Recenzija: GOSPODAR MUHA, William Golding – O krhkosti moralne inhibicije

“Odjednom pojmi svu tegobnost ovakva života u kojem je svaka staza neka vrsta improvizacije, a najveći dio života na javi čovjek mora paziti kako hoda.”

Nerijetko mi se smiju da baš znam odabrati ljetno štivo. Prošle godine sam se na plaži družila s Hamletom, a ove godine mi je Gospodar muha pravio društvo. E sada, koliko je to društvo bilo ugodno, otkrit ću vam u daljnjem tekstu.

Knjigu sam kupila prošle zime na Pulskom festivalu knjiga. Otprilike tri godine čitam o ovom romanu i njegovim kritikama; dok je neki smatraju izuzetnim klasikom koji svakako valja staviti na svoj čitalački popis, drugi nisu mogli prestati zijevati i dosađivati se. Rastrgana između pročitati i preskočiti, odlučila sam zaviriti unutar korica i steći osobni dojam. Prije nego s vama podijelim svoje mišljene, prvo nekoliko rečenica o samoj radnji.

Skupina dječaka nakon zrakoplovne nesreće završi na pustom otoku, daleko od civilizacije i svega poznatog. Na početku vlada sreća, izazvana iluzijom idealne situacije – sada su sami, daleko od kontrole roditelja, od društvenih normi i svega ostalog što inhibira njihov zaigrani duh. Ralpha upoznajemo već na prvoj stranici, on je na otoku glas razuma, ali uspostavljanje organizacije i reda znatno mu otežava Jack sa svojim idejama o potpunoj slobodi, lovu i krvoproliću. Ono što se na početku činilo kao bezopasna zabava, pretvori se u okrutnost i borbu za vlastitim životom. Hoće li pobijediti moral ili će podlegnuti primitivnim nagonima?

“Izmicao mu je svijet, onaj razumljiv i zakoniti svijet.”

Iz nekog razloga, toliko sam željela da mi se roman svidi i u jednu ruku je, ali ne u očekivanoj mjeri. Sažetak i sam naziv knjige bili su ti koji su zagolicali moju maštu. Radnja je na početku bila interesantna, nešto s čime s još nisam imala priliku susresti; grupa dječaka, izolirani na pustom otoku. Nema odraslih, samo djeca. Moram priznati da mi je taj segment genijalna ideja i upravo to me tjeralo da čitam do posljednje rečenice. Uskoro sam došla na sredinu i uzbuđenost je jednostavno splasnula. Umorila sam se od dugačkih opisa prirode; kakav je ovdje kamen, kakvo je tamo drvo, kakve su uvale i stijene… Volim opise, doista. No, kada svakih par stranica čitam opis istog otoka, postane mi dosadno i naporno. U jednom trenutku sam ozbiljno razmatrala opciju da prestanem s čitanjem i da to vrijeme radije potrošim na knjigu koja će me možda oboriti s nogu. No, moj OCD mi nije dao da ne dovršim nešto što sam započela, pa sam tako s velikom mukom nastavljala s poglavljima. Zadnja dva poglavlja (ili tri, lagala bih vam), roman je ponovno privukao moju pažnju. Šokirala me količina okrutnosti koju je Golding usadio u djecu. Pitala sam se do koje će granice ići te postoji li uopće granica.

“S jedne je strane bio sjajan svijet lova, taktike, divljeg zanosa, vještine, a s druge svijet čežnje, razočaranog zdravog razuma.”

Razlog zbog kojeg nisam mogla prestati čitati je ta transformacija koju čovjek sa zdravim razumom ne bi očekivao. Ili možda ipak bi? U knjizi se isprepliću teme poput moralne inhibicije i sposobnosti pojedinca da razlikuje dobro od lošeg. Nameće se pitanje, obuzdavaju li civilizacijske norme zlo koje se već nalazi unutar nas ili ono tek nastaje u anarhističkoj situaciji? Ne mogu reći da mi je žao što sam pročitala knjigu jer ipak, nagnula me na razmišljanje.

“Tu je, nevidljiv ali strog, vladao tabu nekadašnjeg života. Dijete je čučalo pod okriljem roditelja i škole, policije i zakona. Rogerovu je ruku kočila civilizacija koja nije znala za njega i koja je propala.”

Iako ova knjiga nije bila pun pogodak za mene, svakako preporučam da joj pružite priliku. Na kraju krajeva, zasigurno će vas natjerati na promišljanje. Osim toga, kritike doista variraju pa je možda najbolje da, poput mene, zavirite u stranice i doznate je li Gospodar muha, vaš cup of tea.

“Bio je i više nego sretan osjećajući kako gospodari živim bićima.”

Izdavač koji je publicirao ovo djelo je Vorto Palabra, ali na prijevodu možemo zahvaliti Zlatku Crnkoviću. Knjiga ima svega 260 stranica i radi se o manjem formatu. Ono što posebno volim kod VP knjiga su korice koje podsjećaju na kožu. Vrlo su kvalitetne!

To je sve od mene. Čitamo se uskoro!

“Htio je reći da drugi nisu onakvi kakvima ih čovjek smatra.”

“Što smo mi uopće? Ljudi? ili životinje? ili divljaci?”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s