Recenzija: Vodoriga, Andrew Davidson – Priča o ljubavi koja prkosi svijetu, vremenu i Paklu

Rating: 5 out of 5.

Nesreće zaskoče one koji ništa ne slute, često silovito, baš kao i ljubav.

Ima onih nekih knjiga koje tako utječu na nas, da je o njima nemoguće kratko i jednostavno govoriti. Vodoriga je za mene takva knjiga. Čitam otkad znam za sebe i tijekom svih tih godina skupio se fini broj meni osobno dragih knjiga, ali za malo sam njih mogla reći da bih ih proglasila najdražima. To je nekako oduvijek vrijedilo jedino za Harry Potter serijal i Tolkienove romane, ali neku zasebnu, jednu knjigu koju bih mogla postaviti na taj tron, nisam imala na umu. Tako je bilo, naravno, sve dok nisam pronašla Vodorigu.

Ja sam više od svojih ožiljaka.

Andrew Davidson pisao je Vodorigu punih sedam godina i, vjerovali ili ne, osim što mu je to prvi roman, ujedno je i jedini kojeg je ikad napisao. Mislim da rijetki pisci to mogu izvesti – otprve napisati djelo svog života i zaustaviti se samo na tome. A opet, nakon čitanja i detaljnog proučavanja Vodorige, mogu sa sigurnošću reći da je Davidson tom knjigom rekao apsolutno sve što je namjeravao. Upravo zato mislim da je Vodorigi praktički nemoguće odrediti jedan žanr. Ta je priča sve; i ljubavna i povijesna i umjetnička i psihološka, apsolutno sve u jednom loncu.

Sanjao sam kiparove ruke koje mahnito klešu kamen. Sanjao sam plamene strijele kako dolijeću s neba, sanjao sam vatrenu kišu. Sanjao sam deliričnog anđela zaleđenog u vodi. No najviše od svega, sanjao sam vodorige koje čekaju svoje rođenje.

Vodoriga je gotovo cijela prepričana u 1. licu, s dvoje pripovjedača od kojih je jedan upravo naš glavni, bezimeni lik. Njegova priča započinje u noći prometne nesreće. Radi se o prelijepom mladom muškarcu koji je duboko uronio u sve poroke – on je porno-glumac, ovisnik o drogama i alkoholu i ništa mu u životu ne predstavlja veće zadovoljstvo od zavođenja žena. Kad se njegov automobil sruši niz liticu i zapali, on ostaje zarobljen unutra i gori u najgorim mukama. Do trenutka kad je prebačen u bolnicu, njegovo je tijelo već u potpunosti izobličeno od najgorih mogućih opeklina. Proces operacija, liječenja opeklina i oporavka on opisuje takvim brutalno grafičkim detaljima da je mjestimice bilo teško čitati.

Samo tako, kao da postavljaju komade travnjaka na problematična područja iza kolibe za ljetovanje, zamatali su me u kožu mrtvaca. Tijelo su mi konstantno čistili, ali sam svejedno odbacivao te plahte mrtvog tkiva; nikad mi nije išla suradnja s drugima. I tako su me stalno iznova ovijali kožom mrtvaca. Ležao sam i nosio druge ljude kao oklop protiv smrti.

Osim što koristi izrazito poetske opise, pripovjedač je jako ciničan i pun crnog humora. Zapravo je vrlo lako i zarazno čitati roman iz njegove perspektive jer je izrazito komunikativan prema čitatelju, a njegova je životna priča, iako povremeno bizarna, naprosto fascinantna.

Radi teških opeklina, on se izobličio, izgledom pretvorio u čudovište i odstranjeno mu je i spolovilo, s čijim se gubitkom najviše psihički bori. Stoga u agoniji odluči da će, onoga dana kad ga otpuste iz bolnice, počiniti samoubojstvo. No, život uvijek skrene drugim putem od planiranog, a za njega se to dogodi kad upozna Marianne Engel, mladu kiparicu sa psihijatrijskog odjela, specijaliziranu za klesanje himera i vodoriga koje krase crkve. Marianne, naime, tvrdi da su njih dvoje srodne duše, ljubavnici koji su jednom davno bili zajedno, no život ih je razdvojio. No kad ona kaže ”jednom davno”, Marianne to uistinu i misli. Ona je uvjerena da su bili zajedno… U srednjem vijeku.

Jednom sam poznavao ženu koja je Ljubav voljela zamišljati kao nepokolebljivog psa, psa koji će uvijek trčati za štapom kad mu ga bacite i vratiti se s ušima koje klamparaju uokolo. Potpuno odan, potpuno bezuvjetan. Ja sam joj se smijao jer čak sam i ja znao da ljubav nije takva. Ljubav je nešto krhko što treba maziti i paziti. Ljubav nije izdržljiva i ljubav nije nepopustljiva. Ljubav se može slomiti pod nekoliko grubih riječi ili odbaciti sa šačicom nepromišljenih postupaka. Ljubav uopće nije nepokolebljiv pas; ljubav je više slična patuljastom mišolikom lemuru.

Mariannin dio priče odnosi se na pripovijedanje njihove srednjovjekovne ljubavne priče, povremeno ispresijecane drugim pričama o nesretnim ljubavnicima kroz povijest. Od drevnog Japana do viktorijanske Engleske, svaka je priča ljepša i tužnija od sljedeće. I svaka sadržava neku svoju posebnu poruku.

Mogu jedino ovako reći; Davidson je genijalan pisac. Osim što je do detalja stvorio pravo povijesno, srednjovjekovno ozračje u dijelovima Marianninog pripovijedanja, dao nam je fascinantnu, dirljivu ljubavnu priču koja prelazi sve čovjeku znane granice i nekako ju uspio spojiti s ogromnom dozom ciničnosti glavnog lika te dramatične slike oporavka zauvijek unakaženog čovjeka. Ova knjiga također pokazuje kolika može biti dubina nečijeg odnosa, a da ne mora nužno sadržavati tjelesni aspekt. Marianne Engel i pripovjedač dijele snažnu emocionalnu vezu, onu koja je upravo jača od svih drugih. On nikad nije uspio spoznati ljubav van tjelesnog odnosa te ju upravo zato, ironično, upoznaje kad je tjelesnog aspekta lišen te mu je jedino čista emocija i preostala. Baš je zbog toga njihova ljubav toliko čista.

Ljubav je jaka koliko i smrt, teška koliko i Pakao.

Vodoriga se može čitati u jednom dahu, bez obzira na to koliko je sama knjiga masivna. Izdanje Vorto Palabre ima 444 stranice, ali to nije nikakvo džepno izdanje knjige. Velika je skoro kao A4 stranica pa mogu samo misliti koliko bi stranica imala da se radi o nekom sitnijem uvezu. Ja sam si razvukla čitanje na više dana jer sam htjela što dulje uživati u njoj. Da sam je se primila onako grčevito kao što sam započela, vjerojatno bi bila začas gotova. Priča samo goni da se dalje čita, usput šokirajući, rastužujući i oduševljavajući.

Vodoriga je toliko jedinstvena da ne vjerujem da ću ikad više naići na išta slično. Voljela bih da ju svi možete pročitati i podijeliti sa mnom svoje mišljenje jer bih, da me se pusti, najradije o njoj pričala satima i danima. Roman možete pronaći ovdje, u nakladi izdavača Vorto Palabra. Na prijevodu možemo zahvaliti Anji Majnarić. Ako želite izabrati jednu potpuno drukčiju priču od svih, pročitajte Vodorigu. Izut će vas iz cipela.

Sa svakim fragmentom kamena koji s mene padne čujem glas Marianne Engel. Volim te. Aishiteru. Ego amo te. Ti amo. Eg elska pig. Ich liebe dich. Kreće se kroz vrijeme i dolazi mi na svakom jeziku i zvuči kao čista ljubav.

Do sljedećeg čitanja, knjigoljupci!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s