Recenzija: ŽENA VREMENSKOG PUTNIKA, Audrey Niffenegger

Rating: 5 out of 5.

Ali ne mislite li da je bolje i kratko vrijeme biti veoma sretan, čak i pod cijenu gubitka, nego cijeli život biti samo dobro?

Na svijetu postoji mnogo prekrasnih ljubavnih romana koji se čitaju bez daha, no malo koji je toliko specifičan kao Žena vremenskog putnika. Naime, već i sami naslov označava nešto potpuno drukčije od standardnih priča. Radi se o ljubavnom romanu i, ma da u posljednje vrijeme dosta izbjegavam čitanje ljubića, ponekad se pojavi neki koji mi baš zagrije srce. Osim što spada u žanr romantičnog romana, Žena vremenskog putnika sadržava elemente znanstvene fantastike i govori o jednoj vječno interesantnoj, moglo bi se reći, neiscrpnoj temi – putovanju kroz vrijeme.

Ljubav između dvoje glavnih likova, Henrya i Clare, predstavljena je kroz njihove perspektive, ali i kroz različite točke u vremenu. Henry je putnik kroz vrijeme, no nije onaj tipični putnik na kakve smo navikli u SF-filmovima. On ne može kontrolirati koliko će se, kad i gdje zadržati, jer je njegova sposobnost ustvari nešto poput bolesti. On nestaje i potom se pojavljuje na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, izgubljen, bez odjeće, bez znanja o tome gdje će se i koliko ovog puta zadržati. Često je prisiljen snalaziti se kako zna i umije, ponekad kradući, ponekad upadajući u nevolje. Možda se takva priča može na početku činiti čudnom, no tijekom čitanja Henryevo putovanje kroz vrijeme počinje se doimati potpuno mogućim.

Svaki trenutak čekanja meni je kao godina, kao vječnost. Svaki je trenutak spor i proziran poput stakla. Kroz svaki trenutak vidim beskonačan niz trenutaka koji čekaju. Zašto je otišao nekamo kamo ja ne mogu?

U dobi od 28 godina Henry upoznaje 20-godišnju Clare i vjeruje da se nikada prije nisu susreli. Clare ga je privukla i svidjela mu se, no Henry nije svjestan da se oni već poznaju. Zapravo, on se pojavljuje u njezinu životu otkako je Clare imala samo 6 godina. Ona već zna da je on čovjek njezina života, netko koga će voljeti unatoč svim preprekama i doslovce vremenu koje prolazi, no nikad zapravo ne znajući gdje će ga i kad susresti. Pripovijedanje tih dvaju likova isprepliće se s njihovim godinama i točkama u vremenu gdje se susreću te je prije svakog novog odlomka koji se zbiva u određenoj godini, naznačeno koliko je godina tada stara Clare, a koliko je Henry. Da, zvuči malo zapetljano, ali nije teško udubiti se u čitanje kad je knjiga tako zamamno napisana.

” No već ti neko vrijeme želim reći da se osjećam drugačije. Jednostavno… Osjećam se povezanim s tobom. Mislim da me to i drži u sadašnjosti. To što smo tako tjelesno povezani mijenja, na neki način, struju u mom mozgu.

Izbor koji Clare čini, čekanje Henrya iz dana u dan, iz godine u godinu dok njezin život prolazi jednoličnim, svakodnevnim tokom, a njegov nepredvidljivim, jedan je od najtežih izbora o kojima sam čitala u ljubavnim romanima. Ako na trenutak zanemarimo Henryevu sposobnost putovanja kroz vrijeme, i samo uzmemo u obzir činjenicu da ga Clare usrdno i požrtvovno čeka godinama, samo da bi na kratko dobila trenutke sreće, ova nam priča govori o svim sličnim ljubavima za koje se mnogi cijelog života bore. Autorica nam postavlja to vječno pitanje, koliko smo daleko spremni ići za one koje volimo, koliko ih želimo čekati kako bismo na kapaljku dobivali ljubav te koliko je to zapravo vrijedno. Koga god zanima odgovor na takvo pitanje, trebao bi pročitati ovaj roman. I ne samo zato, već jednostavno zbog posebnosti priče.

Prema predlošku romana snimljen je i istoimeni film iz 2009. godine, a likove Henrya i Clare tumače fantastični Eric Bana i Rachel McAdams. To je jedan od rijetkih filmova snimljenih prema knjizi koje sam pogledala, a da se ne znam odlučiti što mi je bolje, roman ili film. Apsolutno ga vrijedi pogledati, i usput pustiti koju suzu.

Žena vremenskog putnika prvi je roman Audrey Niffenegger, izdan 2003. godine. Može ga se pronaći u nakladi izdavačke kuće Profil, ima 416 stranica, a na prijevodu možemo zahvaliti Dragani Vulić Budanko.

Sve se čini jednostavnim dok ne misliš o tome. Zašto odsutnost pojačava ljubav?

Do sljedećeg čitanja!

One comment

  1. Companions Of The Cross Seminarian Commitment Mass

    Suosjećanje kao snažna podrška

    1h ago

    Gospa od SuzaIsus odbačen u Nazaretu

    Razmatranje o odbacivanju Isusa u Nazaretu (Lk 4, 16-30) i Marijinom suosjećanju i podršci Isusu – prigodom spomendana Gospe od Suza.

    Gdje Te, Majko žalosna, mogu pronaći u ovoj isprva slavnoj, a onda tako tužnoj zgodi koju nam Duh Sveti prenosi preko današnjega Evanđelja?

    Događaj se zbiva u Nazaretu, u Tvome i Isusovom Nazaretu, gradiću u kojem si provela djetinjstvo i dočekala Gabrijelov navještaj poslušnim mladenačkim srcem. Tu je Isus rastao uza Te i Ti uz Njega.

    On je sada započeo javni navještaj. Očituje se kao velik prorok i došao je u svoj gradić, među vašu rodbinu, susjede, prijatelje, kolege. Ne mogu zamisliti da i Ti nisi bila u toj sinagogi, sva sjedinjena sa Sinom u tišini, pozornosti, suosjećanju. Trenutak slave kad su se Isusu svi divili bio je na površini radostan, ali u dubini težak jer osjećala si kako je površno to oduševljenje naroda koji ipak više voli sebe, nego Boga. Suosjećala si s Isusom, ćutjela oštru bol Njegova Srca iz koje je proizašlo prokazanje istine. Tvoj Sin je sama Istina, ne podnosi laž, ne da se prevariti pristojnom i privlačnom vanjštinom. Isus je iznio na vidjelo istinu, ono što je u srcima, a ljudi ne vole istinu. U dubini znaju da jedino istina oslobađa i usrećuje, ali tako zavole laž da za nju prodaju duboku sreću i mir duše. Srca navezana na varljivi ugled i čast, zarobljena ponosom i ohološću, brzo su od površnih hvalitelja postala opaki progonitelji. Zgrabiše i izguraše Isusa. Kako je, Žalosna Majko, moralo udarati Tvoje Bezgrješno Srce kad su se digli na Tvoga Sina. Tek je počeo propovijedati, a već ga hoće uništiti! A to su Tvoji Nazarećani, s mnogima si od njih dobro povezana. Što im se događa?! Zamišljam si da si ih pokušala urazumiti, primiriti, osvijestiti, ali oni Te nisu doživljavali. Krupne suze su potekle iz Tvoje duše dok si s Isusom osjećala progon istine od strane laži. Govorila si: ali on vam želi dobro! Ljudi, Isus je Mesija! Ne činite to! Ne griješite dušu! Ali čovjek prepušten strasti, sebičnosti, sebeljublju više ne čuje one koji mu žele dobro (a tko im je želio više dobro od Tebe, Majko, koja nisi u sebi imala ni tračka lošega!)

    Vjerujem ipak da je čista trpeća ljubav koja je zračila iz Tvoga Srca i blistala iz Tvojih krupnih suza ipak bar malo ganula neke iz svjetine dok su Isusa vukli i gurali na rub brijega i da je postigla da se ne predaju potpuno duhu đavla – koji je ubojica od početka. Tvoji vapaji i Tvoja hrabrost prokrčili su prolaz do bar nekih srdaca koja su zastala, bila taknuta svetim Božjim strahom i bar na čas ustuknula pred sjajem Istine koja je sjala iz progonjenog Mesije. Zamišljam Te u tom trenutku – kao u onoj sceni iz Pasije kad si zaustavljala progonitelje – kako se uplakana lica proguravaš do Isusa i u isto vrijeme osvajaš prostor u koji se On iz smrtne opasnosti može ukloniti. Napravila si prolaz, otvorila si prostor – taj prostor je u biti Tvoja duša, Tvoje Srce! U Njemu je Isus uvijek pronalazio zaštitu i utjehu. I Isus „prođe između njih i ode” (Lk 4, 30).

    RiječPropovijedi”MOŽETE LI PITI ČAŠU KOJU ĆU JA PITI?”

    “MOŽETE LI PITI ČAŠU KOJU ĆU JA PITI?”

    “MOŽETE LI PITI ČAŠU KOJU ĆU JA PITI?”

    Datum 05.04.2020.

    Kad je Isus svojim prijateljima Jakovu i Ivanu, sinovima Zebedejevim, rekao: “Možete li piti čašu koju ću ja piti?”, postavio im je pitanje koje pogađa bit svakog svećeništva, ali i svakog iskrenog duhovnog života. Ovo pitanje, kad bismo ga ozbiljno shvatili, može iz temelja promijeniti naš život. Ono je toliko snažno da se može probiti i u otvrdnulo srce te uzdrmati sve stupove duhovnoga života.

    Možemo li piti čašu koju je ispila do zadnje kapi naša Raspeta i Uskrsla Ljubav, Krist? Možemo li Čašu svoga Života hrabro držati u svojim rukama, i ne samo to, možemo li je podići tako visoko, ponosno, da je svi vide? Jesmo li spremni iskusiti sve patnje i radosti koje su u njoj? Jesmo li spremni prihvatiti svoj Život sa svime što on donosi, ili prihvaćamo bijeg u svoja skrovišta, živeći iluziju da nas tolike patnje, bijede, strahovi, nasilje, laži… koje vidimo oko sebe, ne dotiču?

    Nije lako govoriti o Kaležu svoga Života i o onome što se u njemu nalazi. Za to je potrebna velika hrabrost i iskrenost. Isto je i kad želimo izbjeći tišinu da bismo izbjegli suočavanje sa samim sobom, tako izbjegavamo i razgovor o unutarnjem životu da bismo izbjegli suočavanje s drugima. Onoga trenutka kad budemo spremni prihvatiti duhovnu avanturu da svoj Kalež Života ispijemo do dna, ubrzo ćemo primijetiti da nismo sami, da ima dosta dragih lica koji piju iz tog istog Kaleža Života, i tu su s nama na životnom putu.

    Ono što nam je svima potrebno jesu iskreni, dobri, suosjećajni suputnici Velika Srca. Oni postaju sigurno mjesto na kojem možemo izreći svoje unutarnje boli i svoje najdublje radosti. Takvi nas suputnici svojim zajedničkim pijenjem iz istoga Kaleža, i svojom aktivnom Ljubavlju, mogu dovesti do suočavanja sa samima sobom, te nas potaknuti na veću duhovnu zrelost.

    Samo oni koji piju s nama iz istoga Kaleža Života mogu razumjeti našu odvažnost da progovorimo iz dubine Srca. Tada se postiže ona unutarnja Sloboda i Hrabrost da svoje osobne patnje i vlastite radosti proživimo u potpunosti. Tada životna razočaranja prestaju biti kočnicom, a naše nam radosti neće zamračiti pogled u budućnost.

    Da, svoj Kalež Života možemo ispiti do dna, i dok ga ispijamo postajat će nam sve jasnije da je naša Raspeta i Uskrsla Ljubav ispunila taj Kalež Vječnim Životom. Ispijmo hrabro svoj Kalež Života da bismo, na kraju svog ovozemnog puta, s našom Ljubavlju – Isusom – mogli reći:

    “Dovršeno je!”

    Kuga u Dubici 1815.
    hrast25/08/2020Uncategorized

    Švedski list Calmarposten 24. februara 1816. donosi vijest iz Zagreba o širenju kuge u Vojnoj krajini na području Dubice, Kostajnice i Jasenovca. Ista vijest objavljena je u još nekim švedskim novinama. U vijesti datiranoj 10. decembra (1815) spominje se i Turska Dubica, gdje su prema podacima nepoznatog izvora – “ljudi skoro potpuno izumrli”!

    Vijest glasi: “Agram 30. decembra: 10. ovog mjeseca dobili smo neprijatnu vijest, da se kuga iz Turske proširila na naša mjesta, da je poharala Dubicu, Kostajnicu i Jasenovac, i da su se njeni tragovi još pojavili u Petrinji. U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli; ali u Austrijskoj Dubici i ovim drugim spomenutim mjestima samo je nekolicina napadnuta bolešću, i samo je par kuća bilo zatvoreno. Bolesni su zbrinuti u bolnicama. U Petrinju je kuga bila prenesena preko jednog desetogodišnjeg dječaka, koji ipak nije i sam umro od nje. Da bi se zaustavilo daljnje širenje ove strašne bolesti, osnovan je jedan komitet, čiji predsjednici su gdin Veliki župan i komandirajući General u tom području. Kordon je postavljen uz rijeku Savu i komunikacija je zabranjena; niko ne smije preći most sa bilo koje strane. Iste mjere opreza su poduzete u Karlovačkom generalatu kod rijeke Kupe”.

    “U Turskoj Dubici su ljudi skoro potpuno izumrli…” (CALMARPOSTEN, 24. februar 1816)
    Kao COVID-19 danas, i kuga je tada došla sa istoka. Preko Osmanskog Carstva i Bosne i Hercegovine se širila na dijelove Habsburške Monarhije. Ljudi su u prošlosti sve zaraze obično nazivali kuga, odnosno kužna bolest.

    Zarazna kuga je često izbijala na ovim prostorima od XVII do XIX vijeka, a posebno je bila jaka u periodu 1813 – 1815. godine. Epidemija kuge se redovno pretvarala u epidemiju straha i neizvjesnosti, rašireniju od same pošasti. Stanovnici pogođenih područja su živjeli u velikom strahu od zaraze, te su u panici bježali na planine i u šumu.

    Zemljište je ostajalo neobrađeno, i kad bi se zbog gladi ljudi vraćali natrag u gradove dočekala bi ih kuga. U nekim mjestima su čak i vrtovi pretvarani u mezarja i groblja jer je mnogo ljudi umiralo. O tome svjedoče nadgrobni spomenici – nišani, na kojima se navodi kuga kao uzrok smrti.

    U godinama bez oružanih sukoba, resursi Habsburške Vojne krajine korišteni su za civilne potrebe. Glavna dužnost krajišnika za vrijeme epidemije bila je kordonska služba radi sprječavanja širenja kuge iz Osmanskog Carstva. Uspostavljali su sanitarne kordone u vidu guste pogranične straže i strogo kontrolirali granice provodeći zabrane putovanja i prelaska granice sa obje strane. Također su stavljali žarišta bolesti pod kontrolu (tzv. zatvaranja kuća), te uspostavljali karantene za ljude iz zaraženih područja.

    S druge strane, po austrijskim izvještajima, na tlu Osmanskog Carstva nikakvih mjera nije ni bilo. Austrijski prokonzul Paulič u jesen 1814. sa žaljenjem konstatuje da se u Turskoj “ne primaju savremena dostignuća u borbi protiv kuge”. Uporedo sa epidemijom, u Bosni je trajala oružana pobuna protiv valije ALI-PAŠE DERENDELIJE pa je on pobjegao iz Travnika i sklonio se u Jajce. Paulič piše da je naprosto nevjerovatno da se u Bosni ništa ne preduzima iako kuga hara u redovima i valijine i pobunjeničke vojske te tako “u Vitezu dnevno umire 60 ljudi, a u Busovači stotinu”.

    Kuga se, prema izvještajima, u Bosni pojavila u martu 1814. U Mostaru je, navodno, u julu za tri sedmice umrlo oko tri hiljade ljudi. Te jeseni epidemija je izbila i u Sarajevu gdje je dnevno umiralo 50 duša. Tek početkom 1816, iz austrijskog konzulata u Travniku javili su da je “kuga prestala” te da se samo sporadični slučajevi javljaju u Banja Luci, Kozarcu i Knežopolju. Sanitarne mjere u zgradi konzulata konačno su ukinute u proljeće 1816.

    Mirsad VOJNIKOVIĆ

    REBLOGGERAN JA SAM IZ SVEDSKE 2020 kuga sars covid 2 dosla kod mas -Suosjećanje kao snažna podrška
    1h ago
    Gospa od SuzaIsus odbačen u Nazaretu

    Razmatranje o odbacivanju Isusa u Nazaretu (Lk 4, 16-30) i Marijinom suosjećanju i podršci Isusu – prigodom spomendana Gospe od Suza.

    Gdje Te, Majko žalosna, mogu pronaći u ovoj isprva slavnoj, a onda tako tužnoj zgodi koju nam Duh Sveti prenosi preko današnjega Evanđelja?

    Događaj se zbiva u Nazaretu, u Tvome i Isusovom Nazaretu, gradiću u kojem si provela djetinjstvo i dočekala Gabrijelov navještaj poslušnim mladenačkim srcem. Tu je Isus rastao uza Te i Ti uz Njega.

    On je sada započeo javni navještaj. Očituje se kao velik prorok i došao je u svoj gradić, među vašu rodbinu, susjede, prijatelje, kolege. Ne mogu zamisliti da i Ti nisi bila u toj sinagogi, sva sjedinjena sa Sinom u tišini, pozornosti, suosjećanju. Trenutak slave kad su se Isusu svi divili bio je na površini radostan, ali u dubini težak jer osjećala si kako je površno to oduševljenje naroda koji ipak više voli sebe, nego Boga. Suosjećala si s Isusom, ćutjela oštru bol Njegova Srca iz koje je proizašlo prokazanje istine. Tvoj Sin je sama Istina, ne podnosi laž, ne da se prevariti pristojnom i privlačnom vanjštinom. Isus je iznio na vidjelo istinu, ono što je u srcima, a ljudi ne vole istinu. U dubini znaju da jedino istina oslobađa i usrećuje, ali tako zavole laž da za nju prodaju duboku sreću i mir duše. Srca navezana na varljivi ugled i čast, zarobljena ponosom i ohološću, brzo su od površnih hvalitelja postala opaki progonitelji. Zgrabiše i izguraše Isusa. Kako je, Žalosna Majko, moralo udarati Tvoje Bezgrješno Srce kad su se digli na Tvoga Sina. Tek je počeo propovijedati, a već ga hoće uništiti! A to su Tvoji Nazarećani, s mnogima si od njih dobro povezana. Što im se događa?! Zamišljam si da si ih pokušala urazumiti, primiriti, osvijestiti, ali oni Te nisu doživljavali. Krupne suze su potekle iz Tvoje duše dok si s Isusom osjećala progon istine od strane laži. Govorila si: ali on vam želi dobro! Ljudi, Isus je Mesija! Ne činite to! Ne griješite dušu! Ali čovjek prepušten strasti, sebičnosti, sebeljublju više ne čuje one koji mu žele dobro (a tko im je želio više dobro od Tebe, Majko, koja nisi u sebi imala ni tračka lošega!)

    Vjerujem ipak da je čista trpeća ljubav koja je zračila iz Tvoga Srca i blistala iz Tvojih krupnih suza ipak bar malo ganula neke iz svjetine dok su Isusa vukli i gurali na rub brijega i da je postigla da se ne predaju potpuno duhu đavla – koji je ubojica od početka. Tvoji vapaji i Tvoja hrabrost prokrčili su prolaz do bar nekih srdaca koja su zastala, bila taknuta svetim Božjim strahom i bar na čas ustuknula pred sjajem Istine koja je sjala iz progonjenog Mesije. Zamišljam Te u tom trenutku – kao u onoj sceni iz Pasije kad si zaustavljala progonitelje – kako se uplakana lica proguravaš do Isusa i u isto vrijeme osvajaš prostor u koji se On iz smrtne opasnosti može ukloniti. Napravila si prolaz, otvorila si prostor – taj prostor je u biti Tvoja duša, Tvoje Srce! U Njemu je Isus uvijek pronalazio zaštitu i utjehu. I Isus „prođe između njih i ode” (Lk 4, 30).

    RiječPropovijedi”MOŽETE LI PITI ČAŠU KOJU ĆU JA PITI?”
    “MOŽETE LI PITI ČAŠU KOJU ĆU JA PITI?”
    “MOŽETE LI PITI ČAŠU KOJU ĆU JA PITI?”
    Datum 05.04.2020.

    Kad je Isus svojim prijateljima Jakovu i Ivanu, sinovima Zebedejevim, rekao: “Možete li piti čašu koju ću ja piti?”, postavio im je pitanje koje pogađa bit svakog svećeništva, ali i svakog iskrenog duhovnog života. Ovo pitanje, kad bismo ga ozbiljno shvatili, može iz temelja promijeniti naš život. Ono je toliko snažno da se može probiti i u otvrdnulo srce te uzdrmati sve stupove duhovnoga života.

    Možemo li piti čašu koju je ispila do zadnje kapi naša Raspeta i Uskrsla Ljubav, Krist? Možemo li Čašu svoga Života hrabro držati u svojim rukama, i ne samo to, možemo li je podići tako visoko, ponosno, da je svi vide? Jesmo li spremni iskusiti sve patnje i radosti koje su u njoj? Jesmo li spremni prihvatiti svoj Život sa svime što on donosi, ili prihvaćamo bijeg u svoja skrovišta, živeći iluziju da nas tolike patnje, bijede, strahovi, nasilje, laži… koje vidimo oko sebe, ne dotiču?

    Nije lako govoriti o Kaležu svoga Života i o onome što se u njemu nalazi. Za to je potrebna velika hrabrost i iskrenost. Isto je i kad želimo izbjeći tišinu da bismo izbjegli suočavanje sa samim sobom, tako izbjegavamo i razgovor o unutarnjem životu da bismo izbjegli suočavanje s drugima. Onoga trenutka kad budemo spremni prihvatiti duhovnu avanturu da svoj Kalež Života ispijemo do dna, ubrzo ćemo primijetiti da nismo sami, da ima dosta dragih lica koji piju iz tog istog Kaleža Života, i tu su s nama na životnom putu.

    Ono što nam je svima potrebno jesu iskreni, dobri, suosjećajni suputnici Velika Srca. Oni postaju sigurno mjesto na kojem možemo izreći svoje unutarnje boli i svoje najdublje radosti. Takvi nas suputnici svojim zajedničkim pijenjem iz istoga Kaleža, i svojom aktivnom Ljubavlju, mogu dovesti do suočavanja sa samima sobom, te nas potaknuti na veću duhovnu zrelost.

    Samo oni koji piju s nama iz istoga Kaleža Života mogu razumjeti našu odvažnost da progovorimo iz dubine Srca. Tada se postiže ona unutarnja Sloboda i Hrabrost da svoje osobne patnje i vlastite radosti proživimo u potpunosti. Tada životna razočaranja prestaju biti kočnicom, a naše nam radosti neće zamračiti pogled u budućnost.

    Da, svoj Kalež Života možemo ispiti do dna, i dok ga ispijamo postajat će nam sve jasnije da je naša Raspeta i Uskrsla Ljubav ispunila taj Kalež Vječnim Životom. Ispijmo hrabro svoj Kalež Života da bismo, na kraju svog ovozemnog puta, s našom Ljubavlju – Isusom – mogli reći:

    “Dovršeno

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s