Recenzija: OSMI POVJERENIK, Renato Baretić

Rating: 4 out of 5.

Smrt je jedna nerazumljena stvar. jedino što još ne kužimo, jedino čemu ni znanost ni tehnika ni metafizika nisu još dokučili svrhu.

Renato Baretić već je afirmirani hrvatski pisac, no Osmi povjerenik bio je njegov prvijenac iz 2003. godine. Prije svog prvog romana kojim je osvojio srca hrvatske publike, radio je kao novinar, sastavljao pitanja za TV-kvizove te je bio koscenarist serije Novo doba. Do Osmog povjerenika izdao je jednu zbirku pjesama, Riječi iz džepova, a živi i radi u Splitu.

Vjerujem da je Baretić poznat većini vas, ako ne po knjizi, onda barem po istoimenom filmu Osmi povjerenik, koji je izašao početkom 2018. godine, a sniman je na Braču, odakle nekako simbolično i pišem ovu recenziju. Valja napomenuti da sam roman upravo ovdje i pročitala, no ne ovog ljeta, već prije 2 ili 3 godine, u svakom slučaju ima već otad. Sad, koju godinu kasnije, knjigu sam detaljno pročešljala, pogledala i predstavu i film (film ukupno 3 puta, toliko mi je dobar) i mislim da je stvarno vrijeme da vam predstavim svoje mišljenje.

Siniša je, nimalo tipično za političara u usponu, izbjegavao medije koliko je god mogao, uspoređujući ih najčešće s grobarskom lopatom: podignu te malo uvis samo zato da bi te potom boljim zamahom sprašili dva metra pod zemlju.

U Osmom povjereniku susrećemo se s glavnim likom Sinišom Mesnjakom, političarem kojem se smiješi dobra karijera, no on si ju je sam umalo upropastio s medijskim skandalom. Za kaznu, odnosno da bi se skandal malo smirio, premijer šalje Sinišu na najudaljeniji hrvatski otok, Trećić, da bi tamo kao vladin povjerenik uspostavio lokalnu samoupravu. Siniša nema drugog izbora, osim pristati, i čini mu se da će sve to obaviti prilično brzo, odmoriti uz more i za tren oka biti natrag u Zagrebu. Naravno, Siniša nema pojma koliko je otok Trećić svojeglav, tvrdoglav i potpuno živi na svoj način, baš kao i njegovi stanovnici.

Na nevelikoj rivi, pred kratkim nizom trošnih kamenih prizemnica, stajalo je dvadesetak ljudi pod kišobranima. (…) Siniša, ne znajući što bi drugo, malo podigne onu limenku, kao da nazdravlja. U istom trenutku podignu se načas, kao pred dirigentom, svi crni kišobrani na obali.

S dolaskom na Trećić, do kojeg je Siniša satima i satima putovao i plovio, od kopna do Prvića pa potom i Drugića (osim Prvića, naravno, ostali su otoci fiktivni), novi se povjerenik susreće sa svojim vodičem i prevoditeljem Toninom, jedinom osobom s kojom se može sporazumjeti na otoku, budući da lokalci, stari Trećićanci, govore samo svojim bolno nerazumljivim dijalektom. Sinišino snalaženje na Trećiću, otoku bez signala i skoro potpuno izoliranom od civilizacije, opisano je kroz niz situacija u koje on zapada, sukobljavajući se s tvrdoglavim stanovnicima i polako se sprijateljujući s mladim Toninom. Govor Trećićanaca u početku je teško savladati, no uz malo više čitanja, imat ćete osjećaj kao da ste i sami zapeli u idili dalekog Trećića. Na jezičnim razinama, Baretić je briljirao i osim jednog simpatičnog otoka koji je u romanu stvorio, otoka za koji biste poželjeli da stvarno postoji, stvorio je i domaći govor i cijelu jednu povijest male zajednice.

U moru trećićanskih penzionera, pojavljuju se i drugi urnebesni likovi, a svi oni predstavljaju neku od figura koje Baretić koristi istovremeno i za satiru i za društveni komentar. Dvije Aboridžinke, priče iz daleke Australije, Bosanac i bivša porno glumica u izgnanstvu, talijanski šverceri i davno nestali prethodni povjerenici, sve su to naizgled nespojivi sastojci u ovom tako zabavnom, a tako tragičnom romanu. Kod Baretića se komedija i tragedija tako izvrsno miješaju, kao da su inače potpuno uobičajen spoj, kao da jedno nikako ne ide bez drugoga. Između raznolikih hrvatskih autora, pojavio se jedan sasvim drukčiji i dao nam jednu unikatnu priču koja može zabaviti i zaokupiti, ali i pošteno rastužiti i impresionirati čak i najzahtjevniju publiku.

Za Osmog povjerenika, što kad kažem, uključuje redom sve; i roman i predstavu i film, imate moju najtopliju preporuku. Osobito je ugodno čitati o Trećiću dok ste i sami na moru. Što se njegovih adaptacija tiče, obje su me se prilično dojmile, možda film malo više. U Gavellinoj postavi predstave, glavne uloge tumače Janko Rakoš i Enes Vejzović, dok su u filmu likove Siniše i Tonina preuzeli Frano Mašković i Borko Perić. Roman se u može pronaći u novom izdanju Znanja, ali i u starom, nakladnika AGM. Ima oko 200-ak stranica, ovisno o izdanju.

S barke to uopće nije primijetio, ali odavde, sad već gotovo desetak metara iznad mora, trećićanski zaljev izgledao je kao jezero, potpuno zaokruženo kopnom. Tamo gdje je kopno bilo najniže, na sjeverozapadu, ako je to uopće sjeverozapad, pod niskim oblacima mogli su se nazrijeti ravnomjerni blijedocrveni odsjaji dalekog svjetionika.

Do sljedećeg čitanja!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s