Recenzija: PRIMIRJE, Mario Benedetti

Zacrtani je plan potpuna sloboda. Upoznati se i vidjeti što će se dogoditi, pustiti vrijeme da teče i provjeriti. Nema spona. Nema obveza. Ona je divna.

Primirje Marija Benedettija jedan je od najznačajnijih urugvajskih romana. Napisan je 1960. i otad se proširio po cijeloj hispanskoj književnosti, postajući nacionalni klasik. Preveden je na više od 20 jezika svijeta i prema njemu su adaptirana dva filma, a Mario Benedetti time je postao jedan od kultnih latinoameričkih spisatelja.

Kad sam birala koji bih roman čitala iz naklade Iris Illyrica, Primirje mi je zapelo za oko zbog dvije stvari. Prvo, zanimalo me nešto novo, nešto što nisam do sad čitala, kao što je urugvajska književnost, a drugo, privukla me tema. Radi se o ljubavnom romanu, što nije moje uobičajeno štivo, ali odlučila sam mu dati priliku jer je pisano u obliku dnevnika. Dnevnički zapisi prate glavnog lika Martina Santomea, udovca koji u svojim pedesetima upoznaje mladu djevojku Lauru Avellanadu i zaljubljuje se u nju. Sama priča, budući da je bila objavljena 60.-ih godina, prilično je odjeknula u javnosti i kulturi zbog razlike u godinama između para. Naime, Martin je 24 godine stariji od Laure. Takva razlika čak i danas u svijetu podiže obrve, a u ono je doba bilo još čudnije. No, ljubav je ljubav i srce ne može birati, barem je to moje mišljenje.

Ustala je; s plahtom obavijenom oko sebe stajala je uz prozor promatrajući kako pada kiša. Približio sam joj se; i ja sam promatrao kako pada kiša. Na trenutak smo šutjeli. Odjednom sam postao svjestan da je taj trenutak, ta kriška svakodnevice, vrhunac blagostanja; to je bila Sreća.

Martin Santome udovac je koji ima troje djece koja su već odrasla, dva sina, Esteban i Jaime te kćerku Blancu. Nedostaje mu samo nekoliko mjeseci do mirovine i on se, pišući svoj dnevnik, priprema za miran ostatak života. No kako život uvijek ima druge planove, u njegov ured dolazi nekoliko mladih pripravnika, a jedna od njih je upravo Laura. Martin i Laura se ne zbliže odmah, no kako vrijeme prolazi među njima se rađa ljubav koja njih oboje zbunjuje. Martinu nije jasno kako se on, jedan stariji čovjek pred mirovinom, može sviđati jednoj tako mladoj i sposobnoj ženi poput Laure. Cijelog života je volio svoju pokojnu suprugu Isabel, koja je umrla mlada, i često je se sjeća u pripovijedanju. Tu su i priče o njegovoj mladosti, o prijateljima i susjedima koje godinama nije vidio, o svojim sretnim godinama s Isabel, o gradu Montevideu gdje živi te politici i kulturi Urugvaja.

Knjiga nije velika i vrlo je laka za čitanje zbog već spomenute tehnike dnevničkog pripovijedanja u 1. licu, no moram priznati da me nije oduševila. Štoviše, iskreno bih rekla da me u dijelovima dosta razočarala. Pripovijedanje glavnog lika nije me se dojmilo, u dijelovima gdje je govorio o politici i kulturi, kao i o gradu i slično, pisano je dosta jednolično i znala sam se izgubiti u čitanju jer se ne bih mogla dovoljno koncentrirati. Ljubavna priča Martina i Laure lijepa je i zanimljiva, i to je nekako jedino što mogu izdvojiti što me najviše držalo do kraja čitanja. Imala sam osjećaj da je pripovjedač nekako slabo emotivan čovjek, pretjerano ozbiljan i kritičan, iako je lijepo opisivao svoj brak s Isabel te početni zanos kad je shvatio da je zaljubljen u Lauru, no u dijelovima kad bi govorio o svojoj obitelji i njihovom odnosu činilo se kao da govori o daljim rođacima, a ne vlastitoj djeci. Općenito je njegov doživljaj svega pomalo kritičan pa me vjerojatno to dosta odbilo.

Smrt je prilično zamorno iskustvo za druge ljude, prije svega za druge. Ja bih se trebao osjećati ponosnim što sam ostao udovac s troje djece i uspio. Ali, ne osjećam se ponosnim, već umornim. Čovjek se osjeća ponosnim kad ima dvadeset ili trideset godina. Uspjeti podići svoju djecu bila mi je obveza, jedini način da me društvo ne gleda u lice uz neumoljivi pogled koji se inače čuva za bezdušne očeve. Nije bilo drugog rješenja i uspio sam. Ali, sve je bilo previše prisilno da bih se mogao osjećati sretnim.

Ipak, sama je priča duboka i postavlja puno različitih pitanja o ljubavnim i ljudskim odnosima, tuđim mišljenjima i osobnim željama suprotstavljenim stvarnim mogućnostima. Jasno mi je zašto je roman imao snažan utjecaj u hispanskoj književnosti, osobito zbog pojedinih poetskih citata i Martinovih brutalno iskrenih izjava o životu. Samo se meni nije toliko dopao, ali vjerujem da bi se nekom drugom mogao stvarno svidjeti zbog posebnosti Martinove i Laurine ljubavi. Dajte šansu ovom urugvajskom klasiku, nekoga od vas sigurno će iznenaditi.

Svoj primjerak Primirja možete pronaći na stranici Iris Illyrice. Roman ima 197 stranica, a sa španjolskog ga je prevela Željka Lovrenčić.

Također, jedan sretnik/sretnica od vas dobit će upravo ovaj primjerak koji sam ja pročitala i recenzirala. Roman možda nije idealno legao meni, ali sigurna sam da će se netko drugi pronaći u ugodnom čitanju pa ju stoga stavljam na darivanje. Naposljetku, osobni čitalački ukusi se razlikuju pa mislim da je najbolja opcija za ovu knjigu da ode u ruke nekom novom knjigoholičaru. Upute za darivanje možete pronaći na Facebooku i Instagramu. Sretno svima!

U početku sam se opirao vjerovanju da bi to mogla biti sreća. Svim sam se silama opirao, ali kasnije sam shvatio da sam pobijeđen i povjerovao u to. Ali nije se radilo o sreći, bilo je to samo primirje.

Do sljedećeg čitanja!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s