Recenzija: MOJA VOLJENA ŽENA, Samantha Downing

Rating: 4 out of 5.

Neki su ljudi jednostavno pogrešno spojeni u glavi. Misle da su loše stvari dobre.

Iako se na prvi pogled čini da je roman Moja voljena žena samo još jedan u nizu krimića, trilera i zapetljanih priča o misterioznim ubojstvima, to je zapravo samo njegov okvirni opis. Autorica Samantha Downing nova je spisateljica u žanru krimića, piše na jedan potpuno nov način i njezin je prvijenac dosta drukčiji od tipičnih trilera. I totalno je luda vožnja od trenutka kad se knjiga uzme u ruku. Ovdje bizarnosti nema kraja!

Roman pripovijeda bezimeni muškarac, no mjestimice ga čitatelji znaju pod aliasom Tobias. Radi se o muškarcu srednjih godina, instruktoru tenisa koji živi sretnim i naizgled mirnim životom u Americi sa svojom suprugom Milicent i njihovo dvoje djece, sinom Roryem i kćerkom Jennom. Kao i svaki par, Milicent i njezin suprug dijele neke određene tajne među sobom, tajne koje ne govore nikom drugom, no njihove su nešto opasnije od prosjeka… Jer bi u protivnom završili iza rešetaka. Oni su bračni par koji u slobodno vrijeme uživa u otimanju i ubijanju mladih djevojaka. Ukratko, serijski ubojice.

Milicent je možda sve ovo pokrenula, no ja nas mogu odvesti preko cilja. Zadivit će ju to.

Roman je nevjerojatno napet i ne može ga se prestati čitati. Za svako poglavlje sam si obećavala da je posljednje, i onda bih nastavila viriti na sljedeće stranice. Čitajući, knjiga me pomalo podsjećala na romane i seriju Dexter, jer rijetko se pojavi neki roman u kojemu radnju gledamo baš kroz oči serijskog ubojice. Stvarno ostavlja nekakav jezovit dojam, jer se ipak radi o dvoje ljudi koji ne samo da su uklopljeni u miran kvart i omiljeni među ljudima, već i što su roditelji dvoje tinejdžera koje van svojih ubojitih aktivnosti, odgajaju sasvim normalno. Malo previše strogo s Milicentine strane, doduše, no svejedno normalno. Pitanje morala i uopće njegovog postojanja kod likova ovog romana doslovce pršti između stranica.

No sad sam sam i ti mi ne vjeruješ. Stoga ću ti nešto obećati. Za dva će tjedna nestati još jedna žena. Čak ću ti reći i točan datum: petak trinaesti. Sladunjavo, znam. Naravno da jest. Ali također se i lako pamti. I Josh, ti mi možda sad ne vjeruješ, no naučit ćeš da ja uvijek održim obećanje.

Dojam koji Moja voljena žena ostavlja, osobito nakon posljednje stranice (doslovno sam se naježila) je prilično zastrašujuć i kao što sam već spomenula, bizaran. Istina, niti jedan spomenuti zločin koji Milicent i njezin suprug počine nije grafički prikazan niti detaljno opisan, no sami horor leži u tome da se radi o jednoj najobičnijoj obitelji unutar koje se skriva takva groteskna tajna. Nemam mnogo toga za reći o Mojoj voljenoj ženi, a da slučajno ne otkrijem nešto pa tako pokvarim čitanje nekome tko će se uhvatiti knjige. Samo ću reći da ju apsolutno vrijedi pročitati, i usput se malo ježiti.

I jest bilo neobično. A neobičan je bio i osjećaj koji bi me obuzeo kad bih se prisjetio Robinina umorstva. Svaki bih put razmišljao kako je taj dan bio sjajan, kako smo združili snage i učinili što je trebalo kako bismo se zaštitili. Zaštitili našu obitelj. Bilo je to sjajno. I tako seksi. Što sam upravo i rekao svojoj supruzi.

Svi koji vole napetost, mnoštvo preokreta, (malo veći) dašak bizarnosti i šokantnost, obožavat će Moju voljenu ženu. Roman je izdan u nakladi Mozaik knjige, ima 389 stranica i s engleskog ga je preveo Igor Rendić.

Sve sad ovisi o meni, ja mogu, ali i ne moram uspostaviti neko pravilo. Prekršiti ga ili ne. Nema mi tko reći jesam li u pravu ili u krivu.

Do sljedećeg čitanja!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s