Ševala ili o hrabrosti – Lou Masacky

Današnji tekst želim posvetiti osvrtu na hrabrost i ustrajnost.

Dvije su to od mnogih hvalevrijednih osobina jedne pripadnice ženskog spola, doktorice Ševale Zildžić Iblizović, zbog koje, otkad sam saznala za njeno postojanje i životnu priču, još više s ponosom mogu reći da sam žena.

Ovaj tekst lijepo bi došao kao prigodni na Dan žena, ali s obzirom na to da me inspiracija za pisanje o ovoj osobi potakla tek dan nakon, tekst će ipak biti tu kao inspiracija za djelovanje i kao podsjetnik na to da se u svakoj (i svakom!) od nas krije potencijal koji zapaljen voljom i snažnom željom može ostvariti i postići sve što zamislimo – čak i ako se te želje čine nedostižnima, zauvijek zaključanima i van dosega – pa čak i zabranjenima.

Upravo se pred takvom preprekom našla Ševala Zildžić Iblizović.

Kao djevojci rođenoj 1903. godine, u Sarajevu pod okupacijom Austro-Ugarske, u spoju Orijenta i Zapada, Ševali je, kao i svakoj djevojčici kao najviše moguće obrazovanje bilo predodređeno školovanje za učiteljicu. U to vrijeme, naime, nije bio običaj školovati djevojčice pa je njihova sudbina bila ili postati učiteljicama ili ostajati kod kuće. Mnoge od njih nisu bile niti pismene. Međutim, Ševala je za sebe odredila drugu sudbinu.

U njenoj obitelji ženska djeca školovala su se usprkos svim običajima pa je tako i Ševala od djetinjstva željela postati liječnicom, a njena je želja i ambicija bila podržavana od strane obitelji. Završivši žensku osnovnu školu, znala je da su joj bez posebnih molbi i muka vrata Muške gimnazije koju je željela pohađati zauvijek zatvorena. Tako se, ustrajna u svojoj želji za znanjem i visokim obrazovanjem, s molbom da se upiše u Mušku gimnaziju uputila samom poglavaru njene vjerske zajednice, zatraživši audijenciju kod njega. Na njenu sreću bio je to upravo reis Džemaludin Čaušević koji je bio napredan čovjek, reformator, jezikoslovac, novinar, teolog i mislilac. On je čuo njenu molbu i kako se i sam zalagao za školovanje muslimanskih djevojaka, dopustio joj je upis u Mušku gimnaziju pa je tako Ševala gimnaziju počela pohađati s dječacima.

Međutim, zajednica nije spremno ni zadovoljno dočekala školovanje jedne muslimanske djevojčice pa još i s dječacima. Ševalu je tako čekalo teško razdoblje u kojem su je dječaci dočekivali s kamenjem i gađali je pa ju je otac morao dovoziti i odvoziti u školu „kako joj glavu ne bi razbili“, pričao je kasnije njen sin Mirza Iblizović za sarajevski Start.

Zbog njenog školovanja nije trpjela samo ona već i njena obitelj pa je poznato da njenoj majci na čaršiji nisu htjeli prodavati robu jer joj kći pohađa gimnaziju s dječacima. Međutim, unatoč svim preprekama i odbacivanjima od strane muslimanske zajednice, Ševala je uspješno završila gimnaziju te upisala Medicinski fakultet u Zagrebu gdje je naišla na razumijevanje i okolinu koja je poticala njenu želju za znanjem i školovanjem. Ondje je upoznala Muhameda Iblizovića, studenta filozofije za kojeg se udala na drugoj godini studija. On je pak, u znak podrške, ostavio studij filozofije te i sam započeo studiranje medicine. Ševala je diplomirala 1931. godine. Time je postala prva liječnica muslimanka u Kraljevini Jugoslaviji. Prvo je radila kao demosica na zagrebačkoj medicini, a preselila se u Sarajevo kada su joj ponudili posao asistentice.

U rodnom Sarajevu ponovno nailazi na hladan zid te prolaze dvije godine prije nego što joj je netko napokon ponudio posao te Ševala počinje raditi u Gradskoj bolnici na infektivnom odjelu. 1962. godine specijalizirala je ginekologiju i pedijatriju u poliklinici dr. Mare Kurtović.

Poznata je bila kao veliki humanitarac koji ni za vrijeme rata nije prekršio Hipokratovu zakletvu, pomažući svima, bez obzira na vjeru, spol, boju kože i nacionalnost. Umrla je 1978. godine od posljedica tumora. Danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njezino ime, a 2002. je BH pošta izdala markicu s njenim likom.

Pitala sam se kako je moguće da nikada u životu nisam čula za ovu ženu i za tragove koje je ostavila iza sebe. Ševala je svojom hrabrošću i ustrajnošću utabala put svim drugim djevojkama koje su htjele od sebe učiniti nešto više i obrazovati se. Pročitavši ovu priču nadahnula me da nikada ne odustajem od svojih želja i snova. I iako se nikada nisam susrela s ovakvim ekstremnim  odbijanjem zajednice, navelo me na razmišljanje o današnjim preprekama i o važnosti okoline kao poticajnog čimbenika u podizanju jedne mlade osobe. Da je Ševala bila samo malo slabijeg karaktera, možda nikada ne bi stala pred reisu Čauševića i napravila jedan nepojmljivo velik korak ka napretku i boljem svijetu za sve žene u svojoj, a vjerojatno i široj okolini. Da je bila samo malo slabijeg karaktera možda nikada ne bi završila gimnaziju. Koliko smo ovakvih mladih nada izgubili na putu, i to sam se zapitala.

Zato želim podijeliti ovu nevjerojatno inspirativnu priču i osobu. Neka što više ljudi, posebice mladih ljudi, zna za ovo životno djelo. Vjerujem da ćemo gubiti manje mladih nada.

Autorica: Lou Masacky

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s