Recenzija: BAGDADSKE SIRENE, Yasmina Khadra – Bliskoistočni dijalog gluhih

Rating: 4 out of 5.

Upravo sam snovao veličanstvene perspektive za nju, kad se bagdadsko nebo ozvjezdalo neobičnim vatrometom. Sirene su se zaorile u noćnoj tišini; kuće su počele odlaziti u dim i, preko noći, najluđe ljubavne avanture rastvorile su se u suze i krv.

Već i sami naslov ove knjige upućuje na tešku temu s Bliskog istoka, ali nisam mogla ni pretpostaviti kakav će trag ova priča ostaviti na meni. Bagdadske sirene treći je roman autora koji piše i objavljuje pod pseudonimom Yasmina Khadra. Radi se o bivšem časniku alžirske vojske, 65-godišnjem Mohammedu Moulessehoulu, koji je radi vojne cenzure počeo pisati pod djevojačkim imenom svoje majke. Sad živi u Francuskoj kao profesionalni pisac i njegova su djela prevedena na dvadeset svjetskih jezika. Prethodna dva romana iz njegove takozvane bliskoistočne trilogije, iako nisu međusobno povezani, osim općenitim geografskim i povijesnim odrednicama, također su imali snažan odjek od objavljivanja.

Dok se u Atentatu Khadra bavi Izraelom, u Kabulskim lastavicama Afganistanom, u Bagdadskim sirenama osvrće se na period Drugog zaljevskog rata, okupacije države Irak od strane SAD-a i Koalicije nakon pogubljenja Sadama Huseina. Za vremenske reference, radi se o razdoblju od 2003. do 2010., dok se Prvi zaljevski rat odvijao 1990.-ih.

Rekla bih da su me Bagdadske sirene najviše privukle jer se sjećam kako sam od malih nogu pratila vijesti o ratu u Iraku sa svojim pokojnim djedom. Istina, malo je čudno reći da sam kao šestogodišnjakinja znala i tko su Bush i Husein i bombaši samoubojice u Bagdadu, ali nekako sam oduvijek bila nabrijana na povijest, ratove i politiku. Da ne duljim o tome, evo o čemu je tu riječ.

Priču nam pripovijeda neimenovani lik, mladi i inteligentan Iračanin koji iz malenog sela Kafr Karama odlazi studirati u Bagdad. Nažalost, okupacija i rat koji ondje ubrzo izbija, natjeraju ga da se vrati u svoje selo i tamo u društvu starješina i seljana koji se pokušavaju izolirati od rata koji bjesni u njihovoj državi, provodi prazne dane. Sve dok jednog dana i do njegovog dalekog Kafr Karama, stigne produžena ruka rata, osramoti mu obitelj i nanese teške žrtve ljudima koje on dobro poznaje. Bijesan i ogorčen, on u sebi pronalazi neutaživu vatru i želju za osvetom te, upravo suprotno svim svojim vjerovanjima, sam odlazi u Bagdad, u srce borbi… S ciljem da postane član jedne od terorističkih grupa.

Bio je to kraj. Nakon tog iskustva nema više ničega, samo beskonačna praznina, nezaustavljivi pad, ništavilo… Sve klanske mitologije, sve legende svijeta, sve zvijezde na nebu izgubile su sjaj. Sunce može izlaziti koliko ga volja, ja više nikada neću moći razlikovati dan od noći… Zapadnjak ne može shvatiti, ne može ni naslutiti razmjere te katastrofe.

Bagdadske sirene je jako teško čitati. Ne samo zbog brojnih detalja, gustog pisanja i politiziranih razgovora u kojima sam se znala izgubiti ako ne bih bila dovoljno koncentrirana, već i zbog same radnje koja jednostavno ne predstavlja nikakvo razrješenje. To je upravo ono što je Khadra pokušao, i uspio, prikazati. Besmisao rata, pogibanje civila, rušenje jednog povijesnog grada i države, bijes koji se javlja u ljudima i ne može ga se usmjeriti ni u jednom pravcu jer je u takvom kaosu nemoguće pronaći neki pravi. Razlike Istoka i Zapada doslovno se prelijevaju sa stranica ovog romana, a taj razgovor koji dvije strane između razina teksta vode, nema kraja i nema kompromisa. Upravo kao što sam navela u naslovu, radi se o jednom dugom dijalogu gluhih.

Njegove oči zasjale su u tami kad mi je priopćio:

-Nazvao sam je ”Bagdadske sirene”.

-Misliš na one koje pjevaju ili one na ambulantnim kolima?

-O tome neka svatko odluči sam.

Čitajući, činilo mi se kao da u priči sve, ali i ništa, ima smisla. Svi likovi, svi događaji, poglavito ono što se odvija nakon što pripovjedač odlazi u Bagdad. Unutar već dovoljno ranjene zemlje, on u neznanju kako da se odupre svemu, odlučuje postati čista i radikalna suprotnost svega što je zastupao, odlučuje izabrati nasilje iako ga ondje već godinama ima i previše. Američka i iračka vojska, sve organizacije, bombaši i smrti nevinih, sve je to tako detaljno oslikano i zaista boli čitati o tome. Boli, ali je i potrebno da se čuje.

Sretna sam što sam pročitala jednu takvu priču, ali ne mogu joj dati najvišu ocjenu jer me isto tako prilično namučila. No ostat će mi u sjećanju i znam da ću joj se vraćati, kao i da ću čim prije posegnuti za druga dva Khadrina romana. Bliskoistočne teme nisu tako česte u modernoj književnosti, a o njima se treba čuti i učiti. Bagdadske sirene možete pronaći u nakladi Ljevak, roman ima 282 stranice, izdan je 2010., a s francuskog ga je preveo Marko Gregorić.

Do sljedećeg čitanja!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s