krene sumanuto tresti, kurtoazijom pomicanja litosfernih ploča koje jedine, očito, nisu u karanteni? Zagrepčanin – skače s kreveta, juri pod štok, u skoku hvata torbu za bijeg, prije je van zgrade, nego što je bio unutra.
  4. Što Zagrepčanin ima da može savršeno istančano čuti kad susjed pomiče kauč, kad automobilu opali auspuh, kad vjetar strese drveće, kad kamion prođe preko ceste? Zagrepčanin ima – supersluh.

Zaključak: postali smo nindže.

Šalu na stranu, stvarno vjerujem da su svi iz ovoga izašli s nekim promjenama u sebi koje su sad barem od pomoći da se trauma izolacije i potresa polako sanira. Kad kažem da smo postali nindže sa svim tim maskiranjima, skakanjem na svaki šum i opreznim kalkuliranjem koliko je vremena prošlo od smirivanja s mini-potresima, ne mislim samo davati comic relief, već zaista mislim da ljudi u sebi imaju snagu postati fleksibilni za najbolji način života koji im se u tom trenutku nudi.

Teško je vidjeti ikakvu pozitivu u moru negative, ali ako se potraži malo dublje, moguće je. Osjetljivost na zvukove je sad svakodnevica; nije nimalo ugodno podsvjesno opet iščekivati potres, ali sad barem znamo kako točno zvuči svaki kamion koji prolazi pod prozorom ili kakve papuče nosi susjed na katu iznad. Skakanje pod štok kao psihofizička priprema sad je barem dobro ispraksirano pa su i reakcije brže. Maska na licu i rukavice na prstima u dućanu ili drugdje u gradu ne znače samo zaštitu za sebe i druge, već i psihološki utječu na nekakvu mirnoću glave – okej, napravila sam sve što trebam, to mi pomaže da se osjećam bolje. Barem i malo, što god je potrebno.

Nitko nema to znanje koje može predvidjeti neku katastrofu. Tko je od nas mogao znati da ćemo proljeće 2020. gledati većinom s prozora, a ne iz kafića u centru? Tko nam je mogao garantirati da se grad neće tresti jednog jutra i još jednog cijelog mjeseca pomalo? Tko je mogao pretpostaviti da ćemo preko noći položiti sve stupnjeve nindža treninga i prilagoditi se na konstantnu podsvjesnu spremnost na sve što nam ova godina odluči dobaciti?

Odgovor na to već svi znaju, ali ne treba zato poslati cijelu 2020. u koš za smeće. Da, 2020. je godina pandemije koronavirusa, godina propalih ekonomija diljem svijeta, godina potresa u Zagrebu, godina zatvaranja u kuće, godina kolektivne depresije i melankolije, godina tog nesretnog kuhanog šišmiša… Ali ja kažem, 2020. je isto tako i godina nindže. Godina iz koje će se svijet kad-tad izboriti.

A do tad, kad god to bilo, nadam se da će se sve zagrebačke, kao i ostale hrvatske i svjetske nindže, nastaviti boriti jednako kao što su i do sad. Znam da ću ja sigurno.

Ostanite pozitivnih misli, ostanite jaki. Ostanite nindže.

Do sljedećeg čitanja, ekipa! #OSTANININDŽA

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s