Prva Božićna priča: PISMO, Lou Masacky

Pošiljke su se počele pojavljivati oko tjedan dana prije Božića.

Paketi, omotnice, izgužvane iskorištene ukrasne vreće i rasturene kutije bijahu ostavljani na trijemovima kuća, bačeni ondje poput kakvog otpada što su zapravo i bili. Nijedna pošiljka nije sadržavala ništa vrijedno spomena – zapetljanu bižuteriju, izrezane stare novine, okvire dioptrijskih naočala bez stakala, telefonski imenik iz pretpotopnog razdoblja, dječju pernicu punu prljavih gumbi, staru cipelu bez džona, tri prazne limenke Coca-Cole povezane ukrasnom vrpcom za poklone, kutiju s razbijenim božićnim kuglicama (koja je, doduše, krasno zveckala kad bi ju se protreslo), reklamni pamflet za frizerski salon na potpuno drugom jeziku, kutiju za pribor za jelo – bez pribora za jelo i još mnogo kojekakvih bizarnih stvari.

Prvi dan bizarnost pošiljki zbunila je ljude u susjedstvu. Mnogi nisu niti htjeli otvoriti ono što im je tako velikodušno bilo bačeno na trijem, i to zbog „sumnjiva izgleda paketa“ zbog čega ih se ne može kriviti jer je većina pošiljki izgledala kao da je preko njih prešao teretni kamion.

Pa ipak, oni malo hrabriji (i znatiželjniji), otvorili su svoje „darove“ i imali su što vidjeti. Odmah je bilo jasno da su vjerojatno pošiljatelji neobičnih poklona bila nečija djeca koja su se odlučila našaliti. Sve je ponovno bilo pod kontrolom nakon što su i ostali čuli kakve su prirode bile grozote pred njihovim vratima. Nije bilo razloga za brigu.

A onda su se pošiljke pojavile i sljedećeg jutra.

Ovoga puta ljudi su već s manje straha pristupali svojim pošiljkama i ponovno odahnuli kada su vidjeli da se njihov sadržaj nije znatno poboljšao niti unaprijedio. Postao je možda tek malo bizarnijim.

Kada su se pošiljke na trijemovima i ispred ulaza našle i trećeg dana, samo od sebe počelo se nametati pitanje – tko ih zbilja ostavlja? I zašto?

Osim lokalne djece iz drugog susjedstva, drugih sumnjivaca nije bilo. Kome bi se dalo tri dana za redom u ledeno prosinačko snježno jutro po kućama raznositi smeće pod krinkom darova? Misterija tajanstvenog pošiljatelja trenutno nije bila zabrinjavajuća, ali je svakako bila predmetom interesa mnogo više nego što su se ljudi u susjedstvu usuđivali priznati.

Iz dosadašnjih događaja, bilo je jasno da:

  1. Osoba koja raznosi darove čini to prije zore, a ne ranim jutrom kako se mislilo. Šetači pasa, joggeri i oni koji odlaze na mise zornice zasigurno bi primijetili kako netko ostavlja stvari pred kućnim vratima.
  2. Pošiljatelj vjerojatno putuje na biciklu jer je vraški brzo prolazio susjedstvom.

Nakon što su pošiljke strpljivo čekale na trijemovima i peti dan, oni religiozniji susjedi počeli su kovati teoriju zavjere o zlom ateistu koji se želi narugati smislu i duhu Božića.

-Možda se želi narugati kapitalističkom duhu Božića? – predlagali su drugi.

Zbilja, možda je u pitanju bio upravo okorjeli vjernik koji želi pokazati kako su šljašteći sjaj poklona i materijalne drangulije postale smisao Božića. To bi objasnilo zašto su sve stvari ostavljene ispred kućnih vrata potpuno beskorisne, toliko da su se mogle nazvati smećem.

Sve što kupimo kad-tad postaje smeće, zar ne?

Bilo je to dobro alternativno objašnjenje, ali vjernici su ipak uporno nadograđivali svoju teoriju šaputajući je u tihoj crkvi prije početka zornice.

-Kladim se da je obučen i u Djeda Mraza! – izgovarali su tu pretpostavku kao da je riječ o najvećoj travestiji.

Nije nikada zbilja potvrđeno je li to bio stvaran događaj ili je netko htio tek malo više zasluge u cijelom slučaju, ali jedan od susjeda probudio se oko 4 ujutro i navodno kroz prozor vlastite kuhinje ugledao osobu obučenu u loš kostim Djeda Mraza kako nestabilno biciklira kroz susjedstvo i baca pakete pred kućna vrata. I dok je navrat-nanos navukao ogrtač na sebe i u papučama izletio na tankim slojem snijega prekrivenu cestu, od biciklirajućeg Djeda Mraza ostao je samo trag kotača koji je i sam vrlo brzo prekrio snijeg.

Ipak, pošiljatelj je zbog te priče u glavama ljudi zaživio kao osoba obučena u Djeda Mraza. I kako se već približavao i šesti dan dolaska „poklona“ na adrese, misterija se osjetno primicala vrhuncu kulminirajući na Badnjak kada je gospodin koji je živio na kućnoj adresi broj 42 kao i svakog jutra ispred svojih vrata pronašao novu pošiljku. Ovoga puta bila je to samo velika i debela omotnica, koju je neko izgužvao kao lud novine. Unutra se nalazila polovica nekog prastarog, raspalog i u potpunosti opskurnog romana na jeziku koji je nalikovao na norveški ili švedski. Ništa drugo nije se nalazilo u omotnici.

Gospodin na kućnom broju 42 nonšalantno je prelistao roman, znatiželje radi i ondje je, na svoje iznenađenje, pronašao poruku.

Poruka je bila zaglavljena između 34. i 35. stranice knjige, napisana na vrlo starom samoljepljivom papiriću, rukopisom koji je više nalikovao na žvrljotinu, ali ipak, gospodin na kućnoj adresi broj 42 uspije pročitati ono što je pisalo.

Žao mi je zbog onog što će se dogoditi tvom sinu.

Što zbog gotovo nečitljivog rukopisa, što zbog studenog vjetra od kojeg su mu dolazile suze na oči, gospodin na kućnom broju 42 više je puta morao pročitati poruku, ne bi li se uvjerio da doista piše ono što je prvi put pročitao.

Unio je tu poruku i roman sa sobom u kuću. Sjeo je u svoju radnu sobu i ponovno dohvatio poruku.

Žao mi je zbog onog što će se dogoditi tvom sinu.

Gospodin pomisli na svog sina koji je trenutno spavao na katu u svojoj sobi. Uskoro će se probuditi, zahtijevati doručak, kakao i jutarnje crtane filmove. Što bi se njemu moglo dogoditi?

Gluposti, pomislio je, tutnuo papirić s porukom u knjigu, a knjigu u zadnju ladicu svog radnog stola.

Gotovo da je i zaboravio na nju. Sutradan je bio Božić i imao je pametnija posla. Trebalo je dovršiti čišćenje kuće, okititi bor, očistiti prilaz od snijega, otići u kupovinu, napraviti ručak, a zatim i večeru. Obavljajući sve to, jedva da je i pomislio na jezivu poruku. Tek je nekoliko susjeda koje je sreo u kupovini upitao jesu li primili što god neobično u pošiljci. Oni su svi redom odmahnuli glavama.

-Ne, uobičajeno smeće kao i obično.

To je bilo zbilja neobično. Cijela stvar bila je vrlo neobična.

Međutim, Badnjak je prošao i došao je Božić i ništa se nije dogodilo.

Na Božićno jutro nije bilo neobičnih pošiljki i sada je ostalo jedino nagađati o tome što je to sve značilo i što je osoba koja stoji iza svega htjela reći.

Iako se cijela stvar malo-po malo zaboravljala, oprez nije napuštao gospodina s kućnog broja 42. Tu i tamo misli su ga vukle ka poruci zatvorenoj u njegovom radnom stolu, ali razumski je ipak odbacivao bilo kakvu ideju o tome da bi se nešto zbilja moglo dogoditi.

Navečer, djeca su se otišla sanjkati dok su odrasli ostali u kući i pili vino, razglabajući o nebitnim stvarima.

Nakon pola sata, dvoje djece u skafanderima je vrišteći utrčalo u kuću, dozivajući roditelje. S njih je kapao otopljeni snijeg, a čizmama punim snijega namočili su tepihe. Prestravljeno su vukli roditelje van buncajući nepovezano o nekom autu i nesreći. Kada su napokon izletjeli van, vidjeli su da nasred ceste netko leži.

Gospodinu s kućnog broja 42 srce se spustilo u pete kada je prepoznao skafander svog sina. Dijete je nepomično ležalo na snježnoj cesti. Netko je već zvao hitnu pomoć, a ostala djeca su plakala o autu koji je naletio dok je dječak pretrčavao cestu ne bi li pozvao prijatelja iz kuće preko puta na sanjkanje.

-Zaletio se u njega u punoj brzini. Nije se niti zaustavio. – neumorno su ponavljala.

Nije se niti zaustavio.

O autorici priče: Lou Masacky

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s