Recenzija: MOSTOVI U OKRUGU MADISON, Robert James Waller – Prekrasna istinita ljubavna priča

Rating: 5 out of 5.

Tako joj je ugodno bilo uza nj. Poželje da to potraje dovijeka. Da bude još starih melodija, još plesa, još njegova tijela uz njezino. Opet je postala žena. Opet je imala mjesta za ples. Na neki polagan, postojan način kretala se prema domu, mjestu na kojem nikad nije bila.

Nešto u posljednje vrijeme okolo pričam kako nisam ljubiteljica ljubića, kad ono, čitam i recenziram njih tri za redom. Pa ipak, Mostove u okrugu Madison čekala sam dugo i strpljivo jer mi je knjiga nekako svaki put iskliznula kroz prste, ali zato kad sam ju pronašla, stvarno sam se zaljubila. A osim što je ovaj maleni roman tako prekrasno napisan, njegova je podloga ustvari istinita priča.

Do spisatelja Roberta Jamesa Wallera 90.-ih godina prošlog stoljeća došli su sin i kćer pokojne Francesce Johnson, koji su nakon majčine smrti pronašli njezin dnevnik te pisma i slike čovjeka po imenu Robert Kincaid, kojeg je njihova majka voljela više od ikoga – a nije se radilo o njihovom ocu. Prema tim materijalima te drugim informacijama koje je mogao skupiti o personama Roberta Kincaida i Francesce Johnson, R. J. Waller fikcionalizirao je tu ljubavnu priču koju treba čuti cijeli svijet.

1960.-e godine u saveznoj američkoj državi Iowi, u blizini okruga Madison, živi Francesca Johnson sa svojom obitelji. Talijanka koja se udala za Richarda Johnsona i preselila cijeli svoj život u Ameriku da živi uobičajenim životom jedne farmerske supruge. Naizgled joj ne nedostaje ništa, no njezino je srce oduvijek vapilo za onom pravom, istinskom strašću i ljubavlju koju joj njezin muž, ma koliko joj do njega bilo stalo, nije mogao pružiti. U isto to vrijeme, u okrug Madison stiže Robert Kincaid, osamljeni fotograf National Geographica, sa zadatkom da fotografira natkrivene mostove za prilog u novom broju časopisa. Izgubljen u nepoznatom prostoru, Robert parkira pred Francescinom kućom i onog trenutka kad mu ona pristane pomoći, njihovi se životi mijenjaju jer kao da ih je sve kroza što su prolazili u životu, vodilo do tog sudbonosnog susreta. Robert i Francesca jedno u drugom pronalaze ljubav koja se može osjetiti samo jednom i nikad više u životu te oni provode ono nekoliko dana koliko mogu biti zajedno, dok njega njegov posao ne nanese na drugi svjetski put i dok Francescina obitelj nju ne vrati u tešku realnost.

Kao što sam već rekla, rijetki su ljubavni romani koji me raspamete, a sama činjenica da se Mostovi u okrugu Madison temelje na istinitoj priči, doprinose mom cjelokupnom dojmu. Naravno, tu se radi i o subjektivnom osjećaju, jer sam na mnogo mjesta zamijetila koliko mi se dopao lik Roberta i koliko me tom svojom posvećenošću vlastitom umjetničkom poslu i čestom osamljenošću te putovanjima po svijetu, u neku ruku podsjeća na mene i sve moje želje za budućnošću. Waller je nevjerojatno lako, a pristupačno publici ovjekovječio jednu jedinstvenu priču o ljubavi za kakvu se samo povremeno može čuti.

Roman je pisan većinski u trećem licu, iz perspektiva i Francesce i Roberta, a početak i kraj priče uokviruju komentari samog spisatelja te jednog glazbenika koji je u stvarnom životu imao priliku upoznati Roberta Kincaida nekoliko godina nakon njegovog susreta s Francescom. Mislim da ta istinita svjedočanstva i pogledi na Robertovu i Francescinu ljubav, daju cijeloj knjizi jedan još nježniji i interesantniji ton.

Ako je tvoja evolucijska grana u slijepoj ulici, kao što kažeš, onda želim da udariš u nju punom brzinom. Nisam uvjerena da to možeš dok sam ja uz tebe. Zar ne shvaćaš, toliko te volim da ne mogu zamisliti da te makar i na trenutak obuzdam u bilo čemu. Obuzdati te, značilo bi ubiti divlju životinju, divnu životinju kakva jesi, a time bi umrla i tvoja snaga.

Mostovi u okrugu Madison, osim prekrasne pisane priče u obliku romana, također ima i svoju filmsku adaptaciju iz 1995. godine, a glavne likove u tom klasiku, Roberta i Francescu, tumače Clint Eastwood i Meryl Streep. I moram reći, nikad nisu i nikad neće postojati bolji glumci u cijelom Hollywoodu od njih dvoje, upravo za tumačenje ove nevjerojatne ljubavne priče.

Roman ima 136 stranica, prevela ga je Blanka Pečnik-Kroflin, a može se pronaći na web-stranici knjižare Znanje. Budući da je roman stvarno malen, idealan je za čitanje u opuštanju i stoga bih ga osobito preporučila za ponijeti dok ljenčarite negdje uz more ili uz ugodnu poslijepodnevnu kavicu.

I tko zna zašto, uvijek dok sviram, gledam tu sliku koju mi je poklonio. Ima nešto u njoj, ne znam što, ali ne mogu skinuti pogleda s te slike kad sviram tu melodiju. Samo stojim ovdje, negdje u sumrak, i puštam tu staru trubu da plače, i sviram tu melodiju za muškarca koji se zvao Robert Kincaid, i za ženu koju je zvao Francesca.

Do sljedećeg čitanja!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s