Kolumna “Život jedne S”: Ova godina je abnormalna pa se vraćam na prethodne Božiće

Sjećam se kako je bilo nekad. Još jedan čudesan i zadivljujući aspekt čovjeka, dragocjene mentalne reprezentacije koje nam omogućuju da sjećanja skoro pa ožive. Zatvorim li oči makar na sekundu, mogu osjetiti taj dobro poznati miris, čuti brojne glasove popraćene smijehom kako se ustrajno bore da dođu do riječi. Mogu osjetiti toplinu zagrljaja i nježnog dodira ruku – mladolikih i onih na kojima se već vidi staž života. Zamišljam oči koje se iskreno smiju i prizor na kojem nitko ne nedostaje. Sve to, istovremeno prožeto nostalgijom, sjetom i srećom odjednom. Od kada sam još trčala u pelenama po kući, Badnjak i Božić su bili posebni dani u našoj obitelji, nešto što se nestrpljivo iščekuje od početka prosinca.

Baka i ja smo bile zadužene za kolače koje smo pekle u jutarnjim satima. Tada se još uvijek baka dizala u 6 ujutro, govoreći da će se dovoljno naspavati kad umre. Pomalo morbidno, znam. No, ako nastavite čitati moje kolumne s vremenom ćete se prestati čuditi. Dok sam se ustala svi sastojci su bili pripremljeni na stolu, a ona me uvijek dočekala naslonjena na kuhinjski element s cigaretom u jednoj i zelenim čajem u drugoj ruci.

Radile smo makovnjaču, čupavce, kolačiće raznih oblika i moje omiljene – kiflice od vanilije. Stol je bio posut brašnom po kojem smo valjale tijesto i radile male kiflice. Uvijek se znalo koje sam ja radila – bucmaste i jedan kraj je skoro doticao drugi, ali ti su bili i najfiniji jer bi se šećer zadržao i na unutrašnjosti. Kuća je mirisala bolje od ijedne slastičarnice u gradu. Nitko se nije mogao mjeriti s našim kolačima koji su stvarali takvu ovisnost da kasnije ne bi ni imao grižnju savjesti zbog par kila viška. Za sve su zaslužni stari, bakini recepti koje je čuvala kao suho zlato.

Prisjećam se i tradicije koju smo održavali dugi niz godina. Mama, tata i ja, svake smo godine jedne večeri u prosincu odlazili u dugu šetnju gradom. Spontano, bez žurbe i nervoze. Nakon odmora od bakinog ručka, kada bi već polako pao mrak, odlučili bismo da želimo prošetati gradom i vidjeti kako je ukrašen. Još jedan razlog zašto sam obožavala zimu – odjeća. Jedva bih dočekala da iz ormara mogu izvaditi tople i mekane pulovere koji su uvijek bili za broj ili dva veći. Ulice i krovovi bili su prekriveni snijegom. Grad je bio minimalistički ukrašen, bez velike raskoši i komercijalizacije (barem ne u tolikoj mjeri kao posljednjih godina).

Na Trgu bana Josipa Jelačića nalazio se veliki šator unutar kojeg si mogao pojesti debrecinku, zasladiti se fritulama i popiti nešto toplo poput kuhanog vina ili vruće čokolade. Kod sata se nalazio veliki bor koji je gotovo uvijek bio dekoriran velikim i prekrasnim licitarskim srcima. Na početku Gajeve kao i u Bogovićevoj, nalazile su se kućice na kojima si mogao kupiti hranu, razne slatkiše, božićne ukrase nastale ručnom izradom, lampice te brojne odjevne predmete. Kao što sam već rekla, manijak sam na zimsku odjeću pa šetnja nije mogla proći bez da kupimo novu kapu ili još bolje, cijeli komplet koji je uključivao kapu, rukavice i šal.

I sada kada zatvorim oči, mogu čuti kako se glazba koja ori ulicom i smijeh ljudi koji uživaju u društvu drugih osoba, stapaju u eufoniju. Iako je bilo blizu nule, mogla se osjetiti toplina, složnost i iskrenosti – nešto najbliže čaroliji.

Badnjak je bio rezerviran za ukrašavanje jelke i odlazak na ponoćku. Poslijepodne, pretežno oko pet, šest sati, tata i ja bismo započeli s ukrašavanjem. Nismo svake godine kupovali nove kuglice. Koristili bi ih dvije, tri godine a uz njih smo stavljali i one stare ukrase, od vremena kad je moj djed bio živ. Tata je bio veliki navijač Hajduka pa se jedne godine na boru našla i kuglica s hajdukovim grbom koju je ponosno stavio blizu vrha. Kuglicu po kuglicu, nakon nekog vremena bor bi bio u svom najboljem izdanju. Okićen i svjetlucav.

Mama i ja smo odlazile na dječju ponoćku u Franjevačku crkvu na Kaptolu jer sam kao dijete bila ministrantica. Uživala sam u predstavama prije mise te sam jedne godine imala priliku glumiti u jednoj. Nisam se baš proslavila i shvatila sam da za mene nisu glumačke vode, možda više pisanje scenarija za jednu 😊.

Kada bismo došli doma, tata bi sjedio u fotelji ispred televizije, gledajući Sam u kući prvi dio. Nikada nisam stigla na početak, ali isto tako nikada nisam propustila kraj filma koji je ujedno i najbolji. Čim smo ušli na vrata, nisam se stigla ni izuti. Otrčala bih i sjela pored njega ili se smjestila na pod pored bora. Kada su počele spačke u filmu, nisam znala smijem li se scenama ili tatinom nekontroliranom smijehu kojeg su vjerojatno i susjedi mogli čuti.

Kada mi netko spomene Božić, prisjetim se jednog kojeg ću zauvijek pamtiti. Odmah ću vas upozoriti, možda vam neće zvučati posebno ali iz nekog razloga, prirastao mi je srcu. Lagala bih kad bi rekla koja je bila godina. Znam da se vani bijelilo od snijega. Čak ne znam ni koliko sam imala godina, možda sam išla u drugi osnovne. To je bilo vrijeme kada sam još uvijek sobu dijelila s bakom. Nemamo veliki stan, a osim tate, mame i mene, s nama je živjela i baka. To je ok jer imam totalno cool baku koja mi je cijeli život jedna od najvećih potpora u životu. No, o njoj ću vam pričati neki drugi put.

Uglavnom, naša soba nalazila se na drugom kraju stana. U četiri ujutro ustala sam se iz kreveta – raščupana, bosonoga i sa sobom sam nosila plišanu igračku koju imam od kada znam za sebe; mala svinjica kojoj sam dala ime Pisa. Nemojte me pitati što to ime predstavlja i kako mi je palo na pamet. Samo ću reći: mozak dvogodišnje djevojčice.

Tiho sam se ušuljala u dnevni boravak u kojem se nalazio prekrasan bor koji smo dan prije okitili. Moji su uvijek prije spavanja gasili te lampice, ali te godine, ostale su upaljene. Ispod bora me dočekala lutkica Barbie koju sam zaželjela, ali još veći osmijeh na lice izmamio mi je crtić koji se nalazio pored lutkice – „Djevojčica sa šibicama“. Iako je priča tužna, neopisivo ju volim. Baka mi ju je bezbroj puta čitala prije spavanja.  

Mama je valjda čula da sam se ušuljala u dnevni boravak pa je došla provjeriti i naravno, ispred bora je pronašla mene kako sjedim na podu i nevino se smješkam. Umjesto da me pošalje u sobu, rastvorila mi je fotelju kako bi mogla leći. Donijela mi je jastuk i mekanu deku te mi je upalila crtić koji me dočekao ispod bora. Napravila mi je kakao i od svjetla je pustila samo lampice koje su krasile bor. Ne sjećam se jesam li crtić odgledala do kraja ili sam zbog atmosfere i ambijenta negdje na sredini, utonula u san.

Uvijek ću pamtiti taj Božić.

Planirala sam nešto ranije napisati ovu kolumnu, ali iskreno, iako sam imala ideju, bilo je teže posložiti riječi. Kada nešto toliko volim, uvijek mi je teško pisati o tome jer nikada nisam zadovoljna kako to ispadne.  Ova godina je… abnormalna. Toliko toga nas je zadesilo. Život nam se promijenio preko noći i vjerujem da vam ovi dani nisu lagani, pogotovo onima koji nisu imali mogućnost vidjeti svoje bližnje. Ne znam hoće li to biti tako, ali vjerujem i nadam se da će se sve vratit na staro ili bolje novo. Molim vas, čuvajte svoje bliženje da i oni dočekaju taj trenutak. Neka u budućnosti bude što više trenutaka na kojima nitko neće nedostajati…

Želim vam sretan i blagoslovljen Božić

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s