Razgovor sa Sanjom Srdić Jungić: Iako to nisam u startu znala, pisanje mi je na ovaj ili onaj način bilo suđeno

Sanja Srdić Jungić, spisateljica s naših prostora koja iza sebe broji dvije uspješnice. Svoj prvijenac Zvijezde među nama objavila je 2019. godine, a krajem prošle godine, stigao je i njezin drugi roman Ti si moje sve koji oduševljava čitatelje.

Evo za početak ovog virtualnog razgovora, reci nam nešto o sebi. Kako i zašto si počela pisati i jesi li oduvijek znala da želiš biti spisateljica?
Definitivno nisam znala da želim biti spisateljica. Točnije, još uvijek to ne znam. Pisanje i nakon dvije knjige iza sebe doživljavam samo kao hobi, a u kojem će se smjeru razviti ne ovisi samo o meni nego o nizu faktora pa se ne usudim previše nadati ili planirati. Da bi bilo lijepo na nekoj osami uz more, kamin ili nešto slično pisati i živjeti isključivo od plodova svog rada, bilo bi, no to baš nije moguće tu gdje živimo. Što se tiče mojih početaka, pišem odmalena, što kroz literarne i novinarske grupe, što kasnije kroz novinarski posao te posao odnosa s javnošću. Tako da, iako to nisam u startu znala, pisanje mi je na ovaj ili onaj način bilo suđeno.

Koji je najteži dio kod pisanja?
Najteži dio kod pisanja jest naći motivaciju. Dakle, ne inspiraciju, nego motivaciju. Inspiracija mi obično posluži za razvijanje teme, no kada treba ugrijati stolac, kao i kod učenja ili bilo čega što „moraš“ raditi na nekoj redovitoj bazi ponekad je teško izdvojiti vrijeme ili nakon teškog radnog dana imati želje i volje za pisanjem. Samo ustrajnošću možeš napisati to što želiš do kraja, a ako bude sreće i izdati knjigu da je drugi mogu čitati.

Nastane li prvo radnja ili likovi te kako biraš imena za svoje likove?
Uvijek prvo imam radnju na pameti, uglavnom su to početak i kraj, idealno i malo razrade. Likovima se imena obično mijenjaju. U nekoj prastaroj fazi pisanja junakinja mog prvog romana, Nora, zvala se Lea, dok je junakinja mog drugog romana, Elena, bila Astrid. I onda kroz priču vidim/osjetim odgovaraju li mi ta imena ili ne i hoću li ih zadržati do kraja. Često mi se zna dogoditi da u romanu imam slična imena pa ih onda mijenjam nakon što sve završim. Primjerice, Elenin krsni kum zove se Nino, dok je njena najbolja prijateljica bila Nina, onda sam shvatila da je to zbunjujuće pa je Nina postala Hana. Doduše, kod takvih izmjena treba dobro pripaziti da promijeniš imena po svim padežima, što najbolje zna naš autor Miro Morović, ali njega ćete morati pitati za detalje.

Što čini dobru priču?
Splet okolnosti. Odnosno, nikad to nije samo jedan faktor nego kombinacija više njih. Simpatični likovi, zanimljiva radnja, dinamičnost, konzistentnost… Moj cilj je zadobiti pažnju čitatelja do te mjere da roman mora pročitati u jednom ili dva dana i to mi je, kada se dogodi, najveće postignuće; kada netko moje romane čita do 4 ujutro, ili kada mi javljaju da su toliko napeti kao da pišem trilere.

U jednom tipičnom danu koliko vremena provedeš pišući i okvirno gledajući, koliko ti treba da napišeš knjigu?
Uh, mislim da si pravi raspored pisanja mogu „dozvoliti“ samo inozemni pisci koji od toga i žive. Primjerice, popularni britanski autor krimi romana Robert Bryndza svoje pisanje doživljava poput pravog radnog vremena. U 9 sati gasi sve mobitele, mailove i ostalo te piše do 17 sati, što je po meni fantastičan pristup pisanju, no samo ako je to jedino što radiš u životu. Kada imaš normalan posao, a pisanje ti je hobi, onda se sve svede na „pišem kad i koliko imam vremena i volje“. Ajmo reći da mi za prvi draft, dakle prvu verziju teksta koju obično čitaju samo moji beta čitači, treba dva do tri mjeseca i to bi bilo toliko kada bih pisala gotovo svaki dan; uglavnom se to rastegne i na nekoliko mjeseci prije prvog slanja na prvi čitanac.

Pisanje ponekad može biti emocionalno iscrpljujuće. Zanima me, puni li ti pisanje „baterije“ ili te iscrpljuje?
Ovisno o kojoj fazi pisanja pričamo. Kada je pisanje tek započelo, kada kreiram likove, priču i slično, onda moram priznati da imam energije i volim sjedati za računalo. Kada smo u fazi prvog ili drugog drafta te pripreme za tisak, e tu stvari postaju komplicirane jer moraš čitati jedne te iste dijelove i po nekoliko desetaka puta i onda dođeš do faze u kojoj ti se više gadi vlastiti roman, a moraš ga pročitati barem još jednom da vidiš ima li još grešaka, jesi li povezao sve konce itd. To je, priznajem otvoreno, vrlo naporno i nije za svakoga. I apsolutno iscrpljuje.

Svi uvijek pitaju za spisateljsku blokadu, no mene zanima imaš li ikada „čitateljsku“ blokadu? Koliko knjiga mjesečno pročitaš i što općenito voliš čitati? Budi toliko slobodna i preporuči nam nekoliko naslova koje voliš!
Cijele prošle godine, a tako sam ušla i u ovu, imam čitateljsku blokadu. Naime, korona me skroz izbacila iz takta, potrese neću ni spominjati, bilo je tu još i nekih privatnih stvari, kao i činjenica da mi je izlazila druga knjiga i pročitala sam svega 17 naslova, od kojih je dobar dio bio i nekih starih koje sam već nekad pročitala. To je, ujedno, i moja preporuka za sve koji su zablokirali kod čitanja – vratite se starim naslovima za koje znate da su vam bili dobri da vas oni malo pogurnu dalje. Ove godine zacrtala sam si barem jednu knjigu mjesečno pa ćemo vidjeti kako će to proći jer sam već u kašnjenju, a trenutno čitam Črnu mati zemlu, odnosno Dark mother Earth Kristiana Novaka. Od naslova koji su me se posebno dojmili u posljednje dvije, tri godine svakako bih izdvojila Priča završava s nama Colleen Hoover, Svaka nota odsvirana Lise Genove, Dah koji život znači Paula Kalanithija te jedan koji ove godine tek izlazi na hrvatskom jeziku – After I do renomirane autorice Taylor Jenkins Reid. Ovaj posljednji me apsolutno razorio kad sam ga čitala prošle godine i želim tako pisati kad pojedem dosta žganaca.

Ono što volim pitati svakog domaćeg autora je iduće: smatraš li da afirmirani autor može pristojno živjeti od pisanja na Balkanu? Koliko ti društvene mreže pomažu u populariziranju tvojih knjiga?
Ovisi što podrazumijevamo pod pojmom ‘afirmirani autor’. Naime, ako pričamo isključivo o pisanju knjiga, bojim se da vrlo teško. Svi naši uspješni autori, poput Kristiana Novaka, Brune Šimleše, Miljenka Jergovića, Sanje Pilić, Ingrid Divković uglavnom rade i nešto osim pisanja. Čak i ako je samo pisanje u pitanju, onda su to, uz knjige, i kolumne u raznim časopisima ili radionice pisanja, predstave i filmovi nastali na temelju knjiga. Bojim se da isključivo prodaja knjiga, koliko god ih napisali, nije dovoljna za pristojan život. Društvene mreže ovdje jako pomažu, pogotovo kada imamo slučaj pandemije pa nema mogućnosti za organiziranje promocija, a kako je u tijeku moja virtualna knjiška turneja jako me zanimaju rezultati tog malog eksperimenta.

Možeš li s nama podijeliti nešto o svojoj knjizi koja još nije ugledala svijetlo dana?
Ne mogu! Ideja je još u potpunosti u povojima, pitanje i hoću li je realizirati, tako da samo jedna osoba zna za okvirnu tematiku. No ono što eventualno mogu reći jest da ako se odlučim na razradu i realizaciju te tematike, ona će biti puno sličnija prvom romanu nego drugom, a moguće da će se opet baviti temom celebova.

Uskoro krećeš na prvu virtualnu knjišku turneju! Kako se rodila ta ideja? Jesi li uzbuđena?
Pratim dosta stranih izdavačkih kuća i autora, što poslovno, što privatno, i vani je online knjiška turneja, čak i u normalnim uvjetima, dakle bez pandemije, relativno uobičajen pojam. Ideja da jednu organiziram kod nas javila se iz ajmo reći frustracije što sam objavila novu knjigu, a što baš ništa ne mogu napraviti da širu publiku upoznam s njom. Kako sam preko dana voditeljica marketinga, onda sam počela malo razmišljati u tom smjeru (inače sam apsolutni baksuz za marketiranje vlastitih knjiga) i tu se rodila ta misao da ako već ne mogu imati promocije uživo da ih imam online. E sad, znala sam da, da bi se stvorio određeni momentum, nije dovoljno da odradim samo jedan live i da se na tom završi nego sam odlučila tjedan dana iskakati iz paštete pa tako u 7 dana gostujem na 7 različitih kanala, uz veliku pomoć dragih knjiških blogera bez kojih malu knjišku turneju ne bih mogla ostvariti. Pokušala sam je napraviti što raznovrsnijom, kanali su drugačiji, presjek blogera je drugačiji i trudimo se ne ponavljati ista pitanja pa vjerujem da i ako me netko slučajno pogleda dva puta u ovome tjednu da će uvijek dobiti nekakav novi sadržaj. Vrlo sam uzbuđena i drago mi je da zasad sve ide prema planu.

Što te inspiriralo za knjigu „Zvijezde među nama“, a što za novitet „Ti si moje sve“? Drznut ću se upitati te – imaš li miljenicu između te dvije knjige?
Evo klasičnog odgovora na ovo pitanje – ne mogu birati između svoje dvoje djece 😊. Svaka ima svoje prednosti i mane; za Ti si moje sve sam se osobno puno više vezala i angažirala, ali ako bih htjela čitati knjigu za opuštanje i da me zaokupi u potpunosti radije bih uzela Zvijezde među nama. Knjige su po tom pitanju posve različite, a i motivacija iza njih bila je drugačija. Za Zvijezde je to bilo napisati moderni ljubavni roman koji vam neće biti neugodno čitati, koji bi vas trebao zabaviti i uz koji bi trebali osjetiti leptiriće u trbuhu, dok je Ti si moje sve puno dublji i razrađeniji, priča ne samo o ljubavi nego i teškim temama, poput gubitka bliske osobe ili raspada jedne obitelji, a generalno se nadam da će osobama koje proživljavaju ili su nekad proživjele slične stvari kao protagonistica Elena dati nadu da može i hoće biti bolje.

Evo za kraj nekoliko zabavnih pitanja, a i da doznamo nešto više o tebi.

Kava ili čaj?
Čaj! Crni!

Jutarnja ptičica ili noćna sova?
Noćna sova.

Knjiga u rukama ili e-knjiga?
Huh, jako teško, prednost ima knjiga u rukama, ali volim i e-čitače, kako u kojoj prilici.

Mačka ili pas?
Kako je to autor Dion Leonard rekao prilikom gostovanja u Hrvatskoj, a u vezi istog pitanja – ‘I’m a catdog person’. I on i ja imamo i psa i mačku pa, kao i on, moram odgovoriti – oboje!

Pisanje ili čitanje?
Čitanje, jednostavnije je.

Bi li radije odabrala vječito ljeto ili zimu?
Najradije proljeće, ali ako moram birati onda ljeto.

Bi li radije izgubila sposobnost čitanja ili sposobnost pisanja?
Jao. Pisanja. Jer nema ni pisanja bez čitanja pa ako nemam čitanje onda nemam oboje.

Bi li radije uvijek govorila sve što ti je na umu ili zauvijek šutjela?
Zauvijek govorila što mi je na umu, iako bih često rado pregrizla jezik, ali nakon 32 godine borbe zaključila sam da ne ide.

Bi li radije plesala svaki puta kada čuješ muziku ili pjevala svaku pjesmu koju čuješ?
Pjevala, to mi je pored pisanja druga velika ljubav.

Podijeli nešto zanimljivo s nama; nekakvu sliku omiljenog mjesta ili link omiljene pjesme…Bilo što!
Nije omiljena, ali je pjesma koja je inspirirala mnoge momente u mom drugom romanu, čak se i spominje na nekoliko mjesta, i puno joj toga dugujem:

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s