Treća Božićna priča: SAN, Lou Masacky

Budim se.

3:33 ujutro. Božić. Ne znam što me probudilo, ali iz prizemlja čujem čudne zvukove. Polagano ustajem iz kreveta i stajem na hladan parket svoje sobe, pitajući se gdje je crveni tepih koji je ondje oduvijek bio. Odlazim do vrata i pritišćem hladnu metalnu kvaku, polako je otvarajući ne bi li izbjegao škripanje. Potrebno mi je deset sekundi da otvorim vrata bez ijednog jedinog zvuka, ali za to vrijeme, zvukovi iz prizemlja ne prestaju.

Možda je netko od ukućana budan, pomislim hodajući prema stubama.

Ne.

Dva tipa u crnom stoje kraj naše prije nekoliko sati okićene božićne jelke i trpaju sve darove u crnu vreću za smeće. Gledam ih s vrha stuba, potpuno ukipljen. Ne želim da me zamijete. Tamo je i treći tip, stoji kraj njih i gleda ih. Na sebi ima kostim Djeda Mraza. Nisam učinio ni zvuka, ali najednom, sva trojica stanu s onim što rade i pogledaju ravno u mene.

Ponovno se budim, nasilno.

3:33 ujutro. Božić. Ne znam što me probudilo, ali ponovno iz prizemlja dolaze zvukovi. Pitam se je li ono što sam sanjao stvarno. Čujem urlanje. Ponovno polagano ustajem iz kreveta, stajem na hladan parket svoje sobe. Tepiha nema. Za tri sekunde sam kod vrata, za još tri otvaram vrata, pazeći na kvaku. Kod jelke, ponovno tri tipa. Djed Mraz mirno stoji dok druga dvojica drže pištolje i urlaju na roditelje i mog brata. Stojim ukipljen, ne želim da me čuju. Nisam učinio ni zvuka, ali najednom svi okrenu glave prema meni. Trčim na trag u svoju sobu i zaključavam vrata. Nakon deset sekundi začujem kucanje.

Opet se budim.

3:33 ujutro. Božić. Čudan san. Probudilo me kucanje na vratima. Ne ustajem i ne otvaram. Podižem se na laktove i slušam.

Kuc-kuc-kuc.

Kucanje se pojačava, udarac zglobova o drvo. Netko pokušava prodrmati kvaku, otvoriti vrata, ali ona su zaključana.

Dobro da sam ih zaključao, pomislim dok istovremeno nasilno drmanje kvake prelazi u sve snažnije lupanje po vratima koje zasigurno odzvanja kućom.

Zašto se nitko ne budi?, pomislim sve potreseniji od snažnog lupanja.

DUM-DUM-DUM-DUM.

S druge strane vrata nitko se ne javlja, ali učini mi se da čujem jedno tiho i zlokobno „ho-ho-ho“ kroz lupanje. Netko sada udara teškim predmetom po njima, razvalit će ih. Od siline udarca vrata popuštaju uz zastrašujući glasni prasak.

Budim se.

Gledam kroz prozor. Sada je jutro, vidim jutarnju svjetlost kako izvire ispod zavjesa. Božić je. Opet kucanje. Čujem majčin glas. Parket je hladan pod mojim bosim nogama, gdje li je taj prokleti tepih? Za dvije sekunde sam kod vrata, za sekundu ih otvaram. Ispred stoji ona, u pregači s tanjurom kolača u rukama.

Pričam joj o snu koji sam sanjao, uzimam jedan kolačić.

-Oh, zlato, znam. Došli su se ispričati zbog toga. Žao mi je što si to vidio. Sve je bio jedan veliki nesporazum.

Poželim upitati o čemu govori, ali čujem teške korake na stubama i figuru čovjeka u kostimu Djeda Mraza kako se uspinje i uskoro staje iza moje majke koja i dalje gleda u mene, uznemirujućeg smiješka.

Djed Mraz bez riječi vadi pištolj i okida ga.

Budim se.

Jutro je. Trljam oči, razvlačim zastore. Nema kucanja. Ovoga sam puta siguran da sam budan. Silazim u prizemlje i tamo je cijela moja obitelj, čekaju mene za otvaranje darova. Ne pričam o snu koji sam imao. Nakon poklona, kave i kolača sjetim se tepiha.

-Gdje je tepih iz moje sobe? Tepih kod mog kreveta? Zašto ste ga uklonili?

Roditelji me gledaju čudno.

-O čemu govoriš? – majka se zahihoće držeći pladanj s ostatkom kolača. – Pa u tvojoj sobi nikada nije bilo tepiha!

Autorica: Lou Masacky

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s