Djeca ubojice – Lou Masacky

Često me pitaju zašto su glavni likovi u mojim pričama uvijek djeca. Obično je odgovor malo kompliciraniji od toga da, eto „volim djecu“ ili „mislim da su djeca nevina bića koja otkrivaju svijet“ – čak iako ima i nešto u tome. Ovaj drugi odgovor čak bi i načeo jedan od razloga zašto su moji glavni likovi djeca. Djeca su, kao bića neuprljana ovozemaljskim običajima, savršen medij za razotkrivanje zlobe, neobičnih koncepata, grijeha, tajni i mraka i zla u ljudskom srcu. Inače, pišem horore i zato je moj odgovor ovako mračan, ali to je doista istina. Djeca su (trebala bi biti) neuprljana bića čije se razumijevanje svijeta, djelovanje i ophođenje prema ljudima i drugim živim bićima tek rađa – a rađa se iz okoline koja ga podiže. Ima još razloga, ali stat ću na ovom jer se izravno tiče današnjeg teksta.

Mi smo proizvod naše okoline, to je nepobitna činjenica. I nekako, koliko god to jest nepobitna činjenica, ona romantična slika o djeci kao neiskvarenim i savršenim bićima ipak ostaje u glavama nas odraslih (uz činjenicu da savršene okoline nema), možda zato što su djeca naša jedina nada. Zato ovakve vrste zločina uvijek tako glasno odjeknu u društvu, a pogotovo ako se radi o maloj zajednici što je često i slučaj.

Već prije sam razmišljala o tome da pišem o ovoj temi, ali nisam znala što bih pametno mogla reći o njoj osim svojeg mišljenja koje nije bilo poduprto nikakvim znanjem ni dokazima. Sada mogu puno bolje objasniti i elaborirati svoje stajalište.

Ono što me sada potaklo da pišem o ovoj temi jest video na YouTubeu kojeg sam pogledala na kanalu Female Killers. Pogledala sam više njihovih kratkih dokumentaraca o ženama koje su ubile i vrlo su zanimljivi. Međutim, starost tih ubojica kreće se većinom od kasnije adolescencije pa do odrasle ili starije dobi. Zato me tako iznenadilo kada sam na jednom od thumbnaileova ugledala dječje lice.

Riječ je bilo o desetogodišnjoj djevojčici Mary Bell koja je 1968. godine ubila dvojicu dječaka u dobi od tri i četiri godine. Obojicu ih je zadavila golim rukama, a drugoj je žrtvi (ubijenoj oko mjesec dana kasnije) škarama urezala prvo slovo svojeg imena u kožu. Osuđena je na doživotni zatvor, ali sudac je tada naložio da se ta odluka preispita kako će djevojčica odrastati. Odslužila je dvanaest godina u maloljetničkom zatvoru i zatim je puštena na slobodu pod novim identitetom. Majka prve žrtve, dječačića od tri godine, ne slaže se s tom odlukom i smatra da bi Mary trebala ostati u zatvoru do kraja života.

Čitajući komentare da saznam što misli šira publika, saznala sam da se malo tko ondje nije složio s njom. Većina ljudi smatra da je djevojčica znala što radi i da bi trebala odgovarati do kraja za ono što je učinila. Mnogi pišu o tome kako djeca u toj dobi već imaju ideju o razlici između dobra i zla te da shvaćaju što je smrt.

Međutim, nije sve tako jednostavno.

Maryin život kod kuće bio je sve samo ne bajan. Njena samohrana majka, Betty Bell, rodila ju je kada je imala samo sedamnaest godina. Više ju je puta pokušala ostaviti kao dijete, a pokušala ju je i otrovati sedativima. Bila je i poznata prostitutka u njihovom gradu i Mary je od rane dobi svjedočila seksualnim, sadističkim prizorima koje je Betty izvodila sa svojim mušterijama. I Mary sama je bila prisiljena sudjelovati u njima i to čak u dobi od četiri godine. Sve ovo pridonijelo je stvaranju ubojice.

Djeca ubojice, dapače, najčešće od kuće i iz obiteljskih nasilnih odnosa vuku sve što će kasnije postati. Nećete naći gotovo nijedan slučaj djeteta koje je ubilo, a da ono nema nasilnu obiteljsku pozadinu, bilo da se radi o emocionalnom, fizičkom ili pak seksualnom zlostavljanju. Ponekad je svo troje u igri. I dok je istina da je dijete u toj dobi (govorim o dobi od deset godina) razvojno spoznalo dobro i zlo te što je smrt, moramo uključiti u to okolinske faktore i shvatiti da to vrijedi samo ako je dijete imalo normalno obiteljsko okruženje, bez nasilja.

Postoji veliki broj istraživanja i članaka na ovu temu. Kritični čimbenici su obiteljska situacija i jednim manjim dijelom genetska predispozicija koja često bude okinuta upravo nasiljem u obitelji. Poznato je, na primjer, da zlostavljanje u djetinjstvu modificira gen NR3C1. To je gen koji je važan za stres i kod takvih slučajeva njegova ekspresija je niža nego što bi trebala biti. Pretpostavlja se da se trajno mijenja sposobnost suočavanja sa stresom te je dijete u stanju neprekidnog stresa koje vodi do depresije i anksioznosti. Često takva djeca pate od suicida, a neka pribjegnu drugim metodama, kao što je svojevrsno prikazivanje vlastite situacije kroz maltretiranje drugih i ubojstva.

Mislim da je skoro svakome od nas poznata činjenica da su pedofili najčešće i sami bili žrtve seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu te da zlostavljači u školi najčešće i sami trpe obiteljsko zlostavljanje kod kuće gdje su pak oni slabija i manja osoba. Ništa drugačije nije ni ovdje, osim što su posljedice takvog čina drugačije i društvo drugačije reagira na njih.

Dakle, dobar alat za predviđanje mogućnosti ovakvih zločina jest informacija ima li nasilja u obitelji od vrlo rane dobi. Što je dob djece/djeteta mlađa, to je prognoza gora. Statistički, vrlo mala djeca koja ubiju u dobi od dvije i pol godine pa sve do osme godine, vrlo su rijetka pojava. Slučajevi u toj dobi kreću se oko ubijanja još manjeg djeteta, obično dojenčeta jer dijete tada nije niti sposobno ubiti dijete starije od sebe. Dob u kojoj djeca češće ubijaju je trinaest do četrnaest, a od petnaeste godine pa nadalje zabilježeno je skoro jednako slučajeva kao i u ostalim dobnim kategorijama, dakle kasnija adolescencija, odrasla i starija dob. Djeca ubojice velikom su većinom dječaci, djevojčice puno rjeđe pribjegavaju tome.

Također, ne postoji samo jedna vrsta dječjih ubojica. Dosadašnjima istraživanjima utvrđeno ih je nekoliko, neke su bolje definirane od drugih.

Jedna od tih grupa nazvana je „neempatičnim ubojicama” prema tome što nemaju psihološku mogućnost staviti se na mjesto svoje žrtve, osjećati bilo kakvo sažaljenje prema njima ili žaljenje za počinjenim zločinom. Svi poznati ubojice u toj grupi nose sa sobom niz problema od agresivnog ponašanja, nemogućnosti suočavanja sa stresom te problema s čitanjem i pisanjem. Također, svi su rano djetinjstvo ili proveli u disfunkcionalnim obiteljima ili institucijama koje očito nisu radile svoj posao.

Znanstvenici koji se bave ovakvom djecom polažu malo nade u to da će im terapija pomoći.

Druga grupa se odnosi na dječake koji su u konfliktu sa svojim seksualnim identitetom. Dolaze iz kućanstva u kojoj je majka dominantna figura, a otac, ako je uopće prisutan, je pasivan. Često trpe zadirkivanja i maltretiranje od vršnjaka zbog svoje ženstvenosti. Ovakva djeca najčešće ubijaju pod suptilnim nagovorom vlastitih roditelja i to su najčešće zločini počinjeni u trenutku i iz strasti ili bijesa. Zanimljiv slučaj o kojem sam čitala u jednom od članaka je bio dječak kojeg je stariji dječak u nogometnoj utakmici srušio na pod i lice mu zabio u blato. Roditelji su mu rekli da učini što god je potrebno kako bi se obranio te je on iz dućana svog oca ukrao mesarski nož, pronašao dječaka koji mu je to učinio te ga pred njegovim ocem ubo u srce.

Slično tome, roditelji mogu poticati ubojstvo čak unutar obitelji. Slučaj iz istog članka navodi kako je majka više puta dala do znanja svojim sinovima od sedam i osam godina kako bi voljela da je njihov otac, a njen bivši muž, mrtav. Njih dvojica su jednog dana doista ispunili majčinu želju i ubili oca.

Ova grupa najčešće zažali za svojim zločinima i osjećaju veliku krivnju nakon što shvate što su učinili i mogu imati velike koristi od adekvatne psihoterapije.

Vjerojatno postoji još grupa dječji ubojica, ali nisu još definirane dovoljno.

Još neke zajedničke karakteristike djeca ubojica pronađene su pri proučavanju njihovih mozgova. Odgovori njihovih autonomnih živčanih sustava su često spori i tromi, imaju fizičke anomalije i anomalije na EEG nalazu. Mnoga djeca koja su počinila ovakve zločine imaju defekte temporalnog i frontalnog režnja čega je posljedica povezana s manjkom samokontrole. Smatra se da ovakva oštećenja, s druge strane, nisu izazvana genima već vanjskim faktorima kao što su neke nesreće ili traume.

Neki znanstvenici smatraju kako je jedan od krucijalnih faktora u formiranju takvog djeteta otac koji sam ima tendencije ubojice ili je vidno nasilan prema majci. Također, velika je vjerojatnost da majke takve djece imaju povijest hospitalizacije u mentalnim institucijama te da očevi imaju povijest alkoholizma ili trenutno boluju od alkoholizma. Dakle, kao što sam rekla već ranije u tekstu, jako velika odgovornost otpada na roditelje. Čak i ako dijete ima genetsku predispoziciju za nasilje, zdravi obiteljski odnosi mogu spriječiti ispoljavanje tih gena jer je već iz razvojne psihologije poznato da u ponašanje djeteta ulazi 100% naslijeđenih faktora i 100% iskustvenih.

Sa svim gore navedenim htjela bih u ovom tekstu pokušati odgovoriti na tri pitanja, a vi slobodno u sebi odgovorite što vi mislite:

1. Treba li kazna u ovakvim slučajevima odgovarati zločinu?

2. Jesu li u potpunosti odgovorna za svoje zločine?

3. Zaslužuju li ta djeca drugu priliku?

U principu, prva dva pitanja mogu se odgovoriti jednim odgovorom: ovisi o dobi djeteta.

Kognitivno je ogromna razlika između djeteta od sedam, deset i trinaest godina. Još ako uzmemo u obzir vrlo vjerojatno teško obiteljsko stanje, zanemarivanje, prikrivene mentalne bolesti u razvoju, zlostavljanje – zna li dijete doista što čini i što je učinilo? Ako zna, je li svjesno posljedica? Ako zna, treba pitati zašto je to učinilo.

Na sva ta pitanja bi trebalo moći dati konkretan odgovor prije suđenja, u tome se slaže velika većina znanstvenika koja se bavi ovim područjem. Dakle, sva djeca koja ubiju trebala bi proći adekvatni psihijatrijski pregled.

U jednom od istraživanja koje sam pročitala, od devet ispitanika (vrlo mali uzorak, ali imajte na umu koliko su ovakvi slučajevi rijetki) svi su imali psihijatrijske smetnje od auditornih halucinacija, salate od riječi, rane dijagnoze paranoidne shizofrenije pa do nelogičnog razmišljanja, pokušaja samoubojstva, vizualnih halucinacija, psihoze itd.

Dakle, takvoj djeci treba pružiti pomoć. Društvo se ne slaže i vrlo je odlučno u tome da se takvu djecu zatvori doživotno i potpuno izolira od društva kako ni za koga više nikada ne bi bili opasni, ali zaboravlja da to neće riješiti problem. Sličan je stav prije bio prema svim mentalnim bolesnicima, a onda se uvidjelo da to ne rješava problem.

Lako je reći da desetogodišnje dijete koje je ubilo ne zaslužuje drugu priliku i da ne zaslužuje pomoć, a malo teže je otvoriti vidike i shvatiti kako i zašto je došlo do toga. Očito je lako zaključiti da ako dijete počini takav zločin – da nešto očito nije u redu. Djeca ne idu uokolo i ubijaju jedna druge.

Ne zaslužuje li jedno traumatizirano, zlostavljano i zanemareno dijete drugu priliku? Zar je društvo toliko otupjelo da je spremno osobu osuditi na doživotni zatvor ili čak smrtnu kaznu zbog zločina počinjenog s deset, jedanaest, dvanaest godina? Naravno, njihova dob ne briše zločin koji su počinili niti ga prašta, ali smatram i da ne možemo tako oštećeno dijete doista držati odgovornim za počinjeno ubojstvo.

Igrom slučaja, pročitala sam čak dvije knjige koje se bave maloljetničkim ubojicama, Braneći Jacoba Williama Landaya (Defending Jacob) i Duša u plamenu Johna Connollyja (The Burning Soul). Braneći Jacoba konkretno se bavi mogućnošću nasljeđivanja gena za ubojstvo, a Duša u plamenu na početku knjige nas upoznaje s jednim od likova koji je kao tinejdžer od četrnaest godina zajedno sa svojim prijateljem ubio djevojčicu od također četrnaest godina tako što su je ugušili. Netko ih je vidio kako odlaze s mjesta zločina i tako su otkriveni. Osamnaest su godina proveli po zatvorskim ustanovama za maloljetnike i kasnije i za odrasle osobe. Sudac im je, s druge strane, htio dati novu priliku za život nakon što odsluže kazne. Smatrao je da su premladi da bi ih se tako osudilo, a sudilo im se kao odraslim osobama. Nakon što su odslužili kazne, dobili su nove identitete.

Sudac u romanu nakon tog je suđenja napisao članak u kojem oštro osuđuje osuđivanje djece od trinaest-četrnaest godina. Ovako navodi:

Dopuštajući utamničenje djece bez nade u uvjetni otpust pokazali smo se nedostojnima povjerenja i odgovornosti koje smo kao zakonodavci preuzeli. Pobrkali smo kaznu s osvetom i žrtvovali pravdu u korist nepravde. No najgore je od svega što smo pristali na to da našim postupcima upravljaju okrutnost i načelo ekspeditivnosti, i dopustili da naša čovječnost nestane. Država koja na ovakav način postupa prema najranjivijima od svojih mladih građana ne zaslužuje se zvati civiliziranom. Nismo izvršili svoju dužnost ni kao zakonodavci, ni kao roditelji, ni kao zaštitnici djece, ni kao ljudska bića.

Autor romana naveo je zanimljivu činjenicu da je u Pennsylvaniji moguće djecu već nakon prvog zločina dosuditi doživotnu kaznu bez prava na uvjetni otpust, a u Pennsyvlaniji i Washington D.C.-ju po zakonu dopušteno djeci već od sedme godine suditi kao odraslim osobama.

S tim rečeno, da odgovorimo na pitanje zaslužuju li djeca drugu priliku? Da.

Naravno, moje mišljenje je očito jedno od nepopularnih. Istražujući ostale slučajeve u kojima su djeca ubila, rulja u komentarima (govorim o YouTube-u, ne o pravim statističkim podacima, dakle moje razmatranje) gotovo se jednoglasno slaže o tome da takve osobe trebaju do smrti ostati u zatvoru, a neki idu toliko daleko da ih se zaslužuje mučiti i zatim im priuštiti sporu smrt. Samo postojanje smrtne kazne u meni budi nelagodu. Je li rješenje na zločin odgovarati zločinom koji je opravdan zakonom tema je za neku drugu priliku, ali ja vas sama pozivam da odete potražiti te komentare i onda se zapitajte kako društvo doista tretira djecu – kao djecu ili kao potpuno odgovorne osobe u slučaju zločina?

Kao što je u onom citatu naveo sudac – pobrkali smo kaznu s osvetom. To je, pretpostavljam u ljudskoj prirodi – ona tama u ljudskom srcu o kojoj sam govorila u početnom odlomku. Važno je pobrinuti se da ona što manje dopre do djece u našoj okolini jer ona slušaju  i upijaju – znali mi to ili ne.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s