Recenzija: NIJEMA PACIJENTICA, Alex Mitchaelides

Nevjerojatno je kako se brzo čovjek prilagodi neobičnom novom svijetu psihijatrijskog odjela. Sve lakše počneš prihvaćati ludilo – i ne samo ludilo drugih, već i vlastito ludilo. Vjerujem da smo svi ludi, samo na različite načine.

Do sad sam pročitala već dobar broj psiholoških trilera, ali mogu reći da me niti jedan do sad nije ovako iznenadio svojim završetkom, a bogme ima i prilično jedinstvenu radnju. Nijema pacijentica Alexa Michaelidesa prati život psihoterapeuta Thea Fabera koji dolazi raditi kao liječnik u psihijatrijsku bolnicu The Grove u sjevernom Londonu s jednim jedinim ciljem – da upozna i pokuša izliječiti slikaricu Aliciju Berenson. Alicia je već šest godina smještena na najčuvanijem forenzičkom odjelu bolnice zbog ubojstva svojeg muža Gabriela. No nešto je specifično kod lika Alicije… Ona, naime, uopće ne govori.

Upravo tako, dobro ste pročitali. Knjiga se bazira na osuđenoj slikarici koja od trenutka ubojstva svojeg muža, odnosno njezinog uhićenja, 6 godina nije progovorila niti jednu riječ. Uvid u Alicijinu psihu čitatelji dobivaju samo preko fragmenata iz njezinog dnevnika koji je vodila tijekom nekoliko mjeseci dok je još živjela u sretnom braku sa svojim mužem. Cijeli ostatak romana ispričan je iz Theove perspektive, koji uporno uz mnoge terapije i svoja vlastita istraživanja, pokušava nagovoriti Aliciju da progovori i možda time pronađe nekakav dokaz koji bi ju oslobodio. Osobito zato što se na prvi pogled čini da je Alicijin i Gabrielov brak bio stabilan te da ona nije imala nikakav motiv da ga ubije.

Ne mogu podnijeti pomisao da je zabrinut za mene. Nikada mu ne želim nanositi bol ili ga ražalostiti. Tako jako volim Gabriela. On je nesumnjivo ljubav mog života. Volim ga tako potpuno, tako cjelovito, da me to ponekad potpuno nadvlada. Ponekad pomislim… Ne. Neću pisati o tome.

No, svi dokazi iz te kobne noći kad je Alicia iz pištolja pucala u Gabriela, upućuju na to da ga je ona ubila. Dijelovi njezinog dnevnika prikazuju Alicijinu psihu kao relativno nestabilnu, uz povremene napadaje panike, depresivnih stanja i anksioznosti te što događaji iz dnevnika vremenski odmiču u prošlosti, ekstremne paranoje. Alicia je uvjerena da ju je proganjao jedan čovjek, kojeg je uvijek viđala kako promatra njezinu kuću s ulice ili skriven iza drveća. Zbog silnog straha i panike koju joj je uhoda ulijevao, Alicia je sve to zapisivala u svoj dnevnik, no ništa od toga zapravo ne navodi kako je i zašto, naposljetku ona ubila svojeg muža.

Theo Faber polako postaje opsjednut Alicijinim slučajem i na sve joj načine pokušava pomoći, usput se sukobljavajući sa suradnicima i drugim psihijatrima u bolnici. Njegov je privatni život također naizgled dobar, živi u sretnom braku i voli svoj posao, no Alicijin slučaj ne pomiče se u nekom određenom pravcu, a supruga mu postaje sve sumnjivija i udaljenija i Theo se također počinje gubiti. Ipak, ne gubi nadu da će doći do nekog zaključka te se klupko misterija koji obavija Aliciju, polako počinje odmotavati.

Čekao sam. Zurila je u mene. A onda sam, napokon, dobio ono što sam htio – definitivnu reakciju, znak koji mi je pokazao da sam na pravom putu. Bio je to mali pokret. Zapravo sićušan. Ali bez obzira na to, rekao je mnogo. Alicia se nasmiješila.

Roman je stvarno napet. Nije napet u smislu krimića gdje se detektiv i ubojica utrkuju s vremenom i tragovima, već se radnja napeto odmotava istovremeno i u natrag i u naprijed. Dijelovi iz Alicijinog dnevnika u prošlosti opisuju sve intenzivniju situaciju s njenim navodnim uhodom, a Theove terapije krče put ka Alicijinom komuniciranju u sadašnjosti. Brzo se čita, ali ta dvostruka napetost tako utječe na čitanje da se čini kao da roman nema kraja. U isto vrijeme je sve i ništa jasno, a tek kad se radnja približi vrhuncu, tu nastaje pravi kaos. Iskreno, kraj me toliko šokirao da sam morala sjediti u tišini pola sata i pitati samu sebe što sam to, dovraga, upravo pročitala. Alex Michaelides je stvarno odlično izmiješao napetost i misteriju s jednom od meni omiljenih tema za čitanje, što je radnja u psihijatrijskoj ustanovi, ali mislim da mu što se završnog obrata tiče, nema ravnog.

Osobito mi se sviđa što je autor detaljno opisao Alicijinu, ali i Theovu psihu, što je rezultat toga što je i sam psihoterapeut, osim što je pisac. Nijema pacijentica proglašena je najboljim romanom 2018./19. godine prema New York Timesu, o romanu je pisao i Forbes, a također je i dobila prvo mjesto na listi Goodreadsa. Objavljena je u 44 zemlje, a šuška se i da će produkcijska kuća Brada Pitta napraviti filmsku adaptaciju romana. Voljela bih vidjeti kako bi to izgledalo na velikom platnu!

Za sve koji vole napete, misteriozne romane koji ulaze duboko u ljudsku psihu i dobro prodrmaju svojim završetkom, Nijema pacijentica je definitivno odličan izbor! Mislim da ću ju čak ponovno pročitati, možda ju i nabaviti, jer je ovaj primjerak koji sam čitala bio posuđen. Svoju knjigu možete pronaći na web-shopu VBZ-a, ako kliknete ovdje. Roman ima 308 stranica, a prevela ga je Ana Knežević.

Među prstima drži kist. S njega kapa crvena boja – ili je to krv? Uhvaćena je u trenutku dok slika – pa ipak je platno prazno, kao i izraz njezina lica. Glava joj je okrenuta preko ramena i gleda ravno u nas. Otvorenih usta, razdvojenih usnica. Nijema.

Do sljedećeg čitanja!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s