Nema zemlje za starce (No Country For Old Men) – recenzija filma

Toliko voljeni i toliko omraženi film braće Coen napokon se i meni našao na listi pogledanih filmova.

Kažem „omražen“ jer sam uokolo viđala jako podijeljene osjećaje u vezi ovog filma. Neki ga hvale na sva usta i zovu remek-djelom dok ga drugi pak nazivaju uzaludno potrošenih sat i pol vremena života. Naravno, takve reakcije mogu se naići za stvarno svaki film. Unatoč tome i unatoč činjenici da film neodoljivo nalikuje modernom vesternu čega nisam fan, žarko sam ga htjela pogledati i drago mi je da jesam.

Film je izašao 2007. čemu sam se dosta iznenadila jer nalikuje novijoj kinematografiji (barem meni osobno) i to mi je ulilo nadu da Javier Bardem nije bez razloga osvojio Oscara za svoju ulogu i da i sam film, između ostaloga, nije za ništa nominiran za osam Oscara od kojih je osvojio četiri. Prošlo desetljeće bilo je drugačije vrijeme za film.

Pri svom istraživanju o podlozi za film koji su imala braća Coen, iznenadila sam se kad sam saznala da je i ovaj film napravljen po istoimenom romanu Cormaca McCartyija iz 2005. Priča neodoljivo nalikuje na divlji zapad, vesterne i sve moguće klišeje koji dolaze iz tog doba. Kažem „nalikuje“ jer to je sve što vidimo isprva i sve se naizgled kreće u tom smjeru da bi se dogodio preokret – ili, za neke, razočaranje. Mislim da je neispunjenje očekivanja ono što je toliko razljutilo drugu stranu publike. Neki su se osjećali kao da su ih redatelji izigrali i “preveslali” i da film nema poantu.

To ne može biti dalje od istine. Upozoravam vas da će biti spoilera kako planiram interpretirati film i dati neku analizu za sve vas koji ste pogledali film. Nemojte si pokvariti odličan film. Nemojte čak ni pogledati o čemu se radi. Pogledajte ga kao tabula rasa (otkrih da je to najbolji način za pogledati film i više uopće ne gledam sinopsis filmova) i onda se vratite ovdje.

Za vas ostale koji ste gledali film, kratko želim proći početak radnje filma. Ukratko, cijeli film je igra mačke i miša koja se vrti oko dva milijuna dolara zarađenih vjerojatno dilanjem droge. Postava je u potpunosti stereotipična za jedan vestern. Imamo glavnog lika, protagonista, Llwelyna Mossa, lovca koji naiđe na poprište događaja i već spomenutih dva milijuna dolara u kovčegu. Imajte na umu da se radnja odvija u osamdesetim godinama u zapadnom Teksasu. Drugi lik koji je ujedno i pripovjedač radnje na početku filma, je šerif Ed Tom Bell kojem je to obiteljski posao. Njegov otac je bio šerif i njegov djed je bio šerif. I treći stereotipan lik je Carson Wells, plaćeni ubojica kojeg unajme da pronađe novac.

Dakle, naizgled se sve vrti oko meksičke mafije i novca, ali film, kao što naslov kaže, govori o tome kako nema zemlje za starce, doslovno.

To nam može biti jasno čim šerif Ed Tom Bell nostalgično progovori na početku filma o starim vremenima u kojima šerifovi nisu morali nositi pištolje jer su bili veliki autoriteti, o vremenima u kojima su vladali stari zakoni. Šerif Ed Tom Bell je endem, jedan od rijetkih pripadnika staroga zakona i starog načina života. On je čovjek vezan za svoju ulogu u društvu, ime koje su stvorili njegovi preci, za zemlju na kojoj živi. Oženjen je i ima mnogo starih priča za ispričati. I ironično, iako je šerif, Ed nema skoro nikakvog utjecaja na radnju. Njegovi postupci ne znače gotovo ništa.

S druge strane, iako možda nije pokretač glavnog događaja u filmu (a možda i jest jer mi to zapravo nikada ne saznamo), Anton Chigurh je pokretač svega ostaloga i ujedno i jedini lik koji se nikako ne uklapa u krajolik i kontekst zapadnog Teksasa. Anton bi trebao biti the bad guy, ali o njemu ne znamo doslovno ništa. Kao potpuna suprotnost šerifu, Anton je stalno u pokretu i ni za što nije vezan. Uvijek se kreće, a staje samo onda kada je prisiljen. Ponaša se kao da nema prošlost i kao da nema korijene – poput stroja. Ako idemo slijedom onoga što sam rekla o šerifu Edu, Anton predstavlja nove načine, nepojmljive bilo kojem od likova u priči, a vjerujem i bilo kome od gledatelja.

Naime, Anton je ubojica koji ima svoj skup moralnih vrijednosti, pravila i principa kojih se drži do kraja, bez obzira na to kakve će to posljedice imati za druge ljude. Možda i dalje zvuči kao nešto tipično za psihopata, ali ja doista nikada nisam vidjela ovakvog lika. Usudim se reći da je Anton Chigurh gori od Hannibala Lectera. Dok nam je Hannibal gotovo najljudskija osoba u čitavom filmu Kad jaganjci utihnu, Anton osim što hoda, govori i postoji, ne posjeduje nikakve ljudske karakteristike. Ne pokazuje nikakvu vrstu emocije, čak ni kada je ranjen metkom. On je lik koji ovom filmu daje svu napetost iako se realno ne odvija mnogo akcije kakve ima u vesternu. Meni osobno je sama njegova prisutnost u filmu davala nelagodu i jezu.

Zbog scene s Carlom Jean, ženom Llwelyna Mossa, da se zaključiti da Anton ni sebe sam vjerojatno ne smatra čovjekom. Najbolje što Anton može u prilici da ne ubije nekog zbog svojih principa je baciti novčić – ali ne na stari način. Stari način bi bio da osoba pozove glavu ili pismo i tek onda se baca novčić. Anton napravi obrnuto zato jer odlučuje novčić i njegovi principi – a ne on ili druga osoba. Tako opravdava sva svoja ubojstva. Poanta onoga što sam htjela reći o njegovoj nepostojećoj ljudskosti je u zadnjoj rečenici koju izrekne prije nego što scena preskoči na njegov izlazak iz kuće. Anton kaže: “I got here the same way the coin did.

Kako novac dospijeva negdje? Novac dospijeva u tuđe ruke, poslovnice, banke itd. skupom pravila. Kad iz te perspektive pogledamo stvari, Anton za sebe nije više od običnog novčića jer je vođen samo skupom vlastitih pravila. On apsolutno ništa ne odlučuje, nema volju ni želju, a čak ga ne zanima ni novac. Prema tome, Anton Chigurh nije ni pravi zlikovac. Ne može biti. Anton ne čini stvari koje čini jer je loša osoba već zato što se drži svojih pravila i ona su jedini faktor koji ga dovede ondje gdje se nađe, baš kao što se i novac nađe tamo gdje se nađe. Nema ciljeva i nema želja. Vode ga samo puka pravila.

Jedina osoba koja mu se suprotstavila i preživjela je žena koju je došao pitati gdje Llwelyn radi čvrsto se držeći pravila da ne smije odavati privatne informacije o svojim klijentima (izdaje prikolice) te ju je zato poštedio, ostala je pri svome, baš poput njega. Ako maknemo napetost, zapravo je prilično komično gledati kako Anton nailazi na osobu sebi ravnu, pretilu staru gospođu za pultom, sa južnjačkim naglaskom, koja rašpa nokte.

Osim ovoga, novčić je bitan simbol za poantu ovog filma. Bacanjem novčića samo jedna strana biva okrenuta prema gore. Kako samo naslov filma kaže, nema zemlje za starce. To se jasno može primijeniti na strane novčića. Ne mogu obje biti okrenute prema gore, to je moguće samo za jednu. Tako Antonovi načini, nova pravila, koliko god nemilosrdna bila, pobjeđuju i na kraju filma smo ostavljeni sa živim, ali umirovljenim i depresivnim šerifom Edom koji je izgubio svu moć i autoritet i Antonom koji nije odgovarao za nijedno ubojstvo koje je počinio. S druge strane, koliko god različiti bili, Ed i Anton imaju zajedničku jednu krucijalnu stvar – obojica su vođeni pravilima, zakonima, koji su u vječitoj borbi i ne mogu postojati istovremeno, baš kao i dvije strane novčića, glava i pismo.

Ovaj film krši apsolutno sva pravila vesterna i konvencionalnog načina provođenja radnje. Glavni lik biva ubijen dijelom zbog vlastite tvrdoglavosti (što ubija i Carlu Jean), naš Carson Wells koji se činio tako pouzdanim da riješi Antona Chigurha također biva ubijen, a glavni ubojica odšeta bez posljedica. Čak nema ni konačnog obračuna kao u normalnim vesternima, a smrt Llwelyna Mossa, glavnog lika, odvije se bez da mi tome svjedočimo. Zapravo, gledatelji su ostavljeni s upitnikom iznad glave i osjećajem nedovršenosti.

Razumijem zašto to ljuti neke ljude, ali mi je žao što zbog toga ne vide koliko je briljantan ovaj film.

Toliko je napet, a akcije skoro uopće nema. Nema ni pozadinske glazbe, koja je također jedno od obilježja klasičnih vesterna. Mislim da su braća Coen jednostavno namjerno išla izvrgnuti sve što ljudi znaju o klasičnom vesternu. Možda su se i namjerno poigrali s publikom.

Cijeli film označava kraj jedne ere, ere pravila divljeg zapada koja više ne funkcioniraju u novom svijetu. Ovo je film o pravilima koji krši sva pravila, ako može ironičnije. Zato je ovo jedan od najboljih filmova koje sam pogledala. Zasigurno ću ga pogledati još koji put.

Autorica recenzije: Lou Masacky

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s