Recenzija: DNEVNIK RENIJE SPIEGEL, Renia Spiegel – “Misli položene na papir u vrtlogu rata”

„Zapamti ovaj dan; dobro ga zapamti. Pričat ćeš o njemu generacijama koje dolaze. Danas nas od 8 sati zatvaraju u geto. Sada tu živim. Svijet je odvojen od nas i mi smo odvojeni od svijeta. Dani su užasni, a ni noći nisu ništa bolje. Svaki dan donosi i odnosi nove žrtve, a ja se nastavljam moliti Tebi, Bože Svemogući, kako bi mi pružio priliku da poljubim svoju mamu.“

Još jedno svjedočanstvo o grozotama Drugog svjetskog rata iz perspektive šesnaestogodišnje Renije Spiegel. Mladenački život, jedan od mnogobrojnih, oduzet u ratu. Snovi koji nikada nisu ostvareni. Želje koje nikada nisu ispunjene. Život, nikada proživljen.

Renija Spiegel imala je svega četrnaest godina kada je odlučila voditi dnevnik. Prvi zapis nastao je 31. siječnja 1939. godine prije nego što je došlo do njemačko-sovjetske okupacije. Kronike njezinog života kojeg je provela u Przemyslu, gradu u kojem je živjela s bakom, djedom i sestrom, govore o njezinom mladenačkom životu u vrijeme rata. Pisala je sve do 25. srpnja 1942. godine kada se skrivala od nacista i potkrovlju. U dnevniku su zabilježeni svi oni slatki tinejdžerski trenuci, ljubavne jadi, srednjoškolske drame ali i ono što niti jedno živo biće ne bi trebalo proživljavati – prisilna odvojenost od roditelja, početak rata, bol i usamljenost, strah i čežnja za boljim, ljepšim danima.

„Ljudi su tako odlučili, postavili su zapreke, odredili poštanske rute i rekli: „Moje je do ove crte!“ A što su dobili time kada su rastrgali zemlju, kad su razdvojili braću, kad su odvojili dječja srca od njihovih majki?“

Dnevnik je mješavina poezije i detaljnog pripovijedanja u kojem često progovara o majci koja joj nedostaje i o ljubavi svog života – Zygmundu. Stranice su ispunjene problemima koji nastaju u tim godinama – rivalstvo između djevojčica i tračevi, brojne simpatije, prva zaljubljenost i zabrinutost je li ljubav uzvraćena. Prvi poljubac i pitanja koja umaraju svakog tinejdžera a vezana su za spolni odnos. Svi ti zapisi povezani su tankom niti tuge i sjete, a kako rat sve više napreduje, njezina tjeskoba postaje gotovo opipljiva; piše o rukavicama s plavom zvijezdom, o strahu deportacije i odlaska u geto.

„No, mi se svi borimo, svi se borimo, od djevojaka do vojnika. Sudjelovala sam u ženskoj vojnoj obuci – kopajući rovove, šivajući plinske maske. Služim kao vojna kurirka. Vojnicima poslužujem čaj. Hodam uokolo i skupljam hranu za vojnike. Ukratko borim se zajedno s ostatkom poljske nacije! Borim se i pobijedit ću!“

Čak i u najcrnjoj povijesti čovječanstva, Renija pronalazi svoju mirnu luku, svoju prvu veliku ljubav. Njihova priča ni po čemu nije posebna ako se nađe u gomili drugih priča o ljubavi dvoje tinejdžera, ali u konceptu rata poprima drugu dimenziju. To je taj najljepši trag ljudskosti koji znatno više znači kada je prisutan u moru nehumanosti.

„Uvijek sam ljepša nakon naših susreta – oči sjaje, usne peku, obrazi se rumene.“

Renija Spiegel bila je mlada pjesnikinja, sanjar u duši koja je na život oko sebe gledala posebnim očima. Nije bila zahtjevna niti je željela puno toga – samo da svi koje voli budu živi i zdravi, da jednog dana ima dobrog muža i poslušnu djecu koju će voljeti. Vjerojatno je taj dio bio pokretač lavine emocija u meni. Nije me rastužila isključivo njezina priča, već sama činjenica koliko je mladih život izgubljeno… a radi čega? Radi koga? Postoje brojne teorije koje govore o tome zašto ljudi ratuju. Najčešće je riječ o moći i vlasti, želji da se prošire i imaju više u nadi da će im to pružiti osjećaj ostvarenja i ispunjenosti. Kakvi god uzroci rata bili – ekonomski, politički ili ideološki, nikada neću naći razumijevanje i opravdanje ni za jednu stranu u ratu. Ljudi nikako da shvate… obje strane više gube nego što dobivaju jer ljudski životi su neprocjenjivi.

RULJA ILI DJECA MAŠINERIJE
U zveketu i lupanju željeza
U buci urušavanja
U zujanju i tresci radionica
U oštroj, probadajućoj prašini koja otežava zrak
s našim čeznutljivim srcima i snovima
odrasli smo, mi, radnička djeca,
ljudske mašinerije


U buktećoj vatri kovanja
Kušnje ždere rastopljen metal
U sparini zgure poput melase
Ojačali smo, mi, čelični ljudi
Naše su ruke grube i moćne
Naše ruke poput željeznih opruga
Naša srca poput zgure – vruća, hirovita…

Knjiga te potakne da promisliš o izgubljenim životima i je li plaćena cijena odgovarala vrijednosti. Na trenutak zastaneš i pogledaš oko sebe. Shvatiš koliko možeš biti sretan i zahvalan na onome što imaš, na mirne snove i još mirnije buđenje gledaš kao na nekakvu privilegiju. Puno toga je danas privilegija, luksuz koji nam nije potreban ali MORAMO imati.

„Danas je bio dobar dan. Dobila sam nove cipele, što danas predstavlja luksuz.“

Voljela bih da sam pročitala Dnevnik Ane Frank kako bi mogla napraviti nekakvu usporedbu jer od publiciranja Renije, te dvije knjige se često nalaze u istom kontekstu. Na početku knjige nisam imala dojam da je vrijeme rata. Nije se osjetila ta atmosfera, možda zato jer je kao i svaki tinejdžer, Renija bila okupirana ljubavnim jadima i problemima pa je često o tome pisala. Tek pred kraj sam počela gutati knedle, a najviše su me zapravo uzdrmale bilješke njezine sestre. Naime, nakon rata Zygmunt je dnevnik spremio na sigurno te ga je početkom 50-ih godina dostavio njezinoj majci u New York. Njezina sestra je dnevnik pohranila u sef, ali nakon što su protekle godine, shvatila je da Renijina priča zaslužuje vidjeti svijetlo dana. Iako se Zygmnut oženio i osnovao obitelj, nikada nije zaboravio Reniju. Još uvijek čuva njezinu sliku i kopiju dnevnika koji je uspomena na njihovu ljubav u to mučno doba.

„A ja? Što da ja kažem, katkad sanjam da ću postati poznata, da ću dosegnuti neviđene visine i preletjeti svijet, i to ne samo u svojim mislima. S druge strane, katkad samo poželim biti obična osoba – gradska žena, majka. Želim, neopisivo želim imati djecu, sretnu i poslušnu, pravednu, časnu i iskrenu djecu. Tko zna koji je od ta dva sna časniji, koji je teže postići?“

Na prijevodu možemo zahvaliti Antoniji Bojčić i izdavačkoj kući Stilus. Knjiga ima 330 stranica i riječ o mekanim koricama. Godina izdanja je 2020. Knjigu možete nabaviti preko njihovog web shopa.

To je sve od mene.

Čitamo se uskoro!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s