Druga Božićna priča: POZIV, Lou Masacky

Prošla su tri dana otkako je u Dolinu došla prava zima, zajedno s ledom i snijegom koju je donijela mećava.

Također, prošla su četiri dana otkako je mala Latica nestala u šumi zajedno sa psom.

Seljani su mislili da se zadržala u igri i da će se pas možda vratiti prvi, a onda je počeo puhati ledeni vjetar koji se spustio sa Sjeverne planine i bilo je jasno da je Latica negdje sama u šumi i vjerojatno promrzla. Nisu se vratili ni pas ni Latica, a nisu ni oni mogli poći za njom jer je vjetar bivao sve jačim. Tijekom mećave djecu ionako nisu puštali vani, pa roditelji nisu djeci niti govorili da je Latica nestala.

Tek kada je mećava prošla, nakon punih dan i pol, dječja populacija sela doznala je da njihove prijateljice nema već gotovo tri dana. Mećava je krenula rano uvečer, a Latica se u šumu zaputila u rano poslijepodne i to kako bi pronašla maleno božićno drvce.

Tek onda organizirana je potraga te je nekoliko muškaraca zajedno sa psima pošlo u šumu ne bi li potražili dijete. Latica je sa sobom imala malu sjekiru i bila je u pratnji psa. Ako ju je napala neka životinja, to je ostavilo tragove i možda se uspjela obraniti. Međutim, čak i uz pse, djevojčici nije bilo ni traga.

Bio je to tek početak prosinca.

Latičina majka još je nekako gajila nadu da će se njena kći jedinica vratiti, ali kada je prosinac zagazio u svoju drugu polovicu, svima je bilo jasno da Latica vjerojatno više nije živa. Bio je to tužan prosinac, u svakom mogućem smislu. Ipak, život u selu morao je teći dalje, koliko god se neprimjerenim činilo pripremati se za Božić, kititi kuće i slaviti bilo što.

I iako je život morao teći dalje, to ne znači da je itko zaboravio na nesretnu Laticu. Ines i Vid više su puta odlazili u šumu ne bi li je i sami pokušali naći. Bilo je neobično što se iz šume nije vratila ni Nela, Latičina kujica. Jedini trag koji su pronašli da je mogla ostaviti Latica jest bio trag posječenog drvca. Tamo gdje je nekada stajala mala jelka sada je bio samo donji dio debla. Dakle, Latica je pronašla svoje božićno drvo. I što joj se onda dogodilo?

Nikada ne bi saznali. Svaki puta postalo im je prehladno jer je sjeverni vjetar tog prosinca imao naviku puhati gotovo svakoga dana. Tako bi ubrzo odustali od svoje potrage i vratili se u toplu kuću.

A onda se počelo događati nešto čudno.

Tamo negdje oko tjedan dana prije Božića djeca su iz starog bunara kraj puta koji je vodio prema crkvi počeli čuti glas. Bio je to bunar koji se već desetljećima nije koristio.

Ines je bila ta koja je prvi put začula glas.

Djeca su pješačila na večernju misu i ponovno je puhao vjetar. Zato je djevojčica i pomislila da joj se priviđa i da je ono što čuje zapravo zavijanje vjetra.

-Čuješ li to? – upitala je brata.

-Što?

-Iz bunara se čuje nešto.

-Ja ne čujem ništa.

-Moraš pažljivo slušati! Stani. – naredila mu je.

Djeca su tako stala i slušala, a ledeni sjeverac šibao im je po obrazima.

-Čujem, ali to je sigurno samo vjetar. Hajde idemo u crkvu, smrznut ćemo se!

Tako njih dvoje otrčkaraju puteljkom ne bi li se sklonili u crkvu i stigli na misu. Ines je zaboravila na glas iz bunara čim je misa započela, ali onda se to isto ponovilo i sljedećeg dana.

Vjetar je mnogo manje puhao, ali Ines je glas čula jednakim intenzitetom.

-Moraš mi reći da čuješ ovo, Vid! Pa nisam luda valjda? – djevojčica je razrogačila oči i pažljivo osluškivala.

-Čujem…ja ti kažem da je to vjetar.

-Moguće, ali danas ne puše tako jako. A ja jednako čujem…kao da je netko dolje. To je ljudski glas.

-Dobro znaš da je bunar toliko dubok da nitko ne može preživjeti pad…hajde, ne benavi, idemo. Smrzavam se.

I tako ponovno nastaviše svojim putem.

Međutim, glasovi su se čuli i sljedećeg dana, a sljedećeg dana više uopće nije bilo vjetra. Seljani su govorili da je vjerojatno ponovno zatišje pred oluju. Ines nije mislila o oluji već o pojavi iz bunara. Imala je osjećaj da je netko doziva iz njega.

Četvrtog se dana usudila nagnuti preko ruba i pogledati u crnilo koje se protezalo duboko u zemlju. Nije mogla vidjeti dno.

-Ima li koga? – ohrabira se i viknula u prazninu.

Praznina nije odgovorila već je samo zurila natrag.

Ne samo da nije odgovorila već je glas koji je do tada čula umuknuo. Ines je sada mogla čuti samo disanje koje je dolazilo negdje sa dna bunara.

-Ima li koga?! – ponovno je viknula u hladno crnilo.

Stresla se od hladnoće koja je dolazila iz bunara i hladne bezdušne tišine kojom je uzvraćalo crnilo.

Nije znala što da misli pa je tek sljedećeg dana nagovorila nekoliko seljana da dođu pogledati bunar. Seljani su donijeli osvijetljenje, ali nisu mogli dovoljno osvijetliti dno. Jedan od njih se ipak morao spustiti.

Kada se spustio na dno, čovjek je imao što vidjeti.

Do večeri se gotovo čitavo selo okupilo kod starog bunara. Tek oko osam sati iz njega su izvukli Latičino tijelo. Pokraj nje bila je i Nela.

Jedan od seljana se nakon svega približio Ines i Vidu koji su s ostalom djecom stajali i promatrali.

-Kako si znala da je dolje?

-Nisam. Samo sam čula nešto. Čula sam glas koji me dozivao. Mislila sam da je netko dolje…mislila sam da će možda biti živa.

-Učinilo ti se, malena. Latica je mrtva već tjednima. Jedino što ne znamo je kako se našla dolje. Ono što moramo je zatvoriti taj prokleti bunar, ionako se ne koristi. Ali nećemo moći sutra, sutra je Božić.

Zbilja, sutradan je bio Božić i bio je red da se proslavi.

Tek dan nakon pokopali su Laticu i zapečatili su bunar i Ines više nikada nije čula glas, čak ni za vrijeme najjačeg vjetra.

O autorici priče: Lou Masacky

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s