Recenzija: TIJELO DOM, Rupi Kaur – nepresušan izvor životne inspiracije

Rating: 5 out of 5.

“naša sposobnost
da stanemo na noge nakon svake tuge
nešto je najlepše što sam vidjela”

Prošlu godinu koja po brojnim aspektima nije bila idealna, barem sam završila s odličnom knjigom; onom koja se s nestrpljenjem iščekivala. Tijelo dom zbirka je poezije poznate pjesnikinje, umjetnice i izvođačice Rupi Kaur. Kratke, jednostavne i istinito bolne pjesme govore o univerzalnim temama s kojima se svi mi možemo poistovjetiti. U ovoj zbirci, opetovano se osvrće na poznate progone o kojima je već progovarala; depresija, anksioznost, seksualno zlostavljanje, ljubav, nada, ženstvenost, i tako dalje.

Kao i obično, njezina zbirka podijeljena je u nekoliko većih cjelina; um, srce, odmor i buđenje.

U sgementu um, akcent je stavljen na anksiozno-depresivni sindrom koji se ujedno smatra sindromom 21. stoljeća. Sve je veći broj ljudi koji se bore s ovim psihičkim stanjima nastalima kao posljedica brojnih intrinzičnih i ekstrinzičnih pritisaka na um modernog čovjeka. Nameće se iluzorno savršenstvo koje nas crpi. U pjesmama se iščitava nedostatak samopouzdanja, samopoštovanja, ali isto tako, uočljiva je i teška ogorčenost koja se javlja kao reakcija na seksualna zlostavljanja koja prolaze nekažnjeno. Rupi se u svojim zbrika često dotiče seksualnosti i zlostavljanja, razbija tabu i potiče ljude diljem svijeta da hrabro progovaraju o tom problemu.

“želim paradu
želim glazbu
želim konfete
želim limenu glazbu
za one koji su preživjeli šutke
želim aplauz na nogama
za svaku osobu
koja se probudi i krene prema suncu
dok ih sjena u njima
povlači natrag”

“sve je u redu s tobom
ovo je rast
ovo je preobrazba
ovo je samoobrana
nestajanje u gužvi
polako shvaćanje
da si iskorištena
osjećaj da nikoga nije briga
gubitak nade
gubitak snage
ovo je strah
ovo je probavljanje
ovo je preživljavanje
ovo je život”

Cjelina srce govori o toksičnim partnerima i kako je neizmjerno važno da prvenstveno volimo sebe. Pošto Rupi progovara o univerzalnim temama, svatko od nas se može poistovjetiti s barem jednom pjesmom; svi smo mi u nekom periodu života imali slomljeno srce, borili se s manjkom samopoštovanja, s mislima da nismo dovoljno dobri za nekoga, koliko puta smo bili iskorišteni i stavljali na prvo mjesto ljude koji to nisu zaslužili. U toj cjelini jedan tekst koji je više kao pitanje, zapeo mi je za oko – tako jednostavan, a tako istinit:

“zašto sve
izgubi ljepotu
kad postane naše”

“previše sam zaljubljena u vlastiti život
da se bacim na koljena
pred idućim muškarcem
zbog kojeg mi želudac zatreperi
kad se mogu pogledati u ogledalo
i ostati bez daha pred sobom”

Odmor, dio o produktivnosti i iskonskoj sreći. U današnjem svijetu bitno je biti produktivan, pragmatičan, efikasan, kreativan i radišan. A gdje je zabava? Prva mogu dignuti ruku da si ne dopuštam disati od brojnih obaveza koje si, ruku na srce, često sama natovarim – jer želim biti uspješna i imati sigurnu budućnost. I dok sve to gradim, ide život – gradim za buduću sebe, koja će jednog dana (valjda) pronaći vremena za uživanje i igru. Pjesme u ovom djelu, natjerat će vas da zastanete i da shvatite kako je sasvim u redu ne uspjeti iz prve, uzeti odmor, reći “ja to trenutno ne mogu” ili “ja to trenutno ne želim”. Bitne su sitnice i sreća za očuvanje psihe i na kraju krajeva, potrebno je nešto čime bismo punili svoje baterije.

“ali čarolija
tako ne funkcionira
čarolija se ne događa
jer sam ja smislila kako
utrpati još posla u jedan dan
čarolija slijedi
zakone prirode
a priroda ima vlastiti sat
čarolija se događa
kad se igramo
kad pobjegnemo
sanjarimoi zamišljamo
tamo nas sve
dovoljno moćno da nas ispuni
čeka na koljenima”

“samo zato što smo najglasniji na igralištu planeta
ne znači da smo važniji
od tla koje gazimo nogama
nismo ništa doli zraka
i vatra i voda i zemlja
mi smo ljudi
koji zaboravljaju od čega su sastavljeni
ljudi koji razgovaraju o vremenu
kao da je dosadno a ne čarobno
kao da oceani
nisu sveta voda
kao da nebo
nije vizija
kao da životinje
nisu naša braća
kao da priroda nije bog
a kiša nisu božje suze
a mi nismo božja djeca
kao da bog nije sama zemlja”

I zadnji dio buđenje. Osobni rast i razvoj koji se odvija putem brojnih korak, kontinuirano. Sve ono kroz što smo prošli u životu imalo je utjcaj na nas – teški trenuci naučili su nas kako da se izborimo za sebe. Naučili smo biti snažni i krhki u isto vrijeme. Rupi na sve gleda kao na dio putovanja koje vodi do vlastitog ja.

„često sanjarim o ženi koja ću biti
kad napustim užurbanost
svojih nesigurnih dvadesetih
i putem nakupim samopouzdanje
jedva čekam da
moje osamnaestogodišnje ja bude ljubomorno
na revoluciju koju ću pokrenuti
kad navalim na tridesete i četrdesete
kad moja duša
ojača s godinama
u pedesetoj ću sjediti
izborana i sijede kose
smijući se pustolovinama
koje smo zajedno proživjele
i razgovarajući o bezbrojnima
koje leže u desetljećima pred nama
kakva li je povlastica
odrasti u najbolju
verziju sebe“

Svaka njezina zbirka posebna je na svoj način. Većinom uvijek progovara o istim temama i njezin glas je odlučan, robusan, principijelan i krajnje nepokolebljiv. Bez straha na papir stavlja sve što teče njezinim umom i pokušava razbiti predrasude i tabu teme. Ipak, moram priznati kako prvo mjesto još uvijek drži njezin prvijenac Mlijeko i med. To je knjiga s kojom sam se do sada najviše mogla poistovjetiti. Iako mi je teško bit objektivna u osvrtima, očit je razvoj Rupi Kaur jer u zbirci Tijelo dom, progovara zrelije.

Zahvaljujući Iri Martinović i izdavačkoj kući Stilus, koji vjerno prevode zbirke, imate priliku pročitati novitet Rupi Kaur koji vam svakako preporučam.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s