Recenzija: GAZELA I KOSAC, Margaret Atwood – 1. dio trilogije Ludi Adam

Šepa od stabla do stabla, neuhvatljiv, bijel, napola legendaran. U potrazi za svojom vrstom.

U ne tako dalekoj budućnosti, svijet je u ruševinama. Propast čovječanstva na sprženoj je Zemlji ostavila križance životinja, skupinu genetički stvorenih ljudi te jednog jedinog pravog preostalog čovjeka, Snježnog, koji iz dana u dan životari i pokušava opstati – iako nije siguran zašto.

Početak romana odmah bombardira čitatelje s pregršt nejasnih informacija o svijetu nakon velike, još nepoznate tragedije i jedino što je lako u početku pratiti, jest linija radnje koja prati glavnog lika. Snježni, pravog imena Jimmy, preživio je katastrofu koja je izbrisala sve ljude i trenutno pokušava preživjeti dan za dan, usput podučavajući grupicu Koščića, umjetno stvorenih, ”savršenih” ljudi. Jimmyeva perspektiva izmjenjuje se sa sadašnjim i prošlim događajima koji polagano slažu jasniji kolaž cijele radnje. Zapravo se dobar dio romana čini prilično statičnim jer se ništa naročito ne događa niti razjašnjava.

Osobno mi je ponekad bilo teško pratiti knjigu pa sam se tako više puta uhvatila kako listam stranice u natrag. Pisana je izuzetnim, ali kompliciranim stilom i u početku je priča dosta zamršena. Zato mi je u početku bilo potrebno više koncentracije, ali zato kad sam se dovoljno, recimo ”ufurala” u čitanje, jako mi se svidjela. Ima nešto u slici tako poharanog svijeta koja je ovdje tako realistično prikazana, što me prilično očaralo.

Kada je tijelo prvi put krenulo u vlastite pustolovine, pita se Snježni. Odbacilo je stare suputnike, um i dušu, koji su se nekad smatrali izvorom grijeha, lutkom koja glumi njihove predstave za njih same ili lošim društvom koje ih navodi na krivi put. Tijelo se sigurno zasitilo duše koja je stalno gnjavila i cmizdrila, kao i uma koji je tjeskobno pleo intelektualnu mrežu. To je dvoje smetalo kad god bi tijelo zagrizlo nešto sočno ili napipalo nešto dobro.

Jimmyev život u retrospektivi prikazan je dosta isjeckano, budući da se prošlost i sadašnjost brzo izmjenjuju u pripovijedanju, ali svakim se novim poglavljem otkriva nešto novo i nešto kontroverzno. Tek kad Jimmy upozna i sprijatelji se s mladićem koji samog sebe naziva Kosac te djevojkom pod nadimkom Gazela, postaje jasnije na koga se naslov referira. Jimmy je možda naizgled glavni lik, no zapravo su najvažnije osobe u njegovom životu upravo Kosac i Gazela. Odmah je jasno da je Gazela Jimmyeva ljubav, no meni je osobno mnogo intrigantniji lik Kosca. Mlad i tajnovit, s drukčijim mislima od ostatka ljudi i definitivno mnogo opasniji od sviju, Kosac je ne samo fokus Jimmyeva mladenačkog života, već i cijelog romana.

Samo je potrebno – rekao je Kosac – da nestane jedna generacija. Jedna generacija bilo čega. Kukaca, stabala, mikroba, znanstvenika, govornika francuskog, što god hoćeš. Ako se prekine vremenska veza između dvije generacije, igra je zauvijek izgubljena.

Lik Jimmya iz prošlosti i njegov novi alter-ego iz budućnosti, ekscentričan Snježni, posljednji čovjek na Zemlji, obojica su potpuno različiti, no dijele jednu jedinu sličnost – obojici su Kosac i Gazela bili toliko bitni da je još uvijek, tko zna koliko vremena nakon smaka svijeta, u potpunosti uronjen u razmišljanje o njima. Halucinira Gazelu i njen glas, razgovara s njenim nepostojećim duhom, a Kosac neprestano viri negdje iz njegove podsvijesti, podsjećajući ga na nepovratne događaje koji su se među njima odvili. A koliko su Gazela i Kosac bili važni ne samo za Jimmyev život, već i za cjelokupan svijet, to čitatelji tek trebaju otkriti…

Sad kad je oluja prošla, zrak je svježiji. Magla se diže s dalekog drveća, sunce se spušta, ptice počinju večernju graju. Tri vrane lete u visini, njihova su krila crni plamen, gotovo se čuju njihove riječi. Kosac, Kosac, kažu vrane. Zrikavci kažu: Gazela. Imam priviđenja, pomisli Snježni.

U Gazeli i koscu distopija susreće znanstvenu fantastiku, no sama autorica smatra da njezina trilogija zapravo pripada i spekulativnom žanru, budući da je teško točno odrediti gdje ovi romani zapravo spadaju. Žanrovi se tako miješaju da priča od svakog sadržava ponešto. Rekla bih da je jedno sigurno; Atwood nas ponovno tjera na promišljanje o kontroverznim temama i alternativnoj budućnosti koja nas može čekati ako krenemo krivim putem. Osobito u ovom periodu u kojem smo se trenutno našli, u izolaciji od pandemije virusa i u svijetu koji pomalo počinje sličiti na svojevrsnu distopiju, imamo mnogo vremena za razmišljanje o životu kakav smo vodili prije te svijetu na kojem živimo. Budućnost je uvijek neizvjesna i pomalo zastrašujuća i u mnogim je knjigama opisana još drastično gorom, no vjerujem da je sve to u svrhu toga da ponekad zastanemo i osvrnemo se na svijet oko sebe. Mnogo je toga moguće i nemoguće, samo bismo mi trebali biti ti koji će donijeti najbolje odluke za sebe. Kako za naše živote sad, tako i za one koji dolaze poslije nas.

Recenziju idućeg nastavka u trilogiji, romana Godina potopa, možete pronaći ako kliknete ovdje, a Gazelu i Kosca možete nabaviti za svoju kućnu kolekciju knjiga upravo ovdje.

Mogao bi ih ostaviti, pomislio je. Otići i gotovo. Pustiti ih da se brinu o sebi. Nisu moja stvar.

Ali nije to mogao učiniti jer, iako Koščići nisu bili njegova stvar, postali su njegova odgovornost. Tko im je drugi preostao?

Uostalom, tko je drugi njemu preostao?

Do sljedećeg čitanja!

I naravno, ostanite zdravi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s